Kad smo se dogovarale o pisanju ove teme – seksualnim asistentima za invalidne osobe, urednica mi je striktno zabranila bilo kakvo filozofiranje na istu. No, bojim se da ću je morati iznevjeriti. Ne zato što sam sama to tako naumila, već što tema to naprosto sama od sebe nameće. A i moji sugovornici. S jednom od njih, inače osobom s invaliditetom, sam se i totalno neobjektivno kontreštavala oko iznesenih stavova, mada sam zaista dala sve od sebe da to izbjegnem. No, kap koja je prelila stavove preko mojih ustiju bila je njezina sljedeća izjava: "Sigurna sam da nijedna žena, pa tako ni ona s invaliditetom, nikad ne bi poželjela upražnjavati puki seks, samo seksa radi, s osobom s kojom nije u ljubavnom odnosu. Biste li vi?", piše portal STav.

Nisam osoba s invaliditetom, i zaista se teško staviti u tu poziciju. Zapravo, krenimo od toga da nikada nisam ozbiljno niti razmišljala o problemima realizacije seksualnog dijela života osoba s invaliditetom. Moj doseg razmišljanja o toj temi bio je striktno sebičnim razlozima motiviran: Bi ja li ikada ušla u vezu s osobom s invaliditetom? Filozofiju tog pitanja ostavimo svakom za sebe da odgovara i poslužimo se tek rezultatima nereprezentativne ankete provedene na forum.hr-u. A ona pokazuje da bi 48,5 posto ljudi ušli u vezu s osobom s invaliditetom, 42 posto ne bi, a 12 posto bi možda, ali bi se bojao reakcije društva. Pri tom, dakako, težina invaliditeta osobe s kojom bi se hipotetski ulazilo u vezu nije specificirana. Tragajući tako za što savršenijom jedinkom s kojom će stvoriti svoje potomstvo, čovjek se teže odlučuje na ljubavnu vezu s osobom koja pati od nekog tjelesnog invaliditeta. Razgovarajući sa svojim sugovornicama jedan se zato nazivnik naših razgovora sam od sebe nametnuo: na invalidne osobe gleda se kao na aseksualna bića koja nemaju pravo na vlastiti život, pa tako ni na vlastitu seksualnost.

Taj koloplet predrasuda koji se isprepleo oko (a)seksualnog identiteta invalidnih osoba, pritisak od strane obitelji prema osobi s invaliditetom, ali i osobi koja nema tjelesni invaliditet, a nalazi se u ljubavnoj vezi s osobom s invaliditetom, stvorio je od ove teme osinje gnijezdo, tabu veći od prihvaćanja transrodnih osoba, temu o kojoj se u ovom društvu naprosto ne govori. U nekim zemljama kojima je više stalo do toga da se pozabave pitanjem seksualnog života članova svog društva s invaliditetom već dugi niz godina djeluju za to školovani seksualni asistenti za invalidne osobe koji im pomažu upravo u tom aspektu njihovih života. U Švicarskoj od 2003., tečajeve za seksualnog asistenta organizira desetak specijaliziranih udruga. Seksualni asistenti da bi se bavili tim poslom moraju dobiti diplomu i odobrenje za rad. Moraju biti trenirani i kao terapeuti, a s osobom s invaliditetom provode određeni broj seansi, čiji cilj nije samo upražnjavanje seksa, već poticanje samopouzdanja i ohrabrivanje, kako bi bili odvažniji preuzeti inicijativu u stvarnom životu i eventualno ostvariti trajni partnerski odnos. Takva praksa postoji i u Nizozemskoj, Njemačkoj i Danskoj, dok se drugdje u Europi o tome raspravlja. U Hrvatskoj seksualni asistenti, dakako, ne postoje.

Fikcija i frustracije

"Seksualni asistenti za invalidne osobe u Hrvatskoj? Ah, nemate pojma u što ste dirnuli", prva je reakcija na naše pitanje gospođe Marije Mraz, predsjednice udruge osoba s invaliditetom Bolje sutra. Mraz je, naime, jedna od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja se bavi temom osvještavanja seksualnosti naročito mladih invalidnih osoba. A pojam seksualni asistent u Hrvatskoj, kaže, zvuči joj kao totalna fikcija. Ono što Mraz za sada uspijeva jest progurati svake godine nekoliko radionica o spolnosti. "Okupimo stručnjačke s područja spolnosti, psihologe, defektologe, sve za koje smatramo da bi moglo doprinijeti da se mladi otvore ovim temama". Na pitanje kako grupe na tim radionicama reagiraju, odgovara: "Svakako. Pola grupe je reagiralo jako iznenađeno, a pola grupe je izražavalo veliko zadovoljstvo zbog otvaranja ovakvih tema. Iako bi se na početku radionice sporije otvarali, malo po malo učinak bi postajao sve veći. Tako bi radionica, čije je trajanje bilo predviđeno na malo više od sata, potrajala i dva i pol sata".

"Kako ste se odlučili na to?", pitamo je. "Jednostavno zato jer mnoge osobe s invaliditetom nikad u životu nisu imale partnerski ili spolni odnos. Vidimo i da ih to jako frustrira, da silno pate zbog toga, i da zbog toga pati i njihovo zdravlje. Potreba svakog čovjeka je za spolnosti, i kada je čovjek spolno aktivan, onda je i zadovoljan. Svatko od nas ima potrebu za partnerom i upražnjavanjem seksualnog elementa u životu, i ako on izostane, često se kod osobe stvara kompleks manje vrijednosti kojeg mu nametne okolina. To je vrlo teško psihički izdržati".
Najveća prepreka takvim radionicama, međutim, budu upravo roditelji invalidnih osoba. Često roditelji i sami žele prisustvovati takvim radionicama, iako boravak s djetetom tijekom takvih razgovora ne bi polučio nikakav rezultat.

Problematični roditelji

No, poseban problem kod invalidnih osoba nastaje kad se odluče odabrati partnera. "Problemi nastaju jer obitelj to ne podržava. Roditelji invalidne osobe ljubavnu vezu svog djeteta, naime, doživljavaju kao još jedan u nizu problema. Ako je njihovo dijete, osoba s invaliditetom, odabralo za svog partnera/icu također osobu s invaliditetom, onda roditelji smatraju da su u obitelj dobili još jednu osobu s invaliditetom. Naročito se boje ako se dogodi trudnoća – tko će se brinuti o djetetu? A ako, pak, osoba bez invaliditeta uđe u ljubavnu vezu s osobom s invaliditetom, roditelji partnera/ice prave probleme smatrajući da njihovo dijete zaslužuje bolje i da osoba s invaliditetom nije dovoljno dobra za njegovog sina ili kćer. Parovi s invaliditetom zbog toga se jako rijetko osnivaju", priča nam Mraz.

Naime, roditelji koji imaju dijete s invaliditetom smatraju ga čitav život djetetom. "Oni uopće ne doživljavaju svoje dijete kao osobu koja ima potrebu za spolnosti, seksom, vezom ili intimom. Bilo kakva takva veza sa suprotnim spolom njima je prestrašna. Iako naravno ima i lijepih primjera, slobodno mogu reći da je 95 posto problema u tom smislu", napominje Mraz.
Inzistirati na temama seksualnosti osoba s invaliditetom u ovako zatvorenom i konzervativnom društvu iziskuje mnogo hrabrosti. I kako doznajemo iz razgovora s gospođom Marijom, mnogi njezini kolege nisu je podržali u ovakvim projektima upravo jer ih je strah o tome govoriti. "Pitate me o seksualnim asistentima. Apsolutno sam za da se oni uvedu, kada bi to bilo na bilo koji način moguće. Osobno mislim da je to u ovakvom društvu jako teško izvedivo, ali ako ne govorimo o toj potrebi, možemo biti sigurni da se to neće ni dogoditi. Naime, isto kao i što je i trudnoća žena s invaliditetom jedna tabu tema, tako je to i ova. U Danskoj država financira seksualnog asistenta za invalidne osobe. Seksualni asistent se može dobiti uz doznaku, kao što se može dobiti neko fizikalno pomagalo. Zaista vjerujem da bi ovakva vrsta terapije učinila osobe s invaliditetom sretnijima, te da bi manje koristili liječničke usluge. A zluoporabe bi se mogle izbjeći s jakim nadzorom takve prakse", kaže nam gospođa Marija dodajući kako se na zapadu došlo do te ideje upravo od mladih ljudi, koji su stradali u prometnim nesrećama, a ne od osoba rođenih s invaliditetom. "Te mlade ljude je to toliko frustriralo, da se moralo nešto poduzeti. Dakle, frustrirala ih je upravo činjenica da ne mogu biti seksualno aktivni, više nego to što su u kolicima".

Milosrđe ili pomoć

Ipak, mnogi se ne bi složili s mišljenjem Marije Mraz. Tragajući za potencijalnim sugovornicima koji bi bili dovoljno otvoreni da bi htjeli razgovarati na ovu temu, naišla sam na Ines Pehnec, osobu s invaliditetom, jednu od sudionica predstave Vaginini monolozi u izvedbi žena s invaliditetom koje su otvoreno progovorile o seksualnosti invalidnih osoba. Pehnec o osobama s invaliditetom govori kao o seksualno diskriminiranim osobama, smatrajući da bi se za njih trebale upravo zbog seksualne diskriminacije zauzeti i LGBT osobe.

" LGBT zajednica je needucirana u vezi seksualnih potreba osoba s invaliditetom. Statistika pokazuje mogućnost da je 12 posto invalidnih osoba drugačije seksualne orijentacije. LGBT zajednica je već godinama u javnosti prisutna kroz različite kampanje koje su ipak pridonijele, iako ne dovoljno, percepciji LGBT zajednice u javnosti, i bilo i dobro da je podržala i taj dio zajednice", ističe Pehnec.

Ipak, na pitanje o uvođenju seksualnih asistenata, Pehnec ne gleda s odobravanjem. Seksualni asistent po njezinom mišljenju predstavlja osobu koja pruža seksualni čin iz samilosti, milosrđa, a što pobuđuje ništa drugo osim patetike. "Jednim dijelom ćemo pomoći osobama da se oslobode frustracije, ali pitanje je koliko ćemo im time pomoći da se razviju u kompletne osobe? Seksualnost je čin koji je dublji od nekakve gimnastike i uvođenje seksualnog asistenta ne smije se gledati kao jedini put osvještavanja postizanja partnerstva. Zadaća seksualnog asistenta nije razvijanje emotivnog puta ka seksualnosti, već olakšavanje frustracije, na način koji bi samo dugoročno produbio frustraciju". Na taj su je zaključak, kaže nam, navele mnoge invalidne osobe koje troše velike novce na seksi telefone ili na prostitutke, a da ostaju jednako, ako ne i nesretnije nego što su bile.

U smislu kojeg Pehnec više zagovara, bolje se uklapa uloga seksualnog terapeuta sa zadaćom osvještavanja seksualnosti invalidne osobe, odnosno tehnika zavođenja. "Zašto invalidne osobe ne bi bile zavodljive i šarmantne? Zašto ih tome ne bismo učili", pita se Pehnec ne umanjujući pri tom ni odgovornost, ističe, invalidnih osoba koje se često, smatra, znaju ulijeniti očekujući da drugi moraju nešto raditi za njih. Seksualni asistenti, pak, po njezinom mišljenju su "ideja potekla prije svega od muškog dijela populacije jer je njima nekako bliže ta kategorija usluge".
Pogađate, Ines je gospođa s početka našeg teksta. No, njezinu tvrdnju da ženama ne treba seksualni asistent demantira jednostavno guglanje internetom na kojem se mogu pronaći brojna svjedočanstva žena koje tvrde i to da su jednostavno – napaljene.

Razmišljajući o njezinim riječima, zapitala sam se, međutim, što je s osobama koje imaju doista težak tjelesni invaliditet, i zbog toga i te kako umanjene šanse da pronađu osobu svog života? Kako je osobama s teškim tjelesnim invaliditetom koje nikada u životu nisu bile s nekom drugom osobom, a imaju želju to barem probati? Dovelo me to do filma The Sessions (Seanse, 2012.), snimljenog po istinitoj priči o 38-godišnjem pjesniku i novinaru Marku O'Brienu, koji je kao 8-godišnji dječak obolio od dječje paralize i do kraja života ostao s teškim tjelesnim invaliditetom, oviseći o umjetnim plućima na koja se mora priključivati svakih nekoliko sati.

Ova potresna i dirljiva priča o inteligentnom i radoznalom pjesniku, čovjeku, koji je tako puno napravio za sve osobe s invaliditetom, nadaje nam sasvim drugačiji zaključak. O'Brien je svoje gledište i svoju priču o posjećivanju seksualnog surogata podijelio s čitateljima časopisa Sun još 1990. godine, u članku pod naslovom On Seeing a Sex Surrogate, koji se i danas može pročitati na internetu.

O'Brien je, naime, bio nevin do 38. godine života kada se odlučuje suočiti sa svojom seksualnošću angažirajući za to seksualnu terapeutkinju Cheryl Cohen-Greene kako bi mu u tome pomogla. Mark uz Cheryl uspijeva doživjeti sve čari seksualnog života, a suočavajući se sa svojim tijelom i svojom tjelesnošću, uspijeva sa sebe skinuti i silno breme krivice koju je uspio navaliti tijekom života. O'Brienu je to otvorilo put prema tome da zaista i pronađe ženu svog života – Susan Fernbach, ženu bez invaliditeta, koja je s njim ostala do njegove smrti, dok je sa Cheryl, svojom seksualnom terapeutkinjom, ostao prijatelj do kraja života.

Je li to prostitucija? Ili milosrđe? Odgovorit ćemo jednostavno citatom iz filma: "Razlika između prostitutke i mene je u tome što prostitutka traži stalnu mušteriju. Ja ne. Želim ti pomoći da upoznaš svoje seksualne osjećaje kako bi ih mogao dijeliti sa svojom budućom partnericom".