Kao dobar domaćin i vrhunski profesionalac pristao je odgovarati na pitanja novinara Večernjeg lista i ispričati svoju nevjerojatnu životnu i profesionalnu priču. Razgovor se odvija u kući u Barbarigi, lijepoj istarskoj kamenoj kući, sagrađenoj nakon što su se Rade i Lenka iz Londona preselili u Ameriku. U toj su kući svih ovih godina zapravo rijetko živjeli. Preko ljeta, kada su dolazili u Hrvatsku, radili su i živjeli na Brijunima, a u Barbarigi su obično boravili u rujnu. Ali sada su odlučili ondje provoditi više vremena.

Šerbedžija je govorio o počecima teatra Ulysses, karijeri u inozemstvu, a zanimljivo je kako je kazao da daje prednost Dubrovačkim ljetnim igrama u poređenju s Hollywoodom. Inače, ove godine je dobio svoga trećeg Orlanda, ovaj put za predstavu “Tko se boji Virginije Woolf” teatra Ulysses.

- Uvijek bih dao prednost Dubrovniku i mnogim sličnim festivalima. Hollywood je velika tržnica, na kojoj ima svega, od bezveznih filmova do velikih glumaca i režisera. Hollywood je tržnica i mravinjak, a Dubrovnik je osmišljena priča. Sretan sam da sam ponovo dobio Orlanda. Prvi put sam ga dobio davnih sedamdesetih kada sam igrao Hamleta na Lovrijencu. I sjećam se da su mi ga ukrali iz kola koja su bila parkirana pred kazališnom Akademijom. Orlando me podsjeća na neko bogato vrijeme koje smo živjeli u tom najljepšem gradu na svijetu. Na moje mlade prijatelje Vidovića, Nadarevića, Boženu Frajt, Jasnu Malec, Nedu Mamilović, Ingu Appelt, Ratka Buljana… Na Kolorinu, Ocean i terase hotela Imperijal. Na moga profesora Kostu Spajića i njegove genijalne predstave. Na divnu i najbolju mi prijateljicu Jagodu Buić. Na Izetova Skupa i Kvrgićeva Pometa i Milkinu gospođu Lauru i Mišina Bokčila i Joška Juvančića, koji mi je kao studentu druge godine dao glavnu ulogu u “Grižuli”. Bio je to veličanstveni Dubrovnik u kojem smo se kalili i koji nas je odgajao svojom otmjenošću, kazao je glumac Rade Šerbedžija za Večernji list.