Gledatelje Dnevnika Nove TV iz dana u dan oduševljava jednostavnim pristupom, a karakterizira ga i nevjerojatna staloženost čak i u najtežim situacijama. Pratio je  brojne afere, izvještavao sa suđenja, pratio uhićenja, ali i neke od najvećih hrvatskih tragedija poput one kornatske u kojoj je poginulo 12 vatrogasaca. Koji su najteži tereni koje pamti u karijeri, kako suspreže emocije u takvim trenucima, je li se ikada susreo s pritiscima, kako se osjećao kada je saznao da je pozitivan na COVID-19, ali i tko bi uskoro mogao nastaviti njegovim stopama, Andrija Jarak otkrio je u velikom intervjuu za Večernji list.

Dnevnik Nove TV u kojem ste od samih početaka nedavno je proslavio 15 godina postojanja. Sjećate li se svog dolaska na Novu TV i svog prvog priloga za Dnevnik?

- Petnaestu obljetnicu dočekali smo u ovim nepopularnim uvjetima pandemije, a prvi smo Dnevnik, sad smo se prisjetili, otvorili prilogom kolegice Sabine Tandare Knezović o epidemiji ptičje gripe. Toplo se nadam da će se uskoro taj lanac zatvoriti i da ćemo se svi skupa moći vratiti u normalan život. Kad se vratim u tu 2005. godinu i prisjetim koliko se toga dogodilo, kažem si da je sve dobro dok jednakim žarom radimo svi zajedno. Dolazak na Novu TV bio je odgovor na poziv Ive Gačić i izazov jer smo gledatelje počeli navikavati da smo "tu i sada", na mjestu zbivanja uživo. Prvi smo to ponudili, danas se pokazuje potpuno ispravno i vizionarski. Ovako jednu sada veliku medijsku priču počeli smo stvarati od nule i već jedanaestu godinu stvaramo uvjerljivo najgledaniju informativnu emisiju u zemlji. Desetog listopada 2005.  jako se dobro sjećam i jer smo svi s nestrpljenjem čekali kako će to sve skupa izgledati.

Što se sve promijenilo u proteklih 15 godina? Je li sada izazovnije biti televizijski reporter nego ranije?

- Jedna izreka kaže "želim vam da živite u izazovnim vremenima". E pa tko je to poželio, neka se zapita je li ipak malo pretjerao. Rekao bih da nikad nije bilo izazovnije biti onaj koji će ljudima u dnevne sobe donijeti informaciju koju su do vašeg javljanja portali već donijeli, obradili, prožvakali i zaboravili. U tim trenucima nastupamo mi i u kombinaciji sa slikom donosimo zgusnutu priču iz svih relevantnih kutova. Izazovno jest, ali je istovremeno i velika čast biti taj kojem ljudi vjeruju. Gledatelje se ne može prevariti. U novinarstvu "igra" samo istina i objektivnost.

Za vas se može reći da ste jedan od novinara s "najviše utakmica u nogama" kada je riječ o javljanjima uživo. Koji su za vas osobno najteži tereni na kojima ste bili?

- Bilo ih je zaista puno. Onaj apsolutno najteži bio je požar na Kornatima. To je najteža poslijeratna tragedija u Hrvatskoj koja do danas nije riješena, ne znamo zašto se dogodilo to što se dogodilo. Ne mogu ni zamisliti kako je obiteljima stradalih žrtava i heroja, ali mogu reći da je bilo izrazito teško biti na mjestu događaja. Sve što kažete imate osjećaj da je bezvrijedno, a morate ostati hladne glave dok vam se srce kida jer ne možete ništa promijeniti ni pomoći. Pratim i priču preživjelog Frane Lučića kojem također nije lako. Bilo je teško biti i u Novskoj kada je na odmorištu kod benzinske stanice vozač kamiona usmrtio dvije djevojčice. Vukovar uvijek izaziva pomiješane osjećaje velike tuge, ali i ponosa zbog svih onih koji su ugradili svoje živote za slobodnu Hrvatsku. No lepeza događaja donosi i neizmjernu radost koja je bila najopipljivija kad su hrvatski generali oslobođeni iz Haaga i kad su dolazili u Hrvatsku. Riječi generala Ante Gotovine o ratu koji pripada prošlosti i potrebi okretanja prema budućnosti i danas mi izazivaju trnce u tijelu od ugode.

Protekli tjedan bila je 13. obljetnica tragične pogibije Toše Proeskog. Tog dana Dnevnik Nove TV imao je najduže javljanje uživo koje je trajalo čak sedam minuta. Koliko je izazovno bilo suspregnuti emocije i ostati profesionalan u tim trenucima?

- Da, taj 16. listopada 2007. bio je baš tužan dan u konačnici. Krenuo sam ujutro za Beograd na jedan drugi zadatak i, kad se prolomila vijest da je Proeski poginuo, javili su mi da ostajemo tu. U trenutku našeg Dnevnika čekalo se da na stadion u Novoj Gradiški sleti helikopter koji će prevesti tijelo u Makedoniju. Jako emotivan bio je trenutak u kojem su motoristi turirali u Tošinu čast, a live je uistinu trajao dugo jer smo željeli zabilježiti taj tužni konačni trenutak kad čovjek kojeg je Hrvatska toliko voljela zauvijek odlazi.

Zaplačete li ikada nakon takvih emotivno teških zadataka?

- Općenito u životu ne plačem često, ali neke me situacije baš uzdrmaju. Dok radim, suzama i emocijama koje zamagljuju objektivnost mjesta nema.

Cijeli intervju pročitajte ovdje.