Današnji svjedoci ujedno su i oštećenici, zaposlenici HEP-a koji su se u vrijeme tragedije našli u Hidroelektrani, te su u svojim potresnim svjedočanstvima opisali što se događalo tog kobnog 10. siječnja 2019. godine akda je u postrojenju izbio požar u kojem su ugašena tri ljudska života.

Današnji svjedoci su bili Hrvoje Radić, Tomislav Grljević i Jurica Jelčić.

'NISMO MOGLI POZVATI VATROGASCE JER SU LINIJE BILE PREKINUTE'

Na suđenju je pročitan Radićev iskaz koji je dao pred ŽDO.

„Bio sam sa kolegom Grljevićem i stradalim Zvrkom kad je Zvrko osjetio miris paljevine. To je zadnji put da sam ga vidio. Primjećeno je ljušćenje boje na vratima, očito zbog temperature. Neki od kolega su pošli ispod, a ja i još dvojica gore pogledati što se događa. Vatrogasni aparati su bili dostupni. Kroz kabelsku vertikalu je išao gusti dim. Kolege koji su sišli dole su krenuli gasiti prema gore jer je požar bio na razini komande. Nismo mogli pozvati vatrogasce jer su telefonske linije bile prekinute“, izjavio je Radić.

Istaknuo je kako je krenuo vani pješke po vozilo s još troje kolega te je kazao kako tad nije bilo toliko velike koncentracije vatre i dima. Kazao je kako je na putu prema vani susreo još dvoje kolega. On je vanka izašao vozilom i zvao 112 koji ga je spojio s DVD Župa dubrovačka. Rekao je kako je nakon toga iz postrojenja izašlo još nekoliko njegovih kiolega koji su bili crni po licu od čađe i dima. Kazao je kako je netko rekao da je pronađena uredno složena odjeća trojice djelatnika nakon čega su oni pokušali ući u tunel, ali nisu uspjeli. Svjedok je istaknuo kako u vodostanu nije zaustavljen dotok vode, prisjećajući se, kazao je kako je pokojni Mato Maškarić u razglas nekoliko puta ponovio da svi napuste strojarnicu, što je svjedok čuo od drugih kolega. Smatra kako je Ivo Lise uredno održavao protupožarnu opremu i da su vježbe evakuacije održavane. Rekao je i da je jedino njegov kolega Jurica Jelčić vidio otvorenu vatru, a imao je primjedbu na rad vanjskih izvođača radova.

'GDJE JE NAĐENA ROBA POGINULIH TREBALA JE BITI SIGURNA SOBA'

 Ovaj svjedok, kao i ostali koji su svjedočili danas, je isticao kako su vanjski izvođači radova iste ostavljali nedovršenima, poput otvora na zidu koji se u postupku spominjao kao otegotan jer se putem njega ubrzano širio dim, te se djelatnici nisu imali gdje skloniti.

„Upozoravali smo na to, no ništa se nije poduzimalo, bilo je to samo izbjegavanje problema. Tamo gdje je nađena složena roba stradalih je trebala biti sigurna soba. Na tom istom mjestu je bio zid od opeke koji je uklonjen kad je 2006. bila poplava. Upitno je onda koliko je ta soba bila izolirana“, kazao je objašnjavajući ono o čemu se više navrata pisalo – trojica smrtno stradalih djelatnika su se bježeći od gustog crnog dima i vatre sklonili u prostor koji je trebao imati funkciju sigurne sobe, no dim se i tu proširio zbog otvora. Oni su stoga skinuli odjeću i skočili u odvodni kanal u nadi kako će se spasiti, no nažalost živote su izgubili.  

Odvjetnica Doris Košta koja zastupa oštećene pitala je, po njegovoj procjeni, zašto su trojica ostala zatočena u postrojenju.

„Mislim kako nisu bili potpuno svjesni što se događa oko njih. Nije se odmah vidio otvoreni plamen, ali crni dim se toliko brzo proširio i nije se ništa vidjelo pa se nisu uspjeli maknuti s mjesta.

Odvjetnik Hrvoje Tokić koji također zastupa oštećenike upitao je jesu li prilikom radova postavljanja klimatizacije postojali problemi s opremom.

„Znali su se dogoditi pri montaži. Počupala bi se rasvjeta i to bi tako ostalo visiti. Oko toga smo se žalili nadređenima“, izjavio je svjedok. Na pitanje jesu li postojali problemi s prašinom, izjavio je kako jesu, ali i kako je to više bio problem građevinskih nego montažnih radova.

'MORAO SAM PROMIJENITI SREDINU, ZBOG SVEGA SAM SE PRESELIO'

„Teško mi je sve to palo. Tražio sam premještaj, no oko toga sam imao problema jer mi je obećano jedno, a napravljeno drugo. Silom prilika sam se samo nakratko vratio, ali nisam više htio ulaziti u strojarnicu. Morao sam promijeniti sredinu zbog svega toga, preselio sam se u Varaždin. Poslodavac, HEP, nije mi isplatio nikakvu naknadu za štetu, a tražio sam je.

Odgovarajući na pitanja odvjetnika Janjka Grlića koji zastupa četvrtooptuženog Ivicu Nujića i odvjetnika Zvonimira Hodaka koji zastupa petooptuženog Miljenka Vučića, svjedok Radić je kazao kako je čuo kako će se sporni otvor zatvoriti kada budu dovršeni radovi. Odgovorio je kako je nadređeni po tom pitanju bio Teo Sekondo koji nikad konkretno nije pristupio rješenju problema.

'SAMI SMO ODLUČILI OTVORITI VRATA, ORGANIZIRALI SMO SE U NEKOLIKO SEKUNDI'

Bivši direktor HE Dubrovnik, prvookrivljeni Mato Mišković pitao je svjedoka koliko je vremena prošlo od izbivanja požara do momenta kad su otvorili vrata na rasklopnom postrojenju, na što je svjedok odgovorio kako je prošlo pola sata. Rekao je i kako su pokušali kontaktirati Sekonda, ali on se nije javio, pa da su sami odlučili otvoriti vrata i da su se organizirali u svega nekoliko sekundi.

Upitan od strane petookrivljenog Miljenka Vučića, svjedok je rekao kako je kasnije od kolega čuo da je Teo Sekondo jednom dao nalog pokojnom Davoru Pozniaku i još jednom kolegi ukloniti cigle koje su uklonjene sa zida u kojem se nalazi otvor.

Svjedok je također iznio kako su u prostoru bila dva aparata s kisikom, više od 10 protupožarnih aparata i jedno protupožarno odijelo. Što se tiče aparata za kisik, po njegovoj procjeni, mogu funkcionirati dvadesetak minuta što ovisi o tome je li osoba koja ih nosi hoda ili miruje. Također je rekao da su se protupožarne vježbe u kojima se simulira otvoreni plamen uvijek održavale izvan zatvorenog kompleksa.

'PLAMEN SE STRAHOVITO BRZO ŠIRIO PREKO STROPA'

Drugi svjedok, Tomislav Grljević bio je zaposlenik u pogonu kao električar osvrnuo se na kobni događaj.

„Nekoliko ljudi je bilo u komandnoj sobi, a ja sam s nekoliko kolega bio ispred. Zvrko je prvi osjetio miris paljevine i čulo se pucketanje. Vidio sam odsjaj plamena, u kontrolnoj sobi smo upozorili ljude koji su tamo bili. Sve se to odvilo u nekoliko sekundi. Uzeli smo dva vatrogasna aparata, ali nismo postigli ništa, vatra je bila iznad nas, između dvije etaže. Pokojni Davor Pozniak i ja smo preko vanjskog stepeništa uzeli aparate za kisik, oprema je bila premještana pa nam je možda trebalo pola minute dok smo je našli. Bila su dva aparata, jedan je uzeo pokojni Mato Maškarić, a drugi pokojni Davor Pozniak. Tad još nije bilo tolike koncentracije dima pa ih nisu koristili. Pokojni Davor mi je rekao 'Idi ti vanka, eto nas', pa smo pošli prema van i više nismo vidjeli Pozniaka, Zvrka i Maškarića. Kolega Jurica Jelčić je vidio vatru, otvoreni plamen na svodu iznad komandne sobe. Strahovito brzo se širio preko stropa i brzo išao prema nama, sve se to događalo u nekoliko sekundi. Nije se moglo disati, vidljivost je bila nikakva, bili smo u kombiju, odjednom smo vidjeli svjetla kombija koji je išao prema nama, to je bio šef smjene Ilko Bašić. Mi smo napustili vozilo, Bašić je izašao sa svojim vozilom, nadisali smo se dima, a mene i još dvoje kolega je odvezla hitna. Bio sam hospitaliziran četiri dana“, izjavio je svjedok Grljević.

Govoreći o spornom otvoru, kazao je kako se nalazio između tunela za nuždu i prostorija komande. Ne zna tko ga je napravio i je li zatvoren. Rekao je i kako su vanjski izvođači trebali dovršavati svoje poslove i očistiti iza sebe, a ne da oni to rade umjesto njih. Odgovarajući na pitanja izjavio je kako se nikad više nije vratio u postrojenje i da je zatražio od HEP-a naknadu štete, ali i da je nije dobio. Još uvijek je HEP-ov zaposlenik.

Petooptuženi Vučić ga je pitao o nadležnostima i odgovornostima za poslove koje je Grljević radio.

„Kad sam došao na svoje radno mjesto, rečeno mi je kako je Đuro Vojnić šef pogona, ali on se rijetko obraćao radnicima. Za sve se pitao Teo Sekondo. Rekao bih da je to bio dvostruki zapovjedni lanac“, rekao je.

Treći svjedok bio je oštećenik Jurica Jelčić, zaposlenik tijekom 35 godina u HEP-u koji za sebe tvrdi kako je upoznao pogon do detalja.

„Vratio bih se u vrijeme prije kolektivnog godišnjeg odmora kojeg smo imali od 24.12.2018. do 7.1. 2019. godine. Imali smo jutarnj sastanak na kojem je Teo Sekondo rekao kako on o svemu odlučuje i kako je direktor on pa onda Đuro Vojnić, a ako se nešto dogodi onda je glavni Vojnić“, rekao je svjedok.

Govoreći o spornom otvoru na zidu rekao je kako je napravljen nekoliko mjeseci prije tragedije, zbog uvođenja opreme jer se nije mogla drugačije unijeti, ali je zatvoren samo PVC materijalom. Potom se prisjetio tragičnog 10. siječnja 2019. godine.

'PO STROPU SAM VIDIO KAKO SE VATRENE KUGLE VALJAJU OGROMNOM BRZINOM'

„Ujutro sam ušao u pogon s ostalima i bio sam u komandi. Pokojni Zvrko je rekao kako je osjećao miris dima, na željeznim vratima se vidjelo topljenje boje, kolegi sam rekao da ne dira vrata. Ilko Bašić koji je bio voditelj smjene je kazao kako telefoni nisu u funkciji, a u to sam se uvjerio i sam. On je pošao vani kako bi pozvao pomoć. Mi smo se nabrzinu spontano podijelili, s dijelom kolega sam pošao iznad i vidio sam plamen. Vratio sam se etažu niže gdje sam susreo kolege s vatrogasnim aparatima i rekli su da ne možemo ništa. Vidio sam jednog kolegu koji pokojnom Davoru Pozniaku daje neku opremu, a Maškarić je na razglas govorio da napustimo strojarnicu. Pošao sam prema pristupnom tunelu, na spoju sam se okrenuo i vidio pokojnog Maškarića koji je išao prema pokojnom Pozniaku, a prema njima je išao i pokojni Zvrko. Mislim kako smo imali jednu masku za kisik, možda dvije. Po stropu strojarnice sam vidio kako se vatrene kugle valjaju ogromnom brzinom. U pristupnom tunelu sam vidio kombi, ušli smo i vozili smo se prema vani. Sve je bilo puno crnog dima, ništa se nije vidjelo i vozilo se napunilo  dimom, nismo mogli nastaviti. Izašli smo i nastavili pješke u strašnim uvjetima, ništa se nije vidjelo. Bio sam u šoku. Iz odvodnog tunela su izlazili i voda i dim, i to 35 minuta nakon naredbe za zaustavljanjem. Nadao sam se da će se stradali nekako izvući, pogotovo Zvrko koji je bio nešto iskusniji radnik“, izjavio je Jelčić.

Po pitanju standarda sigurnosti, Jelčić je kazao kako su u postrojenje uvedene određene izmjene nakon poplave iz 2006. godine.

„Postavljen je fiksni ventilator i kroz njega je mogao ući i proširiti se dim, a na krovu difuzora su umjesto lima postavljene rešetke kroz koje je također mogao proći dim“, izjavio je svjedok.

Odgovarajući na pitanja odvjetnice Košte, svjedok je odgovorio kako su praktički sva vrata u Hidroelektrani bila otvorena, uglavnom zbog radova, a na jednim vratima za nuždu je flomasterom stajalo da se drže otvorena, vjerojatno zbog problema na generatoru 2.

Odgovarajući na pitanja odvjetnika Tokića svjedok je kazao kako je nadređenom Teu Sekondu ukazivao na to da se zid s otvorom vrati u prvobitno stanje, a on je u dva navrata rekao da to odrade električari. Oni su mu to odbili pa su to napravili strojari, ali s PVC materijalom, a cigla je bačena.

Odvjednik Joško Čeh, koji zastupa prvookrivljenog Miškovića upitao je jesu li se PVC ploče nalazile igdje drugdje u postrojenju osim u stropu strojarnice, na što je svjedok odgovorio kako su prije bile postavljene u zidu pristupnog tunela, ali su skinute još prije požara kad su se postavljale police i više se nisu vraćale. Kazao je kako je PVC obloga postojala na još nekim mjestima u postrojenju, ali se nije mogao točno sjetiti gdje.

Odgovarajući na pitanja odvjetnika Grlića, koji zastupa četvrtooptuženog Nujića, svjedok je rekao kako je prilikom pregleda postrojenja uočio da su protupožarne barijere oštećene, a posljednje premazivanje kabela protupožarnom smjesom je zadnji put napravljeno iza Domovinskog rata. Kazao je i kako se smjesa nanosila svakih pet metara na kabele, a kako je dosta kabela bilo promijenjeno tijekom projekta revitalizacije. Tom prilikom su se probijale i same protupožarne barijere, te se nisu obnavljale jer su se stalno nanovo provlačili novi kabeli.

„Kroz kabelsku vertikalu je neka vanjska tvrtka postavljala telekomunikacijske kabele, a znam da su tu prolazili i telefonski kabeli koji su vjerojatno odmah izgorjeli jer su telefonske linije bile van funkcije tijekom požara“, izjavio je svjedok.

Odvjetnik Tomislav Matić koji zastupa HEP Proizvodnju upitao je svjedoka o sigurnosnim pitanjima pogonima i je li u 35 godina svoga rada u tvrtki svjedok primijetio neke ozbiljnije nedostatke.

„Sjećam se da je pogon imao svog vatrogasca koji je periodično provjeravao klapnu. Ne znam je li itko provjeravao kad je on pošao u mirovinu. Mogu reći kako sam ugrozu osjetio 2006. kada je u postrojenju bila poplava. U ratu također. A onda i kad je bio požar. Bilo je situacija koje su bile opasne po moje zdravlje, kao neki strujni udari i slično. U njima sam bio opremljen sukladno pravilniku o zaštiti na radu. I prije tragedije sam ukazivao na to kako bi postrojenje komande trebalo biti izvan objekta. Također sam uputio pitanje Peru Miletiću zašto se prilikom obnove u strop stavljaju valovite PVC ploče, identične onima iz 60-ih i pitao sam ga zašto nije postavljen lim. Pero Miletić je rekao kako su mu to tako rekli šefovi. On je bio zadužen za to pitanje postavljanja ploča, pa sam zato njega to pitao“, izjavio je svjedok Jelčić.

Odgovarajući na pitanja, opisivao je što se događalo po izlasku iz postrojenja. Rekao je kako su ispred bili vatrogasci, policija i hitna pomoć... Kazao je kako je Ivo Lise koji je odgovoran za sigurnost na radu i zaštitu od požara, odgovarajući na njihova pitanja rekao kako aparati za kisik mogu služiti osobi 25 minuta ako ona sjedi. Svjedok je kazao i kako nije bio u mogućnosti vratiti se u tunel zbog opasnosti po njegov život i zdravlje, a kako ni vatrogasci nisu uspjeli iz prve ući u postrojenje jer su potrošili zalihe kisika i kako im je trebalo neko vrijeme.

„Osam mjeseci sam bio na bolovanju, htio sam nešto napraviti, a nisam mogao učiniti ništa. To je takva situacija u kojoj spašavaš živu glavu. Sve se to događalo jako brzo, ne znam zašto su poginuli ostali u pogonu, bilo je pitanje života i smrti“, izjavio je svjedok.

U svom emotivnom izlaganju Grljević se u jednom trenutku i rasplakao.

„Svi radnici u pogonu su morali slušati Tea Sekonda, pa i ja, ali ga ja jedini nisam doživljavao. Inače, Teo Sekondo je u dva navrata naredio električarima da kupe čikove za vanjskim radnicima koji su postavljali klime, premda se unutra nikad nije smjelo puštiti“, kazao je svjedok.

Odvjetnica Košta je upitala je li točno kako je generator B imao probleme i zašto oni nisu uklonjeni, te je li točno kako za vrijeme revitalizacije jedan agregat radi a drugi se obnavlja. Svjedok je kazao kako je generator B još uvijek takav i još uvijek ima iste probleme. Košta je ustvrdila kako se onda radi o vanrednim uvjetima, te ga je upitala jesu li oni kao radnici bili obaviješteni o posebnim mjerama koje moraju vrijediti u tim uvjetima, na što je on odgovorio kako nisu.

Ivona Butjer Mratinović/Petra Srebrović