Pri tom se u prvom redu misli na članak 16 koji propisuje kako vijesti moraju biti nepristrane i profesionalno korektne iz čega proizlazi kako bi država trebala biti ta koja određuje medijsku nepristranost.

Docent na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku dr. sc. Đorđe Obradović za Dubrovački dnevnik je prokomentirao novi Prijedlog Zakona i tom prilikom poručio kako preveliko zakonsko reguliranje medija nije poželjno jer u praksi često dovodi do smanjenja slobode govora.

Sramoćenje treba izbaciti, a ne dodavati nova djela

„Novi Zakon koji je u pripremi ne bi trebao regulirati nikakve kaznene odredbe nego bi se trebao zadržati na onima koje već postoje u Kaznenom zakonu, i to samo na uvredu i klevetu jer se one odnose na nanošenje štete iznošenjem neistina odnosno neargumentiranim vrijeđanjem. Kad se putem medija iznese kleveta, ona ima daleko veću dostupnost nego kad se to dogodi u manjem društvu. Kleveta označava iznošenje neistine kojom se određenoj osobi nanese šteta. Uvreda je nešto blaža,“ kazao je Obradović naglasivši kako kazneno djelo sramoćenja treba što prije ukloniti iz postojećeg Kaznenog zakona.

„Kazneno djelo sramoćenja, sudeći po tome kako ga naši suci tumače i prosuđuju, može biti na naneseno posredstvom medija i onda kad je izrečena istina i zbog toga je Hrvatska na niskoj razini kad je o medijskim slobodama riječ. To djelo sramoćenja, koje je sročeno tako što se može dvosmisleno tumačiti, bi trebalo izbaciti iz Kaznenog zakona, a ne dodavati nova djela,“ izjavio je Obradović.

Kako će suci koji nisu iz komunikološke struke određivati što je nepristrano novinarstvo?

Na pitanje kako komentira odredbu prema kojoj 'vijesti moraju biti nepristrane i profesionalno korektne', Obradović odgovara kako je riječ o odredbi koja ne spada u sferu zakona, ali i kako su suci po svom zanimanju pravnici, a ne medijski stručnjaci.

„Sfera zakona se odnosi na pitanje je li netko nekoga oklevetao i što je to kleveta, a ne kako će netko raditi. Ovo spada u novinarske kodekse, u samoregulaciju novinarske profesije gdje novinarski djelatnici sami propisuju kako bi trebali raditi. Ovo ne bi trebalo biti u Zakonu zato što ne može sudac, koji je po zanimanju pravnik i koji nije iz komunikološke struke, procijeniti je li nešto neprostrano i profesionalno korektno. Ne mogu to ni mnogi sudski vještaci jer nisu završili novinarstvo niti su se obrazovali za medijsku etiku. Najveći problem su neodređene zakonske odredbe, a ni suci ne mogu biti stručnjaci za sve… Ako dođe do toga da se na ovakav način procjenjuje nepristranost i profesionalna korektnost, može se ugroziti sloboda govora jer su to vrlo široki pojmovi,“ izjavio je Obradović.

Drakonske novčane kazne djeluju kao zastrašivanje

Prijedlog  Zakona predviđa i vrlo visoke novčane kazne, od sto tisuća pa do milijun kuna, u slučaju kršenja odredbi koje donosi. Obradović komentira kako mu takvo što izgleda kao zastrašivanje te vjeruje kako se problem niske razine medijske kulture u interaktivnim medijima može riješiti i bez strogih zakonskih regulativa koje u praksi često rezultiraju smanjenjem slobode govora.

„Zakon se predlaže zbog niske razine medijske kulture, posebno u interaktivnim medijima i korisničkim objavama na portalima koje često služe za širenje govora mržnje. No, ako netko anonimno širi govor mržnje u korisničkim objavama, ne treba druga odredba od one koju propisuje Kazneni zakon. Dakle, u tom je slučaju odgovoran medij. Ako netko imenom i prezimenom odnosno potvrđenim identitetom širi govor mržnje, onda je za to odgovorna osoba koja je autor objave. To je vrlo jednostavno i to ne treba dodatno regulirati. U korisničkim objavama mrežnih izdanja New York Timesa i Washington Posta nećete vidjeti takve objave jer ih mediji uređuju. To nije cenzura nego uređivanje,“ izjavio je Obradović.

Naglašava i to kako anonimnost u korisničkim objavama ne treba zabraniti jer, uz spomenuti negativni, ona može imati i pozitivni učinak.

„Pozitivni učinak bio bi povećanje slobode govora, jer nekada ljudi argumentirano kažu nešto što se ne bi usudili kazati imenom i prezimenom, a negativni učinak je širenje govora mržnje od strane osoba koje se štite anonimnošću. Kritičnost treba dopuštati, bilo da je objavljena anonimno  ili pod imenom i prezimenom, ali ne smije se dopuštati kršenje osnovnih ljudskih prava, dakle propagandu terorizma, pedofilije, narkomanije, govor mržnje koji poziva na uništavanje manjinskih skupina. Pri tom ne mislim samo na one nacionalne i vjerske,“ kazao je Obradović.

Djecu treba učiti kako komunicirati putem medija

Kao još jedan problem navodi krađu tuđeg medijskog sadržaja.

„Veliki dio nacionalnih portala ne objavljuju novinarske priloge nego plagijate. Dopušteno je prenositi s drugih medija i to se može legalno raditi tako da se naznači o kojem se glasilu radi, uz link koji vodi do izvornika. Imamo takvih primjera, posebno kad nacionalni portal objavi prilog lokalnog portala pa se navede o kojem je portalu riječ, uz link na izvorni medijski prilog. No, isto tako imamo situaciju da je veliki dio sadržaja ukraden i preveden, a nigdje nije spomenut izvor,“ izjavio je.

Rješenje stoga ne vidi u strogoj zakonskoj regulativi, nego u kućnom odgoju, obrazovanju za ljudska prava, uređivanju korisničkih objava, ukidanju plagijata, ali i učenju djece kako kod komunikacije putem medija trebaju komunicirati onako kako komuniciraju s roditeljima i vršnjacima, i to ih treba učiti još u vrtiću i osnovnoj školi. Po pitanju budućnosti je optimističan u kontekstu medijske kulture.

„Uzmimo za primjer prometnu kulturu. Trebalo je 50 godina da se sudionici u prometu počnu ponašati pristojnije, da se zaustave ako je crveno na semaforu… Prije to nije tako bilo. Možda će trebati 50 godina da se poveća razina medijske kulture i da se do toga dođe kućnim odgojem, obrazovanjem, i to prije nego strogim zakonskim odredbama, kako se država ne bi pretvorila u zatvorene sustave po pitanju informacija poput Sjeverne Koreje i sličnih država,“ izjavio je Obradović.