Bila sam u svom tušu, s lijeve strane bio mi je zid, s desne staklena ograda. Po meni je curila topla voda kad sam spustila pogled na prsa. U tom trenutku mi se zavrtilo, rukom sam se oslonila na zidne pločice da ne padnem. Sada kad razmišljam o tome, prizor i nije bio tako strašan kako mi se tada učinilo. Desna dojka izgledala mi je malo ispuhano, kao lagano ispuhani balon u odnosu na lijevu, zdravu. Vidio se i rez, koji se protezao sve do sredine leđa. Bio precizan i uredan. Tjednima prije tog tuširanja izbjegavala sam pogledati svoj torzo. Bilo je to na proljeće 2009. godine, kada mi je drugi put dijagnosticiran karcinom na desnoj dojci.

Upravo sam se oporavljala od operacije uklanjanja dojke, a liječnici su mi istovremeno napravili i primarnu rekonstrukciju. Operacija je trajala preko pet sati, ja sam ležala na boku, od čega mi je ostao i podlijev na lijevom boku. Nakon što su uklonili tkivo cijele dojke, na to mjesto stavili su jedan režanj mišića s mojih leđa.

Tada je prošlo osam godina od mog prvog ozdravljenja. Ovu kvržicu je otkrio doktor Nola na jednoj od naših redovitih kontrola. Kao i svakih šest mjeseci, i taj sam put došla na pregled. Sjela sam na stolac u njegovoj ordinaciji. Kao i do tada prvo je napravio ultrazvučni pregled, a zatim je palpirao dojku, odnosno pregledavao je rukom. Ne sjećam se više o čemu smo razgovarali, pamtim samo smrknuti pogled koji mu se odjednom pojavio u očima. Napipao je nešto. Znala sam da ovaj pregled neće završiti našim uobičajenim ćaskanjem koje se znalo protegnuti i na 20 minuta. Istog trena napravio je punkciju i rekao mi da se čujemo kroz nekoliko dana.

Prao me optimizam. To je samo cista, ne može biti ništa drugo. Već sam osam godina zdrava, vodim život kao po školskom udžbeniku. Nakon prve bolesti prestala sam jesti meso, postupno sam prešla na makrobiotiku. Vježbala sam barem dvaput tjedno, meditirala sam, krenula sam na tečajeve reikija. Radila sam na sebi duhovno i fizički. Znala sam podatak da se svakom čovjeku u sedam godina izmijene sve stanice. I prošle godine, kada sam dobila uredne nalaze, proslavila sam to izlaskom s prijateljicama. Nazdravile smo mojim potpuno novim i zdravim stanicama. Tih dva dana nisam se bojala. Pa sve je bilo u redu već osam godina. Do tada sam imala samo dobra iskustva, prvi karcinom i kemoterapije sam prehodala.

Bio je divan i topao proljetni dan, bila sam na poslu. Radila sam kao tajnica u jednoj UN-ovoj agenciji u Zagrebu. Oko 10 i 30, vidjela sam na mobitelu da me zove dr. Nola. Otišla sam se javiti u ured svog šefa, tog dana nije bio tamo. Pomalo tužnim, ali dostojanstvenim glasom liječnik mi je rekao da su nalazi pozitivni. Moram čim prije doći do njega da dogovorimo operaciju. Sjedila sam usred praznog ureda i suze su se same počele kotrljati. Grčevito sam stiskala mobitel dok sam isti sms slala svim prijateljima. Uspjela sam se pribrati i otići za svoj stol. Kroz moj ured prolaze kolege. Vidjeli su da sam uzrujana, ali nisu me ništa pitali. I bolje, da me netko samo dotaknuo, raspala bih se. A nisam htjela da mi se dogodi na poslu.

Više čitajte na Telegramu.