JEDINA PRAVA ISTINA! Otkrivamo tko je ustvari bio Josip Broz Tito

Autor: Maro Marušić
Dubrovački dnevnik podsjeća na kolumnu autora Mara Marušića iz 2015. godine povodom obljetnice smrti predsjednika bivše Jugoslavije Josipa Broza Tita. 

U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu postoje dva ključna pitanja: Gdje si bio devedesetprve i Tko je ustvari Josip Broz Tito? Na prvo pitanje svaka balkanska duša ima osobni odgovor, dok je ono drugo znatno kompleksnije i teže je dati pravo rješenje. Je li drug Tito bio klasični ratni zločinac koji je poslije Onoga Rata bez suđenja smaknuo tisuće nevinih civila ili je bio najzaslužniji čovjek za oslobođenje od nacističke čizme i sjajni državni poglavar koji je vješto balansirao između Istoka i Zapada dajući svojim stanovnicima siguran posao i besplatne stanove?

Čak i 35 godina nakon njegove smrti povjesničari sa sigurnošću ne mogu odgovoriti na to teško pitanje. Međutim, često se, ako ne gotovo uvijek, prešućuje Titova glavna karakteristika po čemu je on postao to što je bio, a to je - S R E Ć A.

Zasigurno i vi sami poznajete neke ljude koji su iz neobjašnjivog razloga rođeni pod sretnom zvijezdom i sve što dotaknu pretvori se u zlato. I u Dubrovniku ima takvih kraljeva Mida. Rodbina im je unutar zidina ostavila nekretninu od poda do nebeskog svoda i oni ubiru desetke tisuća eura najma svake godine bez da se pomaknu. Najteže što su u životu radili bilo je upisati te atraktivne nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama.

No i oni su male bebuške za Najvećeg sina, pardon Srećkovića, ovih prostora, ali i puno šire. Znate onaj vic o Chucku Norrisu, koliko je napravio sklekova? Odgovor je SVE. Takav je isti odgovor i na pitanje po čemu je to Tito sretan? Po  SVEMU.

Josip Broz rodio se u obitelji Franja i Marije, zagorskih težaka. Potpuno je nejasno kad je njegov otac mogao skupiti vremena za raditi u polju, jer je naštancao sve skupa petnaestero djece. Kada čovjek to gleda, čini mu se da je Franjo Broz po cijeli dan obrađivao Mariju, a ne zagorsku zemlju. Sama činjenica da je Josip Broz preživio porod i prve godine života u kući - u kojoj njegova majka nije mogla ni upamtiti sva imena svoje djece s obzirom na njihovu brojnost - govori da je Sreća već tad zavidila Titu na sreći.

Mali Joža uspio je završiti četiri razreda osnovne škole, a kada se u pubertetu otisnuo iz kuće – majka Marija među svom tom djecom nije ni primijetila da ga nema  - upisao je bravarski zanat. Gledajući iz današnje perspektive, bravarska škola ne izgleda kao bogzna kakva budućnost, ali u ono vrijeme, na početku industrijske revolucije, bio je to pravi pogodak. Ako ste tad znali obrađivati metal, to je otprilike kao da danas znate programirati Googleove logaritme.

Tita je, jasno, opet posralo. Mogao je birati posao, pa se smucao po Austriji, Češkoj, Njemačkoj radeći u tadašnjim najboljim tvornicama. Onda je došao Prvi svjetski rat. Tito kao uzorni građanin i vojnik Austro-ugarske, kreće na prvu liniju fronte, u rat protiv njihovih najvećih neprijatelja – a dobro znamo tko je nešto prije koknuo njihova prijestolonasljednika u Sarajevu – Srbi. Krenuo je tako naoružani Tito na narod čiji će biti doživotni predsjednik nekoliko desetljeća kasnije. Klao je Tito Srbe po rovovima i istaknuo se velikom hrabrošću za koju je zaslužio odlikovanje. Kada je Austrija otvorila frontu s Rusijom, neustrašivi Zagorec prebačen je da se bori protiv strašnog naroda koji nikad, u cjelokupnoj historiji čovječanstva, nije izgubio niti jedan rat. Čak ni u hokeju i šahu.

Jebiga, toliko su Rusi strašni da ih nije uspio pobijediti ni najsretniji čovjek kojeg je planeta Zemlja rodila. Štoviše, Rusi su izboli kopljem jadnog druga Tita, koji je bio na samrti. Zarobili su ga čekajući da sam izdahne, s tim više što je Broz zaradio tešku upalu pluća  i to u vrijeme dok se Fleming još zajebavao s mladim znanstvenicama u laboratoriju umjesto da radi na penicilinu.

Drugim rječima, to bi za bilo kojeg čovjeka bio kraj. Izboden si kopljen poput Isusa, uz to boluješ od neizlječive bolesti, a umjesto da si u bolnici, nalaziš se u ruskom zatvoru. Da, u takvim bi uvjetima umrli svi uključujući Isusa, ali ne i Josip Broz Tito, koji je – nevjerojatno, ali istinito – bio prvi čovjek poslije Krista koji je uskrsnuo.

Ni taj čudesan oporavak za Tita nije značio da je na slobodi. No, potom u spletu nevjerojatnih okolnosti, Tito će izaći iz zatvora. Naime, kreće revolucija komunista u Rusiji, a ruski radnici provaljuju u zatvore i oslobađaju zatvorenike. To se dogodilo i drugu Titu. Kolika je mogućnost da se zatekneš u ruskom zatvoru u prvoj komunističkoj revoluciji u povijesti, te da te radnici oslobode iz ropstva? Mogućnost je otprilike takva kao da uzmete stambeni kredit od banke, i ona vam nakon dva mjeseca kaže da ga ne trebate više vraćati.

Poslije oslobođenja ostao je još malo u Rusiji – ipak su Ruskinje zgođušne, te je jednu i oženio onako usput – da bi se potom vratio na brdoviti Balkan. Tamo više nije bilo Austro-ugarske, zemlje za koju se borio, već su glavnu riječ u Kraljevini SHS vodili Srbi, isti onaj narod kojeg je Tito klao na bojištu. Za njega tada nije bio samo problem što je klao Srbe, već i što je bio komunist, a kralj Aleksandar bio je alergičan na crvene revolucionare. Nije mu pomagalo ni što je Hrvat.

Realno, s takvim pedigreom Aleksandrovi žandari bi te roknuli u samo nekoliko mjeseci - kao što su to napravili sa Stjepanom Radićem i Đurom Basaričekom - ali ne i Tituša Sretnog. On se, začudo, živ i zdrav dometiljao do Drugog svjetskog rata, a onda, pazite sad ovo, 10. travnja 1941. - na Dan osnivanja NDH - i Josip Broz nešto osniva. Dok Ante Pavelić proglasava kvinslinšku državu u Zagrebu, nekoliko metara dalje u istom gradu na isti dan Tito udara temelje Vojnom komitetu za pružanje otpora osovinskim silama. 'Normalnim' ljudima to bi značilo potpisivanje vlastite smrti, ali Sretni Joža tek hvata pravi životni zalet.

Zahuktava se Drugi svjetski rat, Tito juri bojišnicama – bori se protiv Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika, a meci ga zaobilaze, odbijaju se od njega, ili samo ranjavaju. Gledajući Titov životopis čini se čak da je više puta bio ozlijeđen i od Roberta Prosinečkog. Jednom zgodom, pričali su svjedoci, u jeku bitke spasio ga je pas Luks. Tito ne bi bio Tito, da ga od Nijemaca nije spasio – njemački ovčar! Legenda to ne kazuje, ali ne bi nas čudilo da je njemački ovčar Luks pobjegao od vlasnika Nijemaca da spasi njemačkog neprijatelja.

Naravno da je takav sretnik bez poteškoća najurio Nijemce sve do Trsta. Da su ga Churchill, Roosevelt i Staljin bolje poznavali ne bi ni slali svoje vojske na Berlin nego bi pustili Tita da sam samcat oslobodi Europu od Hitlera – njemu metak ionako ne može ništa.

Nakon rata, rekli smo već, ubijao je svoje sunarodnjake bez suđenja i slao ih na Goli otok, ali nitko mu od velikih svjetskih sila nije zamjerio te zločine. Ali onda ubrzo jest jedan i to onaj najgori i najokrutniji – Josif Visarionovič Staljin. Naravno, nije mu zamjerio zločine, jer se s njim nije mogao mjeriti, nego neposlušnost.

Nikad nitko u čitavoj povijesti – od australopitekusa do homo smarthphoneusa – nije Staljinu rekao NE i ostao živ. Svi koji su Staljinu kad je on nešto tražio odgovorili s N na prvom mjestu riječi  – NE se na svim jezicima govori s N na početku – završili su na mjestu gdje žive krtice.

Tito je, međutim, rekao NE Staljinu i umjesto da ga ovaj ubije, on sam je - umro. Veća je mogućnost da vam banka pokuca na vrata i potom se odmah preda sa svom svojom imovinom, nego da se Rusima i Staljinu kaže NE i ostane živ. A Tito im nije rekao NE jedanput, nego dva puta. Najveći svjetski matematički umovi pokušali su izračunati kolika je vjerojatnost da netko Rusima dvaput tijekom istog života kaže NE i ostane živ, ali nakon nekoliko godina proučavanja odustali su zaključivši da je puno veća mogućnost da se svaki tjedan dobije na lotu – iako je i to nemoguće - a da je ovo što je Tito napravio potpuno neizračunljivo.

Posvadio se tako s Istokom, a ni Zapad nije bio najsretniji što je Jugoslavija komunistička tvorevina, pa je Tito vođen sretnim instinktom, osnovao Nesvrstane i postao idol narodima diljem zemaljske kugle, koji nikad nisu čuli ni za Europu, ali zato jesu za Broza. Ako otiđete sad u posljednju zabit neke afričke prašume, siguran sam da će vas ostarjeli poglavica plemena pozdraviti rječima: „Masai undum kartum, ndjamena mbabane Tito brijun, hutsi tutsi pijun!“ što u prijevodu znači „Masirao je svjetske karte, a nije bio ničiji pijun!“

Titovo vođenje Jugoslavije bio je najveći oblik hedonizma što je svijet ikad vidio, a na kojemu bi mu pozavidjeli čak i rimski carevi. Čovjek je postigao savršenstvo. Postoji jedna priča da su Tita tijekom jedne večeri iz zajebancije tražili da okrene turu, a ovaj se iznenadio i rekao da on nema para. Što će mu pare? Pa sve je ionako njegovo, ne trebaju mu pare da plaća. Vile po Jadranu, automobili, avioni, žene, tenkovi, Brijuni, Sophia Loren, Elisabeth Taylor, Naser, Arafat, Afrika, Azija, Vis, Lastovo...sve džabe, samo zovneš.

Danas se bogate guzonje natječu tko ima više novaca, jahti i auta, a srećković Tito je bez novaca imao SVE. Ako to nije hedonističko savršentsvo, onda ne znamo što jest. Kakav Chuck Norris i njegovi sklekovi.

Količina sreće koja je hodala s Titom tijekom njegova života je zaista brutalna - evo još samo nekoliko primjera za kraj – čovjek je vodio srpski narod koji se kunuo u njega samo dvadeset godina kasnije nakon što ih je klao. Zanimljivo, Austrijanci su mu tijekom Prvog rata htjeli za to dati odlikovanje, on ga u to vrijeme nije mogao uzeti jer je bio u zarobljeništvu u Rusiju, pa su mu ga htjeli uručiti tijekom šezdesetih godina, ali je odbio, jer bi zaista bilo ludo da je uzeo odlikovanje za ubijanje Srba dok je bio njihov predsjednik!

Hrvate je također klao, ali su ga svega nakon nekoliko godina od pokolja dočekivali na koljenima i pjevali mu Druže Tito mi ti se kunemo što je kulminiralo na Poljudu 1980. godine na utakmici s Zvezdom.

Gonjen tolikom dozom sreće, Tito je jednom izjavio: Ako ikada umrem...! Eto kako se osjećao čovjek na kojeg je Jovanka bila ljubomorna čak i na kraju životu, jer je na samrtnoj postelji, postoje zapisi, švalerisao s mladom, vitkom i plavom fizioterapeutkinjom.

Koliko je Titov život bio sretan možda najbolje govori činjenica da se on rodio u 19. stoljeću, a da mu je žena umrla u 21. stoljeću. To samo kazuje koliko je bila mlađa od starog srećkovića, sedmog od petnaestero djece.

Na kraju je ipak umro, iako je mislio da neće, ali bio je sretan i na onom svijetu. Na sprovod su mu došli doslovno svi svjetski državnici uključujući izaslanstvo Marsa, Jupitera i Plutona. NASA-ini znanstvenici na Titovom sprovodu po prvi put su vidjeli vanzemaljce uživo, jer su i oni došli odati počast najnevjerojatnijoj i najsretnijoj jedinki koja je boravila na Mliječnoj stazi. Na Titovu sprovodu po prvi i jedini put u povijesti – još od prvog homo erectusa pa sve do homo laptopuša – skupili su se lijevi i desni, komunisti i demokrati, muslimani i katolici, budisti, nesvrstani, svrstani, emiri i svi poznati svemiri, a ejakulacija skupa je bila kada je u Kući cveća zaplakala Željezna Lady, Ona Koja ne Plače ni kad dijeli milijune otkaza - Margareth Thatcher - žena koja je komuniste voljela manje od engleskih lučkih radnika.

U Kuću cveća na ispraćaj je došla i Sreća. Legenda kaže da je pala u depresiju kad je vidjela Tita da je ovoliko sretan i nakon smrti.

Popularni Članci