Svake godine 25. studenog obilježava se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a upravo najrašireniji vid nasilja nad ženama jest onaj u obitelji, od njima najbližih osoba. Podaci UN-a pokazuju kako je polovica ubijenih žena stradala upravo od ruke svoga supruga. Naša hrabra sugovornica nam govori kako je godinama mislila kako će i ona biti dio te statistike. Pod uvjetom anonimnosti, ispričala nam je kako je proživjela i preživjela nasilje, a nasilnik je bio njen tadašnji suprug. 

„U osnovnoj školi vas uče što je nuklearna obitelj. Budu tu nacrtani s jedne strane tata, s druge mama, a u sredini zagrljeno dijete. Svi oni imaju velike osmijehe i šalju nam poruku kako je obitelj prvo mjesto gdje se rađa sreća. I ja sam rodila sreću, ali moja nuklearna obitelj eksplodirala je k’o nuklearna bomba, uništavajući svoju jezgru, a onda i sve oko nje, trujući i dalje svoju okolinu onim fragmentima koji ostaju u zraku, u zemlji, u ljudima“, govori nam Dubrovkinja koja je svoj rodni grad zamijenila prije više godina većim gradom gdje je, kaže nam, bilo lakše izgubiti identitet i roditi neki novi. 

Otvoreno nam govori kako bivši suprug nikada nije bio muškarac kakvog bi žena trebala birati. 

„Kod mene nema one priče 'bio je dobar i pažljiv, dok jednom...'. On nikada nije bio dobar, od prvog je dana nasilnik, ali ono što se nedovoljno govori i naglašava jest da nasilje ima sto lica, od uvreda na račun izgleda do pljuvanja kuhanog objeda jer je to način da ti da do znanja kako ne znaš kuhati. Ozljede od šake samo su kulminacija svega što se 'kuha' mjesecima ili godinama. A ja sam k’o žaba u toploj vodi dok je kuhaju - plivala, a on me za to vrijeme ubijao“, govori.

„Najviše se grizem što nisam ranije otišla jer je dijete sve to godinama gledalo. Ali kada ste toliko godina žrtva, padate u depresiju i ne vidite izlaz. Godinama sam mislila kako ću umrijeti kao dio statistike onih žena koje su muževi pretukli na mrtvo. Razmišljala sam kako će dijete ostati s nasilnikom i bacati ružu na kapsu u kojoj će ležati moje tijelo. Zbog te slike izgubila sam godine sna, ali unatoč tome nisam se pokrenula, nisam otišla“, iznosi sugovornica. 

'Klik' se dogodio nakon jednog od niza batinanja. Nazvala je policiju, i nasilnik je odveden. 

„Ono što mi nikada nitko nije rekao, najgori je onaj prvi dan nakon, kada adrenalin padne pa dođu misli - ima li života nakon ovoga? Do tog dana bila sam ja, žena, majka, na poslu uvijek ona koja kuha najbolju kavu i poteže za pet ljudi kad treba, s prijateljicama ona koja kuka što nema koji kilogram više pa da ode na prava mjesta, a taj dan sam postala žrtva obiteljskog nasilja. Progonila me ta definicija i zato sam odmah otišla. Drugi grad daje vam priliku stvaranja novog identiteta“, govori. 

Dok je nasilnik bio u istražnom zatvoru, naša sugovornica potražila je psihološku pomoć. Nakon toga je isplanirala odlazak iz Dubrovnika, vrlo brzo pronašla posao u drugom gradu i otišla. Za sustav ima samo riječi hvale. Kaže kako kod nje proces nije dugo trajao. Možda zbog toga što njezin bivši muž nije želio skrbništvo nad djetetom pa se sve brzo razriješilo. On je kaznu odslužio i danas nemaju kontakt. 

„On je otišao iz naših života i imala sam tu sreću da nije bio zainteresiran za daljnje zagorčavanje moga života. Dobio je zatvorsku kaznu, sve se 'odigralo' brzo, iako znam da postoje nebrojeni slučajevi gdje to sve traje godinama. Ja sam imala podršku sa svih strana, od obitelji do sustava i to mi je olakšalo proces. Kod psihologa sam otišla rano i na sastanke odlazila godinama. Tek kada u vlastitom opisu sebe nisam vidjela 'ženu žrtvu nasilja', nego 'hrabru ženu', prestala sam osjećati potrebu za psihološkom pomoći“, govori i dodaje kako je potrebno naglašavati sve oblike nasilja u obitelji, a koji nisu uvijek fizički.

„Nitko te neće na prvi dobar dan udariti šakom, jer se tako neće roditi zaljubljenost. To su male riječi koje izgledaju kao sitnice. Osobi poljuljanog samopouzdanja one ne zvuče kao uvrede nego kao istina. Vrijeđat će izgled, reći da je dom šporak jer ga ne znaš urediti, podrugljivo će govoriti o tvom poslu, s vremenom će ti limitirati pristup novcu. Sve su to oblici nasilja koji mogu dovesti i do udaraca“, zaključuje naša sugovornica. 

UDRUGA DEŠA POMAŽE ŽRTVAMA OBITELJSKOG NASILJA 

Anđela Palameta iz Udruge Deša govori nam kako je osim sankcioniranja počinitelja nasilja, potrebno raditi i različite preventivne aktivnosti kako bi se ubuduće stvorile generacije koje će njegovati nultu stopu tolerancije prema nasilju, pogotovo prema nasilju u obitelji. 

„Deša pruža emocionalnu podršku, praktične i tehničke informacije, informacije o pravima, pravno savjetovanje i psihološko savjetovanje. Najviše osobe traže pravnu pomoć, da razumiju tijek postupka i što će im se dalje dogoditi jer osjećaju nesigurnost u odnosu na pravnu terminologiju i potrebna im je pomoć pri razumijevanju. Nekada osobe traže pravnu pomoć, a da im je prvo potrebna psihološka pomoć. Različite su potrebe naših korisnika i korisnica“, govori.

Ističe kako postoji puno razloga zbog kojih žrtve osjećaju nepovjerenje. Jedan od njih je strah i nepovjerenje prema institucijama, ali tu je i kombinacija straha od počinitelja, od okoline, kao i ekonomske ovisnosti od počinitelja nasilja. 

„Nekada nemaju podršku ni najbližih članova obitelji, boje se osude i stigmatizacije zbog toga što trpe i jako je teško izaći iz jedne nasilne zajednice. Tu se pojavljuju različita pitanja poput skrbništva, kako pronaći novi život, kako se skloniti od počinitelja…“, ističe podsjetivši kako je nasilje društveni problem, a ne problem pojedinca.

„Svatko ima obvezu prijavljivanja nasilja, a u našem društvu vlada klima toga da se nitko ne želi miješati u tuđi život kada je u pitanju nasilje. Nasilje u obitelji je društveni problem i svi bi trebali biti uključeni i osviješteni“, govori i dodaje kako različite krize, poput pandemije također utječu na povećanje stope nasilja.

„Udruga Deša kao organizacija civilnog društva često djeluje kao poveznica između žrtava i nerijetko doživljenog tog hladnog pravosudnog sustava. Nekada je osobama lakše potražiti podršku i pomoć negdje gdje nije toliko sve formalno“, govori. 

Spomenula je i preporuku za pojedinačnu procjenu. Naime, osobe koje su doživjele nasilje su osobito ranjive na sekundarnu i ponovljenu viktimizaciju, zastrašivanje i odmazdu. Zbog toga žrtve imaju pravo na provođenje pojedinačne procjene potreba žrtve. 

„Postoje posebne mjere kojima se žrtve mogu zaštititi. Primjerice, u kaznenom postupku dostupno je žrtvama i to  da saslušanje provode stručnjaci koji su za to osposobljeni, da se saslušanje provodi u posebnim prostorijama za tu svrhu, da žrtvu uvijek saslušava ista osoba, da saslušanje žrtava spolnog nasilja i rodno uvjetovanog nasilja provodi osoba istog spola kao žrtva“, pojašnjava i dodaje kako procjenu provode policijski službenici, državni odvjetnici i suci, a organizacije civilnog društva koje pružaju podršku žrtvama nasilja u obitelji mogu dati svoje mišljenje i preporuku temeljem rada sa žrtvom. 

„Mi kao organizacija civilnog društva često imamo korisne informacije koje mogu pomoći tijelima u sustavu lakše provoditi postupke ili ispitivanja“, zaključuje Palameta. 

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika