Nizozemci u prosjeku rade 31,4 sati tjedno, ali u mirovinu odlaze nakon gotovo 40 godina staža, no kraći im je radni tjedan i zato što kod njih petina žena radi skraćeno. Danci odlaze u mirovinu nakon 39 godina staža, ali u prosjeku rade tek 34,1 sati tjedno. Podaci Eurofounda pokazuju da u pravilu u slabije razvijenim zemljama EU poput Grčke, Rumunjske, Bugarske radnici imaju najdulji radni tjedan, ranije odlaze u mirovinu, dok Skandinavci i zapadnjaci imaju u pravilu kraći radni tjedan, ali i kasnije idu u mirovinu. Rekorderi po trajanju radnog vijeka su Šveđani koji se umirove nakon 41 godine staža, piše Večernji list.

Dr. Predrag Bejaković s Instituta za javne financije napominje da je u Hrvatskoj radni tjedan dulji jer se pauze za odmor uračunavaju u radno vrijeme što nije slučaj u drugim zemljama, a tjedno na pauze otpada dva i pol sata. No, i kad se to oduzme, ipak hrvatski radnici opet rade dulje tjedno, u prosjeku 37,5 sati što je više od prosjeka EU u kojoj radnici rade 36 sati tjedno. Koliko od toga Hrvati rade efektivno, drugo je pitanje. Usto, Hrvatska ima manje od 5% svih zaposlenih koji rade skraćeno, za razliku od razvijenih zemalja u kojima je skraćeno radno vrijeme uobičajeno zbog usklađivanja obiteljskog i profesionalnog života.

–Teško je reći da su radnici u razvijenim zemljama bolje „očuvani“ nego oni u posttranzicijskim, ali je činjenica da ste u nas gotovo prestari za zaposlenje čim navršite 45. Koliko god poslodavci hvale pouzdanost, iskustvo i posvećenost starijih radnika, nisu baš skloni njihovu zapošljavanju. Slaba povezanost doprinosa i mirovine potiče ljude na ranije umirovljenje jer mirovinski staž do reforme je slabo utjecao na mirovinu i na želju da se ostane na poslu. Nedovoljno nagrađivanje duljeg i kažnjavanje ranijeg odlaska u mirovinu također ne motivira radnike na dulji ostanak u svijetu rada – govori Bejaković.

Ističe i da česte promjene mirovinskog sustava i nesigurnost u pogledu budućeg određivanja mirovina te opravdano vjerovanje da će budući uvjeti biti nepovoljniji ne potiči duži rad. Dugoročno neodrživ sustav – Konačno, rad se kod nas ne smatra načinom socijalizacije, zadovoljstva i osobnog potvrđivanja, nego prisilom ili tlakom. I opravdani strah zbog gospodarskih promjena (stečaja i slično) potiče znatan dio ljudi da, čim steknu uvjete, odlaze u malu, ali razmjerno sigurnu mirovinu – govori Bejaković.

Više pročitajte OVDJE.