Jučer sam saznala za priču kako je mama uspjela sinu na pragu zrelosti podići ocjenu iz matematike sa četvorke na peticu.

I baš mi je žao što se to i tako pretvorilo u priču, jer neki tako pišu, a glavni akteri šute pa zapravo teško možemo saznati cijelu i pravu istinu.

Žao mi je prvo sina i razmišljam kako mu je s tom objavljenom pričom i tom peticom iz matematike. Taj mladi čovjek ima svoj mladi život kojim bi na pragu zrelosti trebao vježbati već sam upravljati, barem onim što je u njegovoj moći, a cijela Hrvatska zna zbog novinarskih internetskih zapisa da mu je ocjena iz matematike podignuta zbog negodovanja njegove mame.

Žao mi je istine, ako se utvrdi da sve o čemu se piše zapravo nije istina.

Žao mi je tog mladića, jer o tome sad svi znaju samo onako kako prenose mediji jer je on sin predsjednika, vjerojatno ne svojom voljom. Vjerojatno to dijete ni mama ni tata nisu pitali što misli o tome da mu se tata kandidira za predsjednika. A biti dijete moćnika nije baš lagana uloga koja se djetetu zalijepi čim mu roditelj postane moćan.

Razmišljam kako taj mladi čovjek ima svoju škvadru, svoje prijatelje i sitne neprijatelje u burnom dobu adolescencije i zaista mu nije lako. Gorka je to petica. Baš gorka.

Žao mi je i mame koja se okliznula baš tamo gdje nije trebala, pa umjesto da je svi doživljavaju kao pravu prvu damu, eto o njoj se piše u drugačijem tonu. Iz ovog što čitam, čini mi se da je iz gospođe mame iskočila ona snažna zaštitnička majčinska crta, snažno ju obuzeo pravednički gnjev pa je sasula sve u računalo na adresu ravnateljice i to sa svoje službene E-adrese. Baš se okliznula i baš joj nije lako jer je supruga predsjednika naše države, zbuni se pa napravi ono što supruzi predsjednika države, po mom skromnom učiteljskom mišljenju, nikako ne priliči.

Žao mi je ravnateljice škole koja je čitala sve što je napisano pa je trebala odlučiti što činiti jer valjda ni sam Bog ne zna što u ovom slučaju učiniti, već se samo smije ili tuguje zbog ljudskih slabosti.

Jako mi je žao profesorice iz matematike zbog grešaka koje joj se navode i nemogućnosti našeg sustava da prevenira takve greške jakim i kontinuiranim psihološkim, dokimološkim i metodičkim edukacijama profesora kojima na matičnim fakultetima pedagoško psihološka edukacija više liči na tečaj prve pomoći, a ne na ozbiljne, dugotrajne i zahtjevne kolegije o radu i metodičkom poučavanju djece i adolescenata.

Žao mi je predsjednika naše države koji je jak na peru i jeziku za pravdu, spominje često neke političare ponavljače, a sad ispada da mu sinu mama podiže ocjene iz matematike, i to s četvorke na peticu..

Žao mi je cijele predsjedničke obitelji jer zamišljam ne baš sjajnu kućnu atmosferu ovih dana nakon svih tih novinarskih zapisa. Pa kako da se sad sinu s ponosom čestita odličan uspjeh, valjda 5.00 na pragu zrelosti?

Žao mi je mene same što empatično ulazim u cipele svih likova ove priče i žalim što priča uopće postoji. I žao mi je što me priča dira, što me upecala.

Žao mi je svih profesora i mojih kolega u kojima će se u budućnosti pobuditi svaki puta strah ako dobiju dijete nekog moćnika. Nakon svakog svog postupka preispitivat će se i sa zebnjom čekati eventualne E-pošte nezadovoljnih mama, tata, djedova, baka...

Zbog ovakvih priča žao mi je budućnosti u Hrvatskoj.

Žao mi je i priče same jer je promašena, loša i jer umjesto ushita budi gorčinu.

Žao mi je i eventualnih članova prosvjetnih inspekcija koji će se možda baviti ovom temom, trebati odlučiti što je pravo, a što krivo.

Žao mi je novinara koji prenose takve priče, žao mi je profesora koji ih čitaju i reagiraju, posebno mi je žao što mnogi iz struke zbog straha ne reagiraju.

Ima u samo ovoj priči elemenata za jednu analitičku knjigu o našem obrazovanju, ljudima koji u obrazovanju rade, roditeljima koji prate školovanje svoje djece i svega drugoga što ima veze s rastom i razvojem mladog ljudskog bića u Lijepoj našoj.

Na pragu godišnjeg odmora, žao mi je sebe same jer se bavim svim likovima ove loše priče umjesto da se radujem zasluženom godišnjem odmoru.

U priči kako je četvorka nakon mamine E-pošte postala petica meni je svih i svega žao.

Ta priča se jednostavno nije trebala ni dogoditi niti postati priča.

Ne znam je li predsjedniku moje države mama pisala pisma u školu, a ako je, sumnjam da bih glasala za njega.

I žao mi, na kraju krajeva, te četvorke. Pa što joj fali? Zašto ta četvorka mora postati petica? Zašto?

Meni sve to uopće više nije važno. Moje su kćeri u svjedodžbama i indeksima imale zaključene i trojke i četvorke i petice i sad su samostalne profesionalke intelektualke. I bilo je propusta u njihovom obrazovanju, bilo je nestručnih i meni groznih postupaka njihovih profesora, u meni je budila i zaštitnička uloga i pravednički gnjev zbog loših postupaka, ali ja E-poštu nikad nikome od tih loših profesora ili njihovih ravnatelja nisam poslala jer to nikako ne bi bilo dobro za rast i razvoj mojih kćeri. A znam nešto više o obrazovanju, dokimologiji od mnogih roditelja koji danas pritišću profesore za više ocjene.

Žao mi je što još uvijek nisam dovoljno snažna da se odmaknem od svih ekrana koji mi više štete nego koriste. Sve više u meni raste uvjerenje da su postupci ljudi uslijed utjecaja društvenih mreža, interneta i dostupnosti svakojakih priča i sadržaja sve lošiji umjesto sve bolji.

Na kraju se pitam, do kud smo došli kad pričom postane jedna zaključena četvorka, jedna mama pa onda petica.

Baš mi je iskreno zbog ove priče jako, jako žao.