Tijekom skiperaža koje sam radio ovo ljeto, put me često vodio u Jelsu, gdje sam na rivi uočio čokolateriju Gamulin Chocolates, koja se odmah na prvu razlikovala od uobičajenih. Nudila je handmade praline rađene od belgijske čokolade s lokalnim dodacima poput rogača, lavande, naranče... Tu su bili i sjajni sladoledi, također od domaćih proizvoda, a tekstura im je bila božanstvena. Moj ovisnički gen za slatko oduševljeno je tražio nove i nove doze. Gutajući pohlepno sljedeću turu ugljikohidrata pričao sam s vlasnicom koja mi je otkrila inspirativnu priču kako je došla na ideju postati čokolater, iako joj struka posve različita.

Fedra Gamulin većinu je života provela u Zagrebu, a njeni su porijeklom s Hvara. Kako joj se povećavao broj svjećica na rođendanskoj torti glavni grad joj je postajao sve teži za život. Posao, djeca, vanškolske aktivnosti, razne druge obaveze – ujutro bi izašla iz kuće, a vratila se tek navečer.

-Tijekom mog života u Zagrebu uglavnom sam radila uredski posao, točnije administraciju. Najveći dio svog radnog staža provela sam u Vipnetu, a radila sam i za neke druge firme. Zagreb te pojede. Dobar je za mlade i studente, ali kako vrijeme ide, odnosno kada dođu djeca, sve je kompliciranije i čovjek je sve umorniji. Od točke A do točke B treba ti sat vremena. Godinama je u meni tinjala ideja da odem iz Zagreba na otok kako bi mi se život usporio – započinje Fedra svoju priču.

Kćer nije bila oduševljena preseljenjem na otok

Naravno od ideje do realizacije stoji pregršt poteškoća. Gdje se preseliti, što raditi, kako će djeca prihvatiti promjenu?

-Kćer mi nije bila oduševljena idejom odlaska na otok i životom u maloj sredini. Stoga sam je pričekala da završi srednju školu i osamostali se, pa sam skupa sa petnaestogodišnjim sinom (taman kretao u prvi srednje), koji nije imao ništa protiv, došla u Jelsu 2014. godine. Svi su mi govorili da sam luda, gdje ću s tinejdžerom doći živjeti u selo, ali napravila sam po mome i na kraju je ispalo odlično – prisjeća se hrabra žena.

Nije u početku sve bilo jednostavno. Fedra nije ni točno znala što će raditi, ali želja za promjenom bila je jača od svih izazova koje su stajale na putu.

-Još dok sam radila u Zagrebu, odmah do naše firme, bila je jedna koja se bavila izradom neobičnih ambalaža za lokalne proizvode. To mi je baš bilo zanimljivo i mislila sam se pa ja sve ove lokalne proizvode imam na Hvaru, samo se trebam spojit s ljudima i početi nešto slično raditi. Kada sam došla na Hvar, mic po mic, spojila sam se s ženama koje su radile tradicionalne kolače i marmelade. One su uglavnom te proizvode prodavale po štandovima i sajmovima, nisu išle dalje. Na Hvaru sam s jednom ženom, koja je bila upraviteljica jedne zadruge, pokušavala dogovoriti da se proizvode proba plasirati preko zadruge, ali na kraju nisu baš imali sluha, jer su njima ulje i vino najvažniji – govori čokolaterka.

Hvarski Ferrero Rocher

Iako stvari nisu tekle po planu odustajanje nikad nije bilo opcija.

-Poslije neuspjeha s zadrugom, nas deset žena osnovale smo vlastitu pod nazivom Faria. Ja sam se u toj našoj zadruzi trebala baviti marketingom, ali nismo imali dovoljno novaca za takve aktivnosti, pa sam se i sama prebacila u proizvodnju. Prvo na što sam se odlučila da ću raditi bila je kombinacija smokve i čokolade, nekakav hvarski Ferrero Rocher – smije se Fedra i dodaje – Počela sam nuditi vinarijama svoje proizvode, a oni su bili oduševljeni, jer se odlično slažu s vinom. Počeli su naručivati veće količine, a ja ih sama nisam mogla sve napraviti, pa sam zadužila familiju. Tako smo jedno ljeto svi radili kuglice od čokolade i smokava. Na kraju sezone je čitava obitelj poludjela od toliko posla, ali uspjeli smo i nismo zeznuli dogovor s vinarijama.

I tada se rodila čokolaterka u Ferdi, iako nikada nije imala veze s ovom strukom. Naime, ona je završila hotelsko-turističku školu. Nakon te sezone, čitavu zimu je usavršavala znanje o proizvodnji čokolade i pravljenu slastica. Jako joj je puno pomogao internet, preko kojega je završila i razne tečajeve.

-Bez interneta bi čitav proces bio puno sporiji i skuplji. Te sam zime shvatila koliko je škakljivo raditi s čokoladom. Naravno da sam mislila da je puno jednostavnije. Recimo sobna temperatura pri proizvodnji čokolade mora biti 24 stupnja, ni manje, ni više, to su idealni uvjeti. Kroz godine rada dovela sam se do toga da uopće ne moram imati termometar, nego osjećam koja je temperatura. Nakon što sam naučila rad s čokoladom, počela sam kupovati alate za proizvodnju, poput posebnih profesionalnih kalupa. Onda dalje napreduješ, pa sam smislila nove okuse, s lavandom, rogačem i kaduljom – prisjeća se čitavog puta.

Nije bila zadovoljna kako joj je okus rogača ispao, pa je istraživala dalje i otkrila da se sjajno slaže s medom i čokoladom. Potom se posao još dalje razvijao, došli su novi proizvodi i nova pakiranja, otvorila je čokolateriju na rivi u Jelsi, a počela je nuditi i sladoled.

-Sve je to polako išlo. Lako je kad imaš novac koji si spreman uložiti u svu opremu i ostalu logistiku, ali ja ga nisam imala. Htjela sam pokrenuti posao bez kredita. Kako bi što zaradila, ulagala sam dalje u posao, pa je čitav proces išao polako. I dan danas kupujem dodatnu opremu. Jednog dana kada posao bude dostatan za tri, četiri plaće stvarno ću moći biti zadovoljna do kuda sam došla od samih početaka. Svi vide kraj, ali ne i sve prepreke koje su stajale na tom putu – ističe Fedra i odmah skromno naglašava da nije ona jedina u Hrvatskoj koja je prošla sličan put.

Gosti su oduševljeni njenim proizvodima (govorim iz vlastitog iskustva, jer sam ih vodio tamo), a kako i ne bi bili kada su sve namirnice s kojima radi pomno birane.

Novi izazovi

-Sve su to domaći, ekološki proizvodi, smokva, kadulja, rogač, lavanda, med…, i svi dolaze s Hvara, a čokolada je belgijska koja je po mom mišljenju bolja od švicarske. Povezana sam s malim OPG-ovima i proizvođačima, a kadulju sama berem u prirodi, jer je bolja od one iz uzgoja. Sve su to partnerski, domaći odnosi koji se svode na kombinaciju, ja tebi, ti meni, odnosno međusobno se pomažemo i nije u pitanju čisti biznis – ponosna je na čitav lokalni štih.

Ove zime planira raditi svoje arome od naranče, limuna, koromača i sličnih proizvoda koje će miksati u slasticama, a ne da su već gotove, tako da će i taj dio postati ručno rađen.

-Vidjet ćemo što će se izroditi iz svega, nemam neki pritisak. Vjerujem da će sljedeća sezona biti dobra, jer je i ova bila bolja od očekivane. Bilo je više posla nego što je itko planirao, pa su se svi satrali kao nikada. Ako će dogodine biti još bolje, unaprijed ću posao, zaposlit još dvoje ljudi. Proizvodi su prepoznati i traže se, najveći je izazov imati logistiku za zadovoljiti svu tu potražnju. Ne smije se dogoditi da nauštrb kvantitete pati kvaliteta. To će biti najvažniji izazov u novom iskoraku koji se trebao dogoditi prije korone, ali kako nas je svih usporila, tako je i mene. No s druge strane, ako smo ovo preživjeli, može biti samo bolje – zaključuje optimistično Fedra Gamulin.

Danas je puna samopouzdanja, ali da bi to toga došla, prošla je krvavi put od Zagreba do čokolaterije u Jelsi. Njena inspirativna priča može poslužiti kao putokaz svima koji su nezadovoljni poslom i žele nešto promijeniti, a ne mogu, jer se boje. Nije jednostavno, ali bolje pokušati i ne uspjeti, nego ostati nezadovoljan na istom mjestu čitav život.

Maro Marušić

STRAH

Pitamo Fedru je li ikad bilo straha i kriza kada je mislila da je najbolje odustati, jer je put prekompliciran.

-Ja sam takve naravi da idem glavom kroz zid. Da sam na početku stala dumati o svim poteškoćama koje me čekaju, možda se ni ne bi odvažila. Kad sam bila mlada odmah bi odustala od nečega što mi nije išlo na prvu, ali u poznijim godinama shvatila sam što mi je činiti, pa stoga nisam ni imala strah. Sve je nekako išlo po inerciji, uopće nisam razmišljala hoću li uspjeti ili ne, samo sam koračala iz dana u dan, i sve se počelo otvarati. Jedini plan mi je bio da neću uzimati kredite, nego korak po korak, pa kako bude išlo. Kad nemam dugovanja mirno spavam. Na kraju sam uspjela i jedino me neka bolest može zaustaviti u daljnjem napretku. Kada pogledam unatrag potpuno mi je jasno, da ako čovjek ima volje, da može uspjeti u bilo čemu. Odbaciti strah i imati malo ludosti u sebi, to je recept – ponosno će Fedra koja je prije samo desetak godina umorna propadala u uredskom poslu zatvorena među četiri zida.