Ona je 19. studenoga 1991. godine u plavom kaputiću i suzama u očima koračala spaljenim Vukovarom, u mimohodu.

Željka je s Jakovom Sedlarom snimila film 'Plavi kaputić - 30 godina poslije', a film će ekskluzivno biti prikazan na Večernji TV-u.

- Jakov Sedlar i ja smo prijatelji dugi nizu godina. 1997. godine smo radili film Anđele rata gdje smo prikazivali djecu stradalu u holokaustu.Jedan dio priče je išao kroz plavi kaputić, Jakov je sada došao na ideju da snimimo 30 godina plavog kaputića. Treba pokazati koliko su djeca bila najnevinije žrtve u tom vremenu, a malo se priča o tome. Nitko tu djecu ne pita kakva je tragedija ostala, koja su ranjena, koja su izgubila roditelje, kome je otac bio u logoru. O tome se malo priča.

Mislite li da su ta djeca rehabilitirana u društvu danas?

- S moje strane gledišta, mislim da ne. Još malo nam dolazi 30. obljetnica stradavanja Vukovara, Škabrnje. Meni je ovo teško doba godine, jako tužno, jako sivo, svaki dan je netko poginuo. Svaki dan je sjećanje na nekog. To je čovjeku u podsvjesti. Ili nastaviš s tim živjeti ili odustaneš od svega.

Može li se s time naučiti živjeti?

- Mislim da može, čovjek se samo treba boriti. Meni je puno puta bilo situacija gdje sam pala na koljena, ali zahvaljujući braniteljima, moj cijeli život je okružen s njima, oni su mi bili ta potpora i vjetar u leđa. To su ljudi koji su prošli situaciju koju sam ja prošla u ratno doba. Ti ljudi kad te vide znaju što ti je, ne moraju te ni pitati. S osmjehom, toplim zagrljajem ti daju snagu i ideš dalje. To je ono što mene drži sve ove godine - rekla je.

Priznaje kako ima problem s povjerenjem prema ljudima.

- Imam problem približiti se ljudima, teško mi se otvoriti. Prvo promatram, ali kad upoznam osobu onda se otvorim. U filmu su korišteni kadrovi iz 1997. godine. To je bio period kada se prvi puta vraćala kući u Vukovar nakon progonstva.

- Svoje kuće se sjećam jako malo iz djetinjstva, znam da je bilo puno djece i da smo se svi igrali. Živjeli smo s ujakom, bakom i mamom. Sjećam se kad je počeo rat, kad je bilo 12 redarstvenika. Ujak je došao i zatvorio nas je i rekao da se ne bojimo, da će doći po nas. Onda smo otišli u Vukovar na Olajnicu i tamo smo proveli cijeli rat.

Jedanaest godina živjela je u izbjeglištvu.

- Jakov je prva osoba s kojom sam ušla u svoj grad nakon agresije na Vukovar. Bila sam ljuta. Došla sam svojoj kući, bila je srušena. Kapija je bila zaključana.  Morala sam ući kroz srpsko dvorište, to mi je bio šok. Želja za povratkom u Vukovar me nikad nije napustila i ljubav prema Vukovaru i prema Hrvatskoj. Vukovar obožavam, samo što je žalosno da se u Vukovaru dijeli sve na hrvatsko, na srpsko...

Ostatak razgovora pročitajte ovdje.