U povodu godišnjice smrti svog sina, za 24sata se prisjetila posljednjih dana i trenutaka sa svojim prvorođenim, u nadi da će napokon dočekati pravdu koju priželjkuje - a to je da napokon odgovaraju krivci koji su doveli do toga da više ne može zagrliti i poljubiti svog Gabrijela.

Iako joj proživljavanje tih dana i sati prije njegove smrti nezamislivo teško pada, odlučila je progovoriti, nadajući se kako pravosuđe više neće odugovlačiti i da će sudski proces napokon započeti.

Posljednji se put Gabrijel dobro osjećao na dan Svetog Nikole, 6. prosinca 2018. godine.

- Moja Gabrijela je imala priredbu, glumila je anđela, a moj se Gabrijel tad posljednji put slikao s njom, svojom omiljenom sestrom za koju je uvijek samo želio da ozdravi jer boluje od reumatoidnog artritisa. I s mlađim bratom Mihaelom. Gabrijel je htio da se slikaju kraj križa, kraj Isusa. To mu je bila želja. Nismo mogli ni zamisliti da će mu to biti posljednja fotografija sa sestrom i bratom - govori Ivana.

- Bio je četvrtak, tog su se dana još igrali, ovi manji su kašljali pa sam ih drugog dana, u petak, svo troje odvela kod doktorice. Rekla mi je da su dobro, da je sve ok. U subotu ujutro je Gabrijelu bilo lošije, povraćao je sve što bih mu dala. U nedjelju ujutro sam ga poslala s tatom na hitnu, a ja sam ostala čuvati manju djecu. Ubrzo se vratio s ocem doma, rekli su mi da su na hitnoj rekli da je to normalna viroza, da mama doma ima sve što treba da mu daje i da je to to. A ja sam vidjela da sve što mu dajem, da od toga nema ništa, bilo mu je sve gore i gore. Samo je ležao, no nikad nije htio kukati jer je vidio koliko mu se sestra muči. Kako moja Gabrijela ima reumatoidni artritis, znao mi je reći: 'Majko, kako ona može više izdržati te injekcije, kako je to ne boli, ja to nikad ne bi mogao tako izdržati'. To mi je znao govoriti, no on se kad mu je bilo loše ništa nije žalio, nije htio upravo radi nje - priča Ivana.

Posljednji trenuci koje je Gabrijel proveo u svom domu bili su mu izuzetno teški, trpio je velike bolove.

- Primijetila sam da otežano diše, klonuo je, ja bi ga okrenula, a on je samo tad rekao - boli me majko. Potom sam suprugu Miši rekla: 'Odvedi ga ponovno na hitnu'. No prije su se praktički vratili nego što su proveli vrijeme na Hitnoj. Tu noć bili su tek koju minutu u ordinaciji. Jezik mu je bio bijel, imao je prst naslaga na jeziku i oni su mi ga vratili s hitne u tom stanju. Kakav to čovjek moraš biti da mi tako teško bolesno dijete vraćaš doma. Kako ta liječnica koja ga je primila uopće pregledava ljude. Suprug je bio s Gabrijelom kod nje u ordinaciji, rekao joj je sve što mu je i da teško diše na što mu je ona, kako mi je ispričao, rekla: 'Dobro ja ću to pregledati'. Moj dječak je tu noć došao kući i rekao mi: 'Majko, bez veze nas šalješ, sve je u redu'. Tu noć je ležao na lijevoj strani, na kuku, ja sam mu skuhala juhu u 2.30 h u noći, da bar malo dođe sebi. Samo bi gutao, nije čak ni govorio može li ili ne može. Ništa nije spavao, cijelu noć nije oka sklopio, tek je pred jutro uspio malo odspavati. U ponedjeljak ujutro bio je nikakav, digla sam ga iz kreveta i odvela pod tuš, a on mi je rekao: 'Majko, spasila si me što si me istuširala, sad mogu stati na noge'. Pomogla sam mu da se obuče, potom mi je rekao: 'Majko u jednom džepu jakne mi je zdravstvena knjižica, u drugoj maramice. Sad idem'. I otišao je kroz vrata i nikad se više nije vratio - kroz suze priča Gabrijelova majka.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.