Prije 30 (i koji mjesec) godina u Dubrovniku se održao jedan od najvećih sportskih događaja u njegovoj povijesti. Gari Kasparov, svjetski prvak u šahu, odmjerio je snage u simultanci protiv 25 protivnika pokraj Orlandovog stupa. Dubrovnik i Hrvatska su se u to vrijeme nalazili u teškom položaju, rat još nije bio gotov, pa je simultanka iz listopada 1994. godine bila čak značajnija kao politička, a ne sportska manifestacija.

Bilo je to doba kada su svjetski prvaci u šahu bili velike sportske zvijezde, a oko šaha su se vodile političke igre. Najveći broj šampiona dolazio je iz SSSR-a, a meč za svjetskog prvaka iz 1972. u kojem je Amerikanac Bobby Fischer dobio Rusa Borisa Spaskog okarakteriziran je ni manje, ni više, nego kao hladni rat za šahovskom tablom. I sam Kasparov, kasniji svjetski prvak, inače rođen u Azerbajdžanu, jako je bio angažiran na društvenom polju. I onda i danas zalagao se za demokraciju borivši se prvo protiv SSSR-a, a kasnije i Putinovog režima. Stoga ne čudi da je tijekom svjetskih političkih previranja nakon pada Berlinskog zida izrazio podršku hrvatskom osamostaljenju, te se zalagao za završetak rata u Hrvatskoj. Na šahovskoj Olimpijadi održanoj u Manili 1992. godine oštro je osudio srpsko-crnogorsku agresiju na Dubrovnik.

Stoga su početkom 1994. godine dubrovački šahovski zaljubljenici pokrenuli inicijativu za organizaciju simultanke u kojoj bi nastupio veliki svjetski prvak. S idejom su došli tadašnjem Gradskom poglavarstvu Grada Dubrovnika koji ih je poslušao, te je utemeljio organizacijski odbor u sastavu: Nikola Obuljen (dubrovački gradonačelnik od 1993. do 1997.), Miho Katičić, DarinkoIveković (Grad Dubrovnik), Ivica Brekalo (Dubrovački športski savez), Mario Marušić i Dubravko Milošević (Turistička zajednica Grada Dubrovnika), Davor Buconić (novinar), Ivo Čučević (Dubrovačke ljetne igre), Niko Kapetanić, Miho Karač, Tomislav Šeparović, Sulejman Islamović, Vicko Marunčić (Šahovsko društvo Dubrovnik).Tisuću i pol gledatelja

Iako nisu imali puno vremena uspjeli su u naumu dovlačenja svjetskog prvaka. Dan je bio topao i prekrasan, pravo bablje ljeto, pa se skupilo više od tisuću i pol gledatelja. Kasparov je snage odmjerio sa šahovskim zaljubljenicima Dubrovačko-neretvanske županije, te, naravno, političarima. Poredani po pločama, svjetskom prvaku su se suprotstavili – 1. Niko Bulić (ministar turizma Republike Hrvatske), 2. Peter Galbraith (američki veleposlanik u Republici Hrvatskoj), 3. Gawin W. Hewitt (britanski veleposlanik u Republici Hrvatskoj), 4. Nikola Obuljen (gradonačelnik Grada Dubrovnika), 5. Darinko Iveković (predsjednik Gradskog vijeća Grada Dubrovnika), 6. Luka Šiljeg (saborski zastupnik), 7. Niko Kapetanić (ŠD Dubrovnik), 8. Hrvoje Trojanović (ŠK Slaven – Gruda), 9. Miroslav Žekušić (Ljubuški), 10. Cvitan Mikulić (Mostar), 11. Nikola Bebić (Metković), 12. Nikola Obrvan (Metković), 13. Miho Karač (ŠD Dubrovnik), 14. Tonči Soko (ŠD Dubrovnik), 15. Ivo Sindik (ŠD Dubrovnik), 16. Tomislav Šeparović (ŠD Dubrovnik), 17. Nikola Bubica (ŠD Dubrovnik), 18. Ivan Bender (ŠD Dubrovnik), 19. Dinko Bakulić (ŠD Dubrovnik), 20. Bajro Sarić (ŠD Dubrovnik), 21. Romana Milanović (Dubrovnik), 22. Denis Muslić (ŠD Dubrovnik), 23. Antoni Marić (ŠD Dubrovnik), 24. Vicko Marunčić (ŠD Dubrovnik) i 25. Petar Đurasović (ŠD Dubrovnik).

Svjetski prvak pobijedio je rezultatom 24 naprema 1. Samo su mu Vicko Marunčić i Ivo Sindik uspjeli otkinuti po pola boda, odnosno izborili su remi. I sam igram šaha, i moram priznati da sam ljubomoran na sugrađane. Ej, odigrali su remi sa svjetskim prvakom. Pa nakon toga više ništa u životu nisu trebali napraviti na bilo kojem polju. Ima li bolje priče unucima? Vicko Marunčić je, nažalost, preminuo, pa ga nisam mogao pitati kakav je osjećaj remizirati sa svjetskim prvakom, ali zato sam se s istim zanimanjem obratio Ivu Sindiku.

Bunker pozicija

-Pa gledajte, nisam imao neki posebni osjećaj, ni tremu zbog toga što sam igrao protiv svjetskog prvaka. S kim god igram, pristupam mu jednako – važan je samo šah, odnosno sljedeći potez. Što se tiče same partije, ona nije bila dinamična i atraktivna. Kasparov je s bijelim figurama (onaj tko igra simultanku uvijek ima bijele figure op.a.) pokušavao stvoriti pritisak, ali ja sam se uspio (o)braniti. Dan poslije kada nas je posjetio u prostorijama Šahovskog kluba analizirao nam je partije, te je pri tom kazao da je možda mogao dva, tri poteza odigrati drugačije, ali da ni tada vjerojatno ne bi uspio. Moja pozicija je bila pravi bunker – smije se Sindik.

Niste mi rekli kakav je osjećaj ne biti poražen u partiji sa svjetskim prvakom?

-Pa naravno da je lijep osjećaj, ali kao što sam već rekao igrate svoju igru bez obzira je li preko puta vas svjetski prvak ili susjed. Odnosi između šahista su i inače takvi, a to je da je bitan samo šah. Inače sami događaj je bio pravi spektakl. Vrijeme nas je na sreću poslužilo – prisjetio se Sindik.

Bajro Sarić, dugogodišnji predsjednik Šahovskog kluba Dubrovnik i autor knjige 70 godina Dubrovačkog šah kluba (1933.- 2003.) nije uspio iznenaditi svjetskog prvaka Daminim gambitom. 

-Istina, pokušao sam ga iznenaditi jednom varijantom, ali on je to vidio, pa je bez problema priveo partiju kraju – govori Sarić i dodaje da Kasparova najviše pamti po mišićima – Na kraju partije stisnuo mi je ruku, skoro su mi kosti popucale. Jako je snažan, dizao je utege. Kasparov je inače bio prvi veliki šahist koji se fizički spremao za mečeve. Uveo je u svijet šaha tu novotariju i otad su svi šahisti itekako fizički spremni što igra važnu ulogu kako za koncentraciju tako i za dugotrajno sjedanje. Vrlo je važno za šah biti u dobroj kondiciji.

Sarić podsjeća koliko je onda, ali i kasnije bio zaljubljen u Hrvatsku.

-Imao je kuću u Makarskoj, dugi niz godina je ljetovao kod nas. Na kraju je dobio i državljanstvo. Nikad nije prestao biti politički aktivan. Tada nam je također puno pomogao. Događaj kraj Orlanda bio je jako popraćen u svjetskim medijima. Bila je to slika jednog lijepog, drugačijeg Dubrovnika, koji je samo tri godine ranije doživio najgore trenutke u povijesti – prisjeća se Sarić.

Pitamo ga je li netko od političara uspio pružiti ikakav otpor?

 -Ne znam zaista, ne sjećam se. Ne postoje podaci s tih partija, ali ne vjerujem da su ga posebno ugrozili. Inače je običaj da dužnosnici sudjeluju u sličnim događajima, pa je tako bilo i onda – zaključuje Sarić.

Niko Kapetanić, član Šahovskog kluba Dubrovnik, a svojevremeno i njegov predsjednik, također je igrao protiv svjetskog prvaka, ali i bio u organizacijskom odboru. Zamolili smo ga za dojmove.

-Simultanka je bila organizirana zbog političkih svrha. Dolazak tadašnjeg općepoznatog svjetskog prvaka bio je prvorazredan politički događaj za čitavu zemlju, jer je riječ o vremenu neposredno prije Oluje. Nakon simultanke imali smo večeru i sjedao sam nedaleko britanskog veleposlanika. Pitao sam ga zašto Britanci ne simpatiziraju Hrvatsku, a on mi je šapnuo da to kod njega nije slučaj, jer je on Škot – smije se Kapetanić.

Pitamo ga kakva je bila partija?

-Iskreno, ne sjećam se detalja, znam samo da me je dobio.

Dubrovnik je još 1950. godine organizirao šahovsku olimpijadu, a dolazak svjetskog prvaka Garija Kasparova gotovo je u tom rangu, iako je bila riječ o više političkom, nego sportskom događaju. Kako god, dvojica naših sugrađana mogu biti ponosni na remi, a i svi ostali sudionici se sigurno sa smiješkom sjećaju da su ukrstili figure s jednim od najboljih šahista svih vremena.