Brojni dijelovi Dubrovnika uništeni su prekomjernom gradnjom, manjkom adekvatnog prostornog planiranja, te nedostatkom vizije za poboljšanje ukupne kvalitete života stanovnika. Ne zna se tko je veći krivac u cijeloj priči – politika ili građani. Ovi potonji su se istaknuli kao bespravni graditelji, a ovi prvi su im njihovu bespravnu gradnju legalizirali. Plus što su političari u zamjenu za mito brojne zelene parcele prebacili u građevinska zemljišta ne vodeći nimalo računa o potrebama funkcioniranja grada. Epilog je da se Dubrovnik pretvorio u jednu veliku faveletinu.

Rekao bi čovjek jedino što u gradu pod Srđem sada valja jest stara gradska jezgra. Upravo zato je zanimljivo pogledati kakav je i ona kulturocid doživjela tijekom povijesti posebno u 19. stoljeću. Mi ćemo se u ovom tekstu bazirati na razdoblje poslije pada Dubrovačke Republike, odnosno od ulaska Napoleonovih trupa u Grad početkom 19. stoljeća, pa do Prvog svjetskog rata.

Austrijanci ruše tisuću godina staru kulu

Osnivač Društva prijatelja dubrovačke starine Lukša Beritić u svojoj knjizi Utvrđenja grada Dubrovnika piše o dolasku Frančeza i oduševljenu samog cara Napoleona dubrovačkim zidinama što je zapisao u pismu od 8. travnja 1811. godine. Car, među ostalim, naređuje što hitniju izgradnju tvrđave Imperijal na Srđu, a za zidine kaže da je „stari pojas bedema od velike vrijednosti“.

No vlast Francuza u Dubrovniku kratko traje. Njih nasljeđuju Austrijanci. U ime austrijskog cara, general Todor Milutinović 29. siječnja 1814. godine ulazi u Grad i sa Orlanda i Minčete skida staru republikansku zastavu. Na Bečkom kongresu održanom 1815. godine Dubrovnik se dodjeljuje Austriji koja će se u sljedećih stotinu godina istaknuti raznim kulturocidima.

Već u proljeće 1818. godine Austrijanci ruše veliku kulu kod vrata od Pila. Rušenjem utvrde željeli su proširiti put među vratima od Pila. Ta je kula nosila ime sv. Spasa, a pripadala je najstarijim sačuvanim dijelovima gradskih utvrda. Bila je izgrađena već 972. godine. Umjesto kule, sagrađena je nova stražara, a na njoj je bio spomen-natpis o prvom dolasku cara Franja I. u Dubrovnik. Ta je stražara bila spojena s ondašnjim arsenalom municije koji se nalazio u sv. Klari što hoće reći da se za nesmetan prolazak vojnika nisu trebala otvarati gradska vrata.

Otprilike u isto vrijeme sagrađene su dvije kuće na trgu pred Revelinom. S jednom je unakažen izgled ulaska u grad, a s drugom kućom je uništena originalna skalinada s pokretnim mostom preko koje se ulazilo u Revelin. Godine 1840. na utvrdi Mrtvo zvono sagrađena je kućica za čuvanje municije, a 1853. porušena je kula na ribarnici na uglu Gradske kafane zbog proširenja obale. Grade se još dvije kućice za smještaj municije, jedna na bastionu sv. Stjepana, a druga na bastionu sv. Spasitelja. Porporela se gradi 1873. godine, no ona je lijepa, nije riječ o kulturocidu.

Uništeno krunište kule

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Godine, austrijska vojska prolazila je kroz Dubrovnik, a radi lakšeg transporta topova i kola odlučeno je da se na prostoru vrata od Ploča napravi još malo kulturocida. Tako su, piše Beritić u svojoj knjizi, na glavnom gradskom zidu probijena nova velika vrata, a vrata predziđa koja je projektirao Simeone della Cava 1450. godine proširena su. Tom prilikom, možda radi štednje ili potrebe brze izgradnje, luk proširenih vrata bio je napravljen od cigle, a stara romanička vrata na glavnom zidu su skroz zazidana.

U ljeto 1884. godine porušen je svod kule sv. Luke, a pri tom rušenju sama utvrda snižena je za oko 4 metra, te su tako nestale i konzole koje su držale krunište te prastare kule. To je pored Minčete bila jedina kula koja je sačuvala staro krunište na konzolama. Ali Austrijanci su se pobrinuli da tako ne ostane.

Carski Beč sve do 1886. Dubrovnik vodi kao tvrđavu, a ne kao otvoreni grad. Tek tada prestaje biti utvrđenje, pa i dio kula gubi svoju prvotnu funkciju. Primjerice, tvrđava sv. Ivana sad se pretvorila u kasarnu. I nakon proglašenja Dubrovnika otvorenim gradom, Beč će nastaviti s provođenjem kulturocida, ništa se tu posebno nije promijenilo, dapače, postalo je još gore.

Već 1887. godine, odmah nakon razoružanja Lovrijenca, na mjestu starih otvora za topove prema pučini probijeni su veliki neukusni prozori. Stari pokretni drveni most pred vratima Lovrijenca zamijenjen je betonskom pločom. Na drugoj taraci tvrđave podignuta je kuća za školovanje goluba pismonoša.

Nije puno bolje prošao ni Revelin. Od jednog kata tvrđave s visokim svodovima napravljena su dva. Zatvoreni su otvori za topove prema moru i otvorena dva reda običnih prozora. Slično je i u tvrđavi sv. Ivan. Od jednog kata napravljena su dva. Umjesto otvora za topove podižu se prozori. Na platformi pred ulazom na prvi kat radi se zgrada za kuhinju.

Na bastionu sv. Margarite 1891. godine sagrađen je paviljon vojne bolnice. Paviljon je građen od cigle s ogromnim prozorima, izgledao je vrlo ružno, posebno gledajući ga s morske strane. Radi gradnje tog paviljona prvo je zatvorena, a kasnije anulirana ulica od Margarite (na tom mjestu kasnije će se napraviti Nova ulica). Na toj ulici u vrijeme Austrijanaca bio je otvor za bacanje smeća u more, odnosno prva buža u zidinama s morske strane.

Zauvijek uništeni pokretni mostovi na Pilama i Pločama

Krajem 19. stoljeća zauvijek su uništeni stari pokretni mostovi pred vratima od Ploča i Pila. Skinuti su lanci i protuutezi. Mjesto drvenog mosta postavljene su betonske ploče sa željeznim gredama i ciglama. Građani su se žalili austrijskim vlastima zbog neukusa, a ovi su im na to odgovorili:

-Vi mislite da smo mi ovdje da uljepšavamo?

U ljeto 1896. godine počinje se graditi novi put oko grada kroz jarak. Prema novinskim napisima iz tog doba vidi se da su građani željeli taj put, ali kada su shvatili da će se zauvijek nagrditi gradski jarak, usprotivili su se. No, bilo je prekasno. Gradnjom puta, odnosno kopanjem duboke provalije ispod Minčete, pojavili su se odroni zemljišta. Postojala je realna opasnost da se Minčeta uruši, te se odlučilo da se izgrade potporni zidovi kako do toga ne bi došlo. Iskopani materijal na početku se bacao uz zidine, građani su negodovali, pa je naposljetku veći dio bačen u more.

U jesen 1899. godine Austrijanci su porušili lukove nad vanjskim vratima od Pila. Građani su opet negodovali, pa je projekt zaustavljen. Zanimljivo da su ondašnji konzervatori dali zeleno svjetlo za rušenje, ali nakon pritiska građanstva promijenili su priču i upalili crveno. Austrijanci, blago rečeno, nisu imali osjećaj za estetiku. Tako 1903. godine od materijala koji je ostao od gradnje puta ispod Minčete rade teniski teren sa sjeverne strane zidina. Svaka čast sportu i tenisu, ali tu mu nije mjesto.

Austrijska vojna vlast 1907. godine iznajmila je na dvije godine dalmatinskom hotelskom društvu Liburnija tvrđavu Lovrijenac. Ovi su je trebali prenamijeniti u hotel, ali na kraju od svega nije bilo ništa. Godinu dana kasnije probija se ulaz na sjevernoj strani zidina koji će se prozvati Buža. Kod gradnje se nije nimalo pazilo na estetiku. Vrata su, naime, predimenzionirana, veća i od onih na Pilama, te Pločama. Kroz njih nikada nisu prolazile konjske zaprege, pa je potpuno nevjerojatno zašto su napravljena duplo veća nego što je bilo potrebno.

Ovo je samo dio kulturocida koji su do početka Prvog svjetskog rata napravili Austrijanci (dio njih će se ispraviti tijekom 20. stoljeća poput rušenja ružnog vojnog paviljona na Margariti). Za Beč bismo inače rekli da je uglađen, da mu je estetika važnija od svega, a iz naših primjera vidimo da taj stereotip ne može biti dalji od istine. Što iz ovoga svega možemo naučiti? Prvo da je ljudski mozak zaista čudan organ. Pošto se naviknuo na ove kulturocide Austrije, sada na njih gleda s odobravanjem. Hajdemo pokušati zamisliti da vlast danas donese odluku da se zatvore sve buže na zidinama odnosno da se one vrate u stanje kakve su bile u doba Republike. Isti tren bi građani negodovali. Mozak homo sapiensa se na sve navikne, uzmimo samo kao primjer potporne zidove ispod Minčete. Nikoga ne bodu u oči, a tu im nikada nije bilo mjesto, napravljeni su isključivo zbog ljudske gluposti, pa opet nikad nećete čuti njorganje na Facebook stranici Gradskog kotara Grad o brutalnom narušavanju estetike. Što je najluđe od svega, da vlast odluči ukloniti te zidove stabilizacijom Minčete na neki drugi način, siguran sam da bi se kritiziralo i negodovalo.

Uglavnom, nije poanta trebaju li se unutar zidina vršiti neke nove preinake ili ne trebaju. Svaka preinaka, ako je lijepa i povećava kvalitetu života, uvijek je dobrodošla, pa čak i ako se radi unutar zidina. Uostalom, pogledajmo samo Porporelu ili igralište na Pelinama. Nikad nisu bili dio Republike, a obogatili su život stanovnicima i estetikom i funkcionalnošću.