Bio je ovo izuzetno buran tjedan za Ninu Obuljen Koržinek. Između otvaranja i zatvaranja tog najznačajnijeg i najvećeg susreta ljudi iz cijeloga svijeta koji rade u kulturi događali su se brojni dramatični događaji u izboru nove ekipe premijera Andreja Plenkovića. Nina Obuljen je odmah nakon imenovanja za hrvatsku ministricu kulture odjurila na avion za Maltu, tamo održala govor i odlazeći s pozornice nespretno zakoračila i uganula nogu. “Ono što je najnevjerojatnije je to da sam prije dvije godine izabrala temu o kulturnom vodstvu u 21. stoljeću ne sluteći, naravno, da će me to čekati sada i na mojem novom poslu u Ministarstvu kulture. Potpuno nevjerojatni splet okolnosti,” piše Jutarnji. 

Ova svjetski priznata stručnjakinja objašnjavala je na skupu, na kojem su bili i mnogi ministri kulture, koji su sve izazovi za one koji danas donose odluke kada je riječ o kulturnim politikama. “Svi su nekako izluđeni u toj neprestanoj borbi za novac, publiku, programe. Na Malti su se zaista čula zanimljiva promišljanja.”

Sigurno je već na Malti, nakon polaganja prisege u Zagrebu, bila svjesna što je čeka u vrućoj fotelji u Runjaninovoj. “Dolazim u jednoj ne previše sretnoj situaciji. Moram priznati da se Ministarstvo kulture u posljednjih pet godina dosta izgubilo u organizacijskom smislu. Treba prvo puno stvari posložiti i organizirati. Trebat će mi sigurno par tjedana da se napravi bazični red koji mora u administraciji postojati”, kaže i usput prepričava jednu anegdotu kada je počela raditi kao šefica kabineta bivšeg ministra kulture Boža Biškupića, najboljeg kojeg smo u samostalnoj Hrvatskoj imali.

“Ministar je imao običaj primiti svakog umjetnika koji bi došao na vrata ministarstva, bez obzira je li se najavio ili ne. Ja onako mlada, pedantna, željela sam uvesti neki red, ali ministar Biškupić je bio kategoričan. “Svaki umjetnik koji dođe, bio najavljen ili ne, mora biti primljen.”

Znala se i naljutiti što sve ne ide “po špagi” pa je često bila i u čudu što Biškupić direktno sve zove, a ne preko tajnice. U najvećem broju slučajeva bio je krajnje nekonvencionalan, barem za jednog ministra. “Zapamti, Nina, hodat ćeš po cesti i kada više ne budeš ministar.” Te riječi Nina Obuljen Koržinek dobro je upamtila, a prisjetila se i da je sličan stav čula i u svojoj obitelji. “I otac mi je znao govoriti da je najveće postignuće da se ljudi vesele vidjeti te i nakon neke funkcije ili dužnosti koju si obavljao. Mogu samo sanjati ili nadati se da ću tako i ja završiti.”

“Hoće li i vaša vrata uvijek biti otvorena za umjetnike?” pitam novu ministricu čije je postavljanje izazvalo toliko bure kod onih koji o kulturi i kulturnoj politici ne znaju ništa. Za razliku od Dubrovkinje koja je diplomirala violinu na Muzičkoj akademiji, završila studij francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu i doktorirala na Fakultetu političkih znanosti, radila u UNESCO-u, napisala brojne knjige i znanstvene radove, organizirala konferencije.

“Uvijek će vrata ministarstva biti otvorena za umjetnika dok sam ja u Runjaninovoj. Možeš biti najbolji, najorganiziraniji ministar s najvećim budžetom, ali ako ne postoji pažnja prema umjetnicima koji taj prostor ispunjavaju, ti si ništa. Birokrat.”

A Nina Obuljen jedna je i od “njih”, umjetnika, tih senzibiliziranih duša koje su osjetljivije i od sujetnih političara. Ako je to, doduše, moguće. Božo Biškupić, uz kojeg je radila više od osam godina, prisjeća se jednog zajedničkog puta u Pariz, kada su hodali širokim bulevarima i ugledali mladića kako svira violinu i u šeširu drži novčiće koje je dobio. “Rekao mi je ministar tada - Nina, Nina, jednog dana možda i tebe to čeka.” A ona mu je odgovorila: “Ja nikada ne mogu ostati bez posla, uvijek mogu na ćošku svirati violinu”.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.