U toj konstantnoj borbi oko toga da Grad ostane destinacija koja gostima pruža sadržaje, pa i one zabavne, a s druge strane da ne postane grad-muzej ili 'grad duhova', pokušavajući zadržati barem dio ljudi koji u njemu još uvijek žive, čini se kako je Covid situacija odigrala u favor onih koji su u zidinama ostali. Iz Grada su tijekom pandemije izostali turisti, barem u onolikom broju u kakvom ih se moglo vidjeti prije 2020. godine, a njihova je mjesta zauzelo lokalno stanovništvo. Tako su se djeca vratila na igrališta u nešto većem broju, igralo se nogometa na Stradunu, domaći su nešto češće šetali u Gradu ili pili kafu u kafićima unutar zidina, izvan trajanja lockdowna. 

ŽIVOT U GRADU SADA JE VIDLJIVIJI 

Predsjednik Gradskog kotara Grad Marin Krstulović, na pitanje o tome je li se lokalno stanovništvo počelo vraćati u Grad za vrijeme pandemije, odgovara kako je ipak odljev puno veći i značajniji od neznatnog priljeva. Istina je, kaže, kako se za vrijeme pandemije dio stanovnika vratio živjeti u apartmane koje inače iznajmljuju gostima, no kako je to situacija koja se znala događati tijekom zimskog perioda godine i prije pandemije. U ljetnim mjesecima oni obično napuštaju svoje objekte kako bi ih iznajmili, a tako je, kaže Krstulović, bilo i na ljeto 2020. godine, kad su se svi nadali sezoni, no ona je dobrim dijelom izostala. 

„Svakih nekoliko godina dođe netko tko, recimo, naslijedi nešto u Gradu i ostane tu, ali neusporedivo više je onih koji odlaze. Na prste jedne ruke bih mogao nabrojati tko je došao u Grad u zadnjih pet godina. Ima i onih koji izvan sezone žive u Gradu, pogotovo to znaju biti oni koji inače žive sa svojim roditeljima pa dođu zimi u Grad, no u sezoni iseljavaju i iznajmljuju svoje apartmane,“ tvrdi Krstulović. 

Ove godine je, kaže, dio stanovništva otkazao apartmane, no ne smatra da se s brojem stanovnika koji živi u Gradu išta zaista značajnije dogodilo. Ipak, tvrdi kako se sasvim sigurno dogodilo to da je život u Gradu postao vidljiviji. 

GRADSKI TRGOVI (PONOVNO) SU POSTALI IGRALIŠTA 

S time kako je život lokalaca unutar zidina tijekom Covid pandemije postao vidljiviji slaže se i dr.sc. Ana Prohaska Vlahinić, autorica doktorske disertacije „Depopulacija dubrovačke povijesne jezgre: promjene u kretanju i strukturi stanovništva“ na Poslijediplomskom doktorskom studiju „Povijest stanovništva“ i stanovnica Grada.  

„Iako ne u onoj mjeri kao nekoć, život u povijesnoj jezgri Dubrovnika postojao je i prije pandemije uzrokovane virusom COVID – 19, samo nije bio vidljiv od silnih turista i ugostiteljskih objekata te je bio sveden na periferiju koja je bila dostupnija stanovnicima. Čini mi se da smo postali svjesniji upravo te činjenice da u Gradu još uvijek živi mali broj ljudi koji su se u vrijeme kada je gotovo pa sve bilo zatvoreno, mogli svakodnevno vidjeti na Stradunu. Posebno me obradovao povratak djece na Stradun i njihove igre ispred Sponze, Kneževa dvora i crkve svetoga Vlaha. Te su lokacije sada ponovno postale njihova igrališta, onako kako je to bilo kad smo bili djeca,“ kaže Prohaska Vlahinić. 

Kada se govori o možebitnom povratku ljudi u Grad, Prohaska Vlahinić napominje kako treba voditi računa i o tome da je uslijed modernizacije, promjena u načinu života te razvoja turizma, danas povijesna jezgra Dubrovnika mnogima postala neatraktivna za život. Stoga smatra da će jedino adekvatne i dugoročne populacijske mjere, ako ne zaustaviti, onda bar usporiti daljnje iseljavanje. 

„Također, u ovim neizvjesnim vremenima, kada se borimo za svakoga gosta jer svi od turizma izravno ili neizravno živimo, i kada su mnoge obitelji u teškom položaju jer im egzistencija upravo o njemu ovisi, potrebno je preispitati naš odnos prema turizmu, ali i prema materijalnoj i nematerijalnoj kulturnoj baštini. Iako smo to znali i prije, očito je da dugoročno razvoj nekog područja ne smije ovisiti samo o turizmu,“ kaže Prohaska Vlahinić. Stoga nam je, tvrdi, potreban model održivog upravljanja turizmom, koji uzima u obzir potrebe lokalnog stanovništva, posjetitelja, ali i svih dionika turističkih tijekova u Dubrovniku. 

„Grad nije turistička atrakcija samo zbog svojih očuvanih zidina, kula, tvrđava, palača, ulica i crkava, već i zbog činjenice što je to Grad u kojem se još uvijek živi, radi i spava. Ostaje još za vidjeti hoće li i kakve će posljedice po stanovništvo povijesne jezgre imati kriza uzrokovana pandemijom virusa COVID – 19. No, dosadašnja demografska slika Grada upućuje kako se i dalje mogu očekivati negativni populacijski trendovi,“ kaže Prohaska Vlahinić. 

TRIJEBA SE S BREMENOM AKOMODAVAT!

Za još jednu stanovnicu Grada, glavnu urednicu Radio Dubrovnika Nilu Miličić Vukosavić, promjene u Gradu prije i nakon pojave pandemije su itekako vidljive. 

„Grad se umirio, nema one karakteristične, nesnosne gužve po njegovim ulicama, po Stradunu, po butigama... Sve je nekako čudno tiho, a tijekom zimskih i prvih proljetnih mjeseci, i skoro sasvim prazno, kad su turisti u pitanju,“ kaže Miličić Vukosavić. Ali zato su građani povijesne jezgre došli 'na svoje'! 

„Na gradske trgove vratila se dječja graja, naša domaća čeljad šeta, sjedi po mulićima, ispred Dvora, na Peskariji, sad opet na taracama kafića... Družimo se, susrećemo, prepoznajemo... Gledamo sve vizure Grada, skrovite kutke i ljepote na koje smo zbog desetljeća i desetljeća gužvi, bili posve zaboravili! Dišemo punim plućima zajedno s ovim kamenom, punimo baterije iščekujući da sve opet krene, jer od nečega se treba živjeti, ali ipak ovo čudno vrijeme za nas u Gradu ima svoje čari... Sva ova ljepota samo za nas, cijene ipak nešto manje, dragih ljudi i skladnih susreta (s distancom!) puno više!,“ opisuje Miličić Vukosavić, parafrazirajući naposljetku našeg dum Marina. Naime, trijeba se s bremenom akomodavat!

'SADA MOŽEMO VIDJETI KOLIKO JE GRAD ZAPRAVO ŽIV' 

U Gradu živi i Marija Grazio,  pijanistica i profesorica klavira, koja u Gradu tijekom trajanja Covid pandemije zapravo vidi jednu iznimnu prednost. 

„Grad s gužvom, bukom, smradom, začepljen turistima i stolovima na ulicama, mnogima je u vrijeme bez pandemije bio jedini oblik živog Grada. Danas kad živimo neki drugi Grad, ovako pročišćen i ogoljen, možemo vidjeti koliko je zapravo živ, koliko je uopće potreba njenih stanovnika od Mokošice do Dupca doći u zidine i zašto. Jer ako smo spali na to da su nam sjedanje u kafiću i zarađivanje na smradu, gužvi i buci jedini parametri živoga Grada, onda je ovaj Grad odavno mrtav,“ komentira Grazio. A kako bi se takva slika Grada barem donekle promijenila, smatra ona, ne treba previše. 

„Nerazumijevanje koliko neke banalne stvari mogu utjecati na vraćanje života u Grad-ne ovog s turizmom-je žalosno. Ona dva, tri banka na placi, igra djece na Luži, sav onaj skriveni identitet se blago i u bljeskovima pojavljuje. Ali to su samo male, mogli bismo čak reći, beznačajne pojavnosti života. Ovo je Grad s toliko potencijala, a zarobljen u raljama svoje davno izgubljene idejnosti, i bez pitanja i odgovora što je Grad i kakav bi trebao biti,“ zaključuje Grazio. 

Stoga jedni upravo vrijeme pandemije vide kao priliku za promišljanje o tome kakav turizam želimo, dok drugi smatraju kako je pandemija dokaz kako bi svaki drugi oblik pojavnosti turizma u Dubrovniku, osim onog masovnog, doveo do gašenja radnih mjesta, obrta i privatnih tvrtki, čemu svjedoče negativne gospodarske i ekonomske brojke koje je sa sobom donijela korona-kriza.  

Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju 'Dubrovački dnevnik Petkom'.