Piše: Katarina Komaić

Znanstvenica Vesna Čučić se u uvodu osvrnula na kontekst vremena i na položaj žene u doba renesanse, te je kazala kako je njezin lik i djelovanje ograničeno i isključeno iz političkog i gospodarskog života, iako je žena inspiracija brojnim umjetničkim ostvarenjima. O položaju žene u Dubrovniku ističe da je on bio posebno težak za plemkinje, jer im je bilo vrlo ograničeno kretanje, nisu sudjelovale u gospodarskim aktivnostima te ih se nije slalo na školovanje, pa su često pučanke imale veću naobrazbu u čitanju i računanju od samih plemkinja. Osim toga književno djelovanje u Dubrovačkoj Republici bilo je pod kontrolom Dubrovačkog senata koji je provodio određenu vrstu cenzure, koja je također isključivala žene.

Čučić je zatim predstavila tri glavna protagonista njenog izlaganja, a to su Mara Gundulićeva, njen muž Nikola Vito Gozze i Cvijeta Zuzorić, čije je dugogodišnje prijateljstvo i književno djelovanje u Gozzinom ljetnikovcu u Trstenome 70-ih i 80-ih godina 16. stoljeća postalo predmetom cenzure dubrovačkih vlasti. Dubrovačka plemkinja Mara Gundulić je naobrazbu stekla uz muške članove svoje obitelji, a njen muž, Nikola Vito Gozze (1549. – 1610.), sedam puta dubrovački knez, bio je iznimno aktivan kao pisac filozofskih dijela koja su objavljivana na talijanskom jeziku, zbog čega mu je papa Klement VIII. dodijelio počasni doktorat iz filozofije i teologije.

PRELIJEPA CVIJETA ZUZORIĆ I KULTURA LADANJA U TRSTENOME

Cvijeta Zuzorić je bila dubrovačka pjesnikinja porijeklom iz građanske obitelji, opjevana zbog svoje ljepote, koja joj je međutim priskrbila i dosta problema u Dubrovniku. Cvijeta je odrasla u Anconi, a plemstvo je stekla udajom za firentinskog plemića Bartolomea Pescionia, koji je u Dubrovniku boravio u službi firentinskog veleposlanika. Pisala je lirsku poeziju i epigrame, a bila je poznata u humanističkim krugovima i salonima diljem Italije gdje je i sama postala nadahnućem ondašnjim umjetnicima, pa joj je Torquato Tasso (1544. – 1595.) posvetio nekoliko soneta.

Za vrijeme Cvijetinog boravka u Dubrovniku (1570.-1582.) razvilo se duboko prijateljstvo sa bračnim parom Nikolom Gozze i Marom Gundulić. U društvu Cvijete Zuzorić, na njihovom se ladanjskom zdanju u Trstenome vode filozofske i znanstvene rasprave, čitaju pjesme i vode razgovori o umjetnosti u duhu renesansnog doba. Plod ovog prijateljevanja i druženja u ljetnikovcu u Trstenome bila su i brojna literarna ostvarenja, prvenstveno Nikole Gozze, koja međutim postaju predmetom cenzure dubrovačkih vlasti. Za potrebe ovog predavanja znanstvenica se osvrnula na dva Gozzina djela. 

Prvo djelo je "Razgovor o ljepoti" i "Razgovor o ljubavi". Utemeljeno je na razgovorima Mare i Cvijete koji su vođeni u ljetnikovcu, pisano po uzoru na Platonove dijaloge, a tiskano 1581. godine u Veneciji. Ono što je danas sačuvano je drugo (cenzurirano) izdanje jer se prvo pokazalo pretjerano odvažno za to doba i za konzervativni Dubrovnik, koji je cenzuru vršio čak i u Veneciji. U "Razgovoru o ljepoti" Cvijeta kaže da je ljepota tijela slika ljepote duše koja joj daje božanski biljeg, ali potrebno je da se očisti od strasti i svjetovnih osjećaja koji nagrđuju i izobličuju duh. Sugovornice su zaključile u duhu Platona da je ljepota dražest koja ushićuje, pokreće dušu umom, vidom i sluhom, prema onom što je zanosi i u čemu uživa.  Sutradan, na istom mjestu u ljetnikovcu, nastavlja se „Razgovor o ljubavi“ pa se sugovornice nadovezuju na zadnju misao iz dana prije o povezanosti ljepote i ljubavi. Cvijeta tvrdi da se ljubav i rađa iz želje za lijepim stvarima, a Mara traži da Cvijeta kao najljepša, dakle najpouzdanija, raspravlja o ljubavi. Nakon filozofske i teološke raspravi o raznim vrstama ljubavi, Cvijeta i Mara zaključuju da je ljubav moć koja upravlja svijetom i koja oplemenjuje duše. Krivo je, dakle, mišljenje nekih niskih i prostih ljudi da je ljubav grijeh i da je poštenje njezin neprijatelj, jer iako postoje neke divlje životinjske ljubavi, postoje i one časne i kreposne, kojima se postiže vječna slava. 

CVIJETA KAO ŽRTVA ZAVISTI I LAŽNIH GLASINA

Kod spomenutog djela utemeljenog na razgovorima dvaju žena na jedan potpuno suvremen način dubrovačka vlast reagira cenzurom. Čučić je naglasila da se dubrovačka vlast temeljito potrudila da uništi sve primjerke prvog izdanja ovog djela, no znamo da je ono postojalo jer se na drugom izdanju iz siječnja 1582. pojavljuje navod da je ono „iznova ugledalo svjetlo.“  Izdanje iz 1581. godine nikada nije pronađeno, a koji je bio stvarni razlog za cenzuru, ne znamo točno. Ono što znamo zasigurno je da su se dogodili "zli jezici," a te iste 1582. godine Cvijeta je bila primorana napustiti rodni Dubrovnik, u kojega se nikada više nije vratila. 

Drugo cenzurirano djelo koje je također relevantno za priču o Cvijeti Zuzorić je Gozzina "Rasprava o Aristotelovoj meteorologici“. Djelo je prvi put tiskano 1584. a napisao ga je 1580. dok je Cvijeta još boravila u Dubrovniku. Odmah nakon tiska obustavljeno je njegovo raspačavanje, ono je gotovo u potpunosti uništeno, a 1585. izlazi drugo izmjenjeno izdanje. Državni arhiv u Dubrovniku danas posjeduje jedini sačuvani primjerak necenzuriranog djela (koje je slučajno pronađeno tek 1910.), iz kojeg je vidljivo da je predmet cenzure bio Predgovor posvećen Cvijeti Zuzorić, pisan na 14 strana, a kojeg potpisuje sama Nikolina žena Mara Gundulić. Dubrovačka cenzura je dopustila da žena bude autoricom predgovora, što pokazuje da im je to manje smetalo od samog sadržaja. Mara je u tom predgovoru žestoko ustala u obranu svoje prijateljice od onih koji su protiv nje širili laži i glasine te izrazila oštru kritiku na neprihvatljivo ponašanje neke dubrovačke vlastele prema Cvijeti. Očito je da je Cvijeta u Dubrovniku zbog svoje slobodoumnosti i/ili zbog prekomjernog isticanja postala žrtvom zavisti i „zlih jezika“ te u tome treba tražiti povod za njezin prisilan odlazak. 

Znanstvenica Vesna Čučić također zaključuje da je ono što je u tom predgovoru napisano, dovoljno revolucionarno za svoje doba, jer iako renesansa javno uzdiže ženu i divi se njenoj ljepoti, žena još uvijek nema pravo javno djelovati. U ovom slučaju Mara Gundulić ima potpunu podršku svoga muža Nikole Gozze koji joj na ovaj način dopušta javni nastup u obranu svoje prijateljice, mlade, samosvjesne žene, koja je bila na meti zlobnika motiviranih zavišću i pakošću. Nikolin se stav može smatrati ispred svoga vremena. Dubrovačka je cenzura na kraju dopustila objavu knjige na način da je Mara i dalje potpisnik predgovora, ali su cenzurirali način na koji se okomila na zlobnike i kako je progovarala o Cvijetinim moralnim vrlinama. U konačnici, Mara je cenzurirana jer je previše hvalila prilike u Italiji u kojima je Cvijeta utjelovljavala renesansni ideal žene (lijepa fizički i lijepa duhom) a kudila konzervativni Dubrovnik, u kojemu Cvijeta kao takva postaje predmetom zavisti i pakosti.

Pored Cvijete Zuzorić i Mare Gundulić, bilo je još nekoliko žena iz dubrovačke povijesti koje su se slobodom svoga duha istakle i u književnoj djelatnosti, pa znanstvenica Čučić zaključuje svoje izlaganje pitanjem: što bi one tek sve bile postigle da su imale slobodan pristup obrazovanju?