Mudra kineska poslovica kaže da i najduži put počinje prvim korakom, a moj prvi korak u čarobni svijet fotografije zbio se posve slučajno.

Bio sam student 1. godine Više turističke škole, a studenti su tada organiziranu i jeftiniju prehranu imali samo u Ženskom đačkom domu.

Bila je nedjelja, 10. ožujka 1974. i dogovorio sam se s prijateljima iz VTŠ da se poslije ručka pođemo na Danče slikati za uspomenu na studentske dane u Dubrovniku, obzirom da nitko od nas nije bio iz Dubrovnika - Ada Dragin je bila iz Ploča, Jasenka Vučković i Mira Burić iz Komina (zvao sam ih Gusarice), Branko Gobac iz Korije kod Virovitice, Duško Zmijanjac iz Zenice i ja iz Našica, i nismo znali kud će nas poslije diplome život iz Dubrovnika "razbacati".

Svoj Zorki nam je posudio Boris iz Šibenika, kolega koji je tada bio na drugoj godini, no njegovog se prezimena, nažalost, više ne sjećam i ispričavam mu se...

Kupili smo crno - bijeli film ORWO NP 20, od 36 snimaka. Nitko se nije htio odlučiti snimati, jer nismo umjeli, dodavali smo taj aparat jedno drugome kao vrući krumpir i svak je rekao"Ja ne znam i neću ni pokušati snimati!". Kad smo već kupili film i posudili aparat nije imalo smisla da odemo s Danača bez "ispucanog" filma, pa sam skupio hrabrosti i rekao da ću ja pokušati, jer netko mora, tako da sam uglavnom, snimao ja i oduševio se kad sam, nakon razvijanja filma u Foto Felixu, Srećka Tomića u Zamanjinoj ulici, i dobijanja slika, vidio da su samo 2 - 3 slike neoštre.

To me motiviralo da 21.03.1974., u prodavaonici Cineoptic u Gradu, kod gospođe Ružice Krišković i gospara Miša Lazarevića, kupim svoj prvi fotoaparat, najjeftiniji, plastično-aluminijski, SMENA 8M. Kad sam se mojoj dragoj siromašnoj samohranoj majci Dubravki pohvalio da sam kupio fotoaparat, rasplakala se i rekla, "Pa, sine, zar si nisi od tih novaca mogao kupiti nešto više i bolje za pojesti!?".

Za priču o mojim prvim novinskim fotografijama bio je neizmjerno važan i Studentski teatar Lero, u koji sam bio primljem na audiciji pod nazivom Lerovac biti, ili ne biti! u Kazalištu Marina Držića, 11.11.1973. u 11 sati.

Članovi žirija na audiciji su bili Dubravko Sidor, Krunoslav Šarić i Ivo Dragojević, sva trojica glumci ansambla KMD.

Moja prva lerovska predstava je bila Pseće srce, Mihaila Bulgakova, režirao je Dubravko Sidor. Premijera nam je bila 13.04.1974., a u Leru sam nastavio glumiti i poslije toga.

U proljeće 1975. je Ivica Kunčević, s ansamblom KMD postavljao predstavu Govori mi o Augusti, na tekst Luka Paljetka. U predstavi su glavne uloge igrali profesionalni glumci ansambla kazališta Dubravka Kunčević, Niko Kovač, Miladin Krišković i Kruno Šarić, a za grupne scene Ivici su trebali mlađi ljudi za uloge bukača i svjetine, pa je iz Lera angažirao Trajana Kostova i moju malenkost, a s nama su bili i Vlado Filipović, Pepo Kerschbaum, Frano Lasić i Ivo Mrčela.

U Lera smo glumili baš amaterski, besplatno i iz istinske ljubavi prema kazalištu, a za sudjelovanje u profesionalnoj predstavi KMD smo i nas šestorica amatera dobijali honorare, paušal za probe i potom honorar po svakoj izvedenoj predstavi, a za gostovanja izvan Dubrovnika čak i dnevnice. Čudo za mene nenavikloga na takve "bajke". Odjedanput nisam, u vlastitim očima, bio više najsiromašniji student u Dubrovniku i od tih novaca od KMD sam kupio prvu bolju kameru, opet rusku, zrcalnorefleksni Zenit E, puno bolji fotoaparat od jednostavne plastične kutijice, kakva je bila moja Smena 8M, no ta kamera nije imala automatsku blendu, gubio sam na zanimljivim trenucima i motivima propuštenim zbog namještanja blende rukom, pa sam je se brzo "riješio" i kupio puno bolju istočnonjemačku Prakticu Super TL, sa automatskom blendom i Zeissovim objektivom.

Bio sam jako sretan i ponosan, obzirom da sam kao učenik Gimnazije Našice bio član Amaterskog kazališta Našice i sudjelovao u predstavama Mećava, Pere Budaka, u režiji Ice Tomljenovića, glumca HNK Osijek, s kojom smo pobijedili na Smotri amaterskih kazališta Slavonije i izborili nastup na Festivalu dramskih amatera Jugoslavije u Hvaru, i tu također ponovili uspjeh i bili najbolje jugoslavensko amatersko kazalište te godine, potom u predstavi Nikoletina Bursać, Branka Ćopića,koju je također režirao Ico Tomljenović

Ico Tomljenović nam je režirao i moju treću i posljednju našičku predstavu Satir iliti divji čovik, Matije Antuna Reljkovića, koju smo ljeta 1973., pred moj odlazak u Dubrovnik na studij, izveli na otvorenom, u parku ispod maloga dvorca obitelji Pejačević, u sklopu Festivala Dani slavonske šume u Našicama.

Stiže i jesen 1975., jako značajna i za moj kasniji životni put i kakvu - takvu već polustoljetnu "karijeru" novinskog fotoreportera.

Ivica Kunčević je u dogovoru s KMD osnovao dramsku grupu Mladi Marin Držić i postavio predstavu Lov na Bljedolikog, tekst je napisao Milan Milišić, a scenograf i kostimograf predstave je bio Marin Gozze, koji je i nama u Lera osmišljavao scenu i kostime, a uz to bio i grafički urednik Lausa, tadašnjeg Lista omladine Dubrovnika.

Ivica je u podjelu Lova na Bljedolikog pozvao i nas nekoliko Lerovaca, među njima i mene, u Mladom Marinu Držiću nas je bio toliko da smo imali dvije ekipe i izmjenjivali se za svaku predstavu, tako da svi dobijemo prilike odigrati.

I, dočekasmo i premijeru Lova na Bljedolikog, u prosincu 1975., i kako je to u glumačkom svijetu i onda bilo uobičajeno, poslije premijere smo imali party, sad se to kod nas zove domjenak.

Svugdje sam za sobom "vukao" Prakticu Super TL, pa tako i na postpremijerni party i nesebično trošio moj tada omiljeni ORWO NP 20 crno - bijeli film.

Tada na moj životni put zapravo stupa gospar Marin Gozze, čovjek koji je od mene "učinio" novinskog čovjeka i fotoreportera, a da nisam jedan jedini dan u životu radio u struci, kao diplomirani student VTŠ sam mislio da ću raditi na recepciji nekoga hotela ili biti turistički vodič, no...

Vidio je da sam se "razbacao" snimajući i pitao me da li bih želio dati par fotografija s partyja za objavu u Lausu i rekao da će mi taj prilog Redakcija platiti.

Zablenuo sam se u njega, ne vjerujući vlastitim ušima, zar da moje slike budu objavljene u novinama i da još za njih dobijem i novac!? Oduševljen kažem "Naravno, Marine, vrlo rado, ali mi Laus ne treba ništa platiti, samo te molim da napišete da sam ja snimio te fotografije, da mogu novine poslati poštom mojoj dragoj mami u Našice, i da vidi da moja kupovina one prve kamerice ima smisla i da je netko primijetio da nešto znam i mogu snimiti dovoljno kvalitetno za objavu u pravim novinama!".

Gleda mene Marin i kaže par riječi koje do danas, već više od pola stoljeća, pamtim: "Novine potpisuju, ali i plaćaju priloge!".

Taj Laus je, kako sam na početku rekao, izašao s datumom 30. 12. 1975., tiskala ga je Tiskara Ivo Čubelić u Gradu, išli smo u tiskaru na korekturu i gledali kako rotacija kreće!

Otada sam "zaražen" mirisom tiskarske boje i jako sam sretan što mi gospar Nikša Klečak i dandanas, već pune 4.5 godine, premda sam u mirovini, omogućuje objavljivanje redovite fotorubrike Dubrovnik i Željko Tutnjević za Dubrovački Dnevnik na dvije stranice u tiskanim besplatnim gradskim novinama.

Najljepša hvala Nikši, Luci, kolegama i čitateljima što me trpe i ne ljute se na mene kad povremeno nešto pošaljem i objavim, i izvan svoje fotokolumne.

Obljetnički me snimila Dora i najljepše joj zahvaljujem, kao i mojim prethodnicima, za Laus su snimali Tomislav Toto Hajek i Mato Rozić, koje sam "naslijedio" kad su diplomirali i otišli iz Dubrovnika...

Željko Tutnjević