Neki govore da je to samo bila "tampon zona" u obrani Dubrovnika, drugi da se radi o ljubavi prema dubrovačkoj neovisnosti, treći da ništa ne opravdava činjenicu da se išta osnuje pod patronatom JNA i Velike Srbije. Upravo u kontekstu potonjeg pamti se i Aco Apolonio. Ne pamti se po svom djelovanju prije rata, niti kao zaljubljenik u Grad, što doduše i nije validna kategorija jer u totalitarizmu samo možemo nekoga vrednovati ka ljubavi prema teritoriju, već kao onaj koji zauzima poziciju negdje između redikula i četnika.

Dakle, njegov lik proturječan je sam po sebi, a proturječne su i namjere osnivanja Republike. Apolonio je rođen 1919. godine kraj Herceg Novog, bio je dijete oca Istranina i majke Dubrovkinje. U Dubrovnik je došao 1941. godine kao SKOJ-evac, gdje je kasnije gradio karijeru sve do razdoblje pred sami rat. Umro je 2001. godine u Beogradu.

Dubrovačku Republiku proglasio je kao državu 24. studenog 1991. u Cavtatu. Želio je on da se ta država proteže od Neuma do Prevlake, a bila bi u sastavu krnje Jugoslavije. Luka Ploče zamišljena je kao mjesto na kojem bi krnja Jugoslavija graničila s Hrvatskom. Recimo i da ga je Vojni sud u odsutnosti osudio na 12 godina zatvora, a kasnije je aboliran. Umro je 2001. godine.

U svakom slučaju, o tom vremenu popričali smo s onima koji su svojom kožom osjetili rat, to su dubrovački novinar Luko Brailo, beogradski novinar Dragan Banjac i dubrovački sveučilišni profesor i borac za ljudska prava Zdravko Bazdan.

LUKO BRAILO: ISTICAO SE KAO ONAJ JUGOSLAVENSKI OPREDIJELJEN

- Aleksandar Aco Apolonio u Dubrovniku prije rata je bio jedan od ljudi što bi se danas reklo  - "faca" u društvenom, političkom i javnom životu. Godinama je bio javni tužitelj,  a bio je aktivan i u ondašnjem Turističkom društvu Dubrovnik. Tim je slijedom postao predstavnikom Turističkog saveza nekadašnje Općine Dubrovnik u Predsjedništvu Turističkog saveza Jugoslavije. Ukratko, ugledna osoba u Dubrovniku. - govori Brailo.

- Što se tiče Apolonijevih društvenih aktivnosti, ono što je zagovarao po sjednicama Komiteta i tijelima Socijalističkog saveza, napose Turističkog saveza kazuje da je znao govoriti, bio je uvjerljiv, nije podizao glas, dobro je argumentirao svoja stajališta. Govorimo o 1970-im i  1980.-im godinama prošlog stoljeća, on se uvijek u javnom djelovanju isticao primarno kao jugoslavenski opredijeljen, dakle aktivan član SKJ, još od njegovih ratnih SKOJ-evskih dana. Figurirao je kao jedan od stupova samoupravnog socijalizma.- kaže on.

'U KONAVLIMA SE POKUŠALA OSNIVATI KVISLINŠKA TVOREVINA'

Što se tiče osnivanja Republike, Brailo upućuje na povijesni kontekst.

- Treba se vratiti u jesen 1991., dotaknuti se  tadašnje sveukupne situacije u Hrvatskoj, a napose u nas ovdje na jugu. Hrvatska je bila u šoku i pod stresom nakon pada Vukovara, rat je bjesnio na mnogim područjima. To je bilo iznimno teško razdoblje, napose u opkoljenom Dubrovniku. U tim trenucima obrana je bila svedena na potez od hotela Belvedere, pa preko magistrale do Srđa i Sustjepana. To su najteži dani, vrijeme kad su agresori bili na Strinčjeri. Dubrovnik je bio u užasnom okruženju, s mnoštvom izbjeglica, puno poginulih i ranjenih, malo tko je znao što se sljedeće može dogoditi. I u toj situaciji, psihološki iznimno zahtjevnoj i neizvjesnoj - moramo znati da su tada pod okupacijom bili Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje i Rijeka dubrovačka - u hotelu Croatia u Cavtatu dolazi do  osnivačkog skupa tzv. Odbora Pokreta za demilitarizaciju i autonomiju Dubrovačke republike.  - rekao je Brailo.

- Skup je sazvao "komandant mesta Cavtat" poručnik Nemanja Kurdulija navodno o normalizaciji života u, kako su oni to nazivali, oslobođenim Konavlima i Cavtatu. To je bilo nevjerojatno, u trenucima potpune agresije i okupacije dolazi do tog skupa. A vidjelo se brzo da je to igra, da se sve odvija u suglasnosti s političkim vodstvom Srbije i Crne Gore i njihovu medijsku mašineriju. Uz nesebičnu pomoć JNA zagovara se utemeljenje tobožnje samostalne Republika koja bi se izdvojila iz sastava Hrvatske, bila pod zaštitom Srbije i Crne Gore, ali i Ujedinjenih naroda što je bilo uobičajeno velikosrpsko pretjerivanje. Rječju, pod krinkom normalizacije života u Konavlima se pokušala osnovati kvislinška tvorevina. - dodao je.

Objasnio je kako se neobična ekipa tu skupila.

- Uz Apolonija, tu je bio stomatolog dr. Blažo Zlopaša, koji je u Cavtatu imao veliku ordinaciju, mnogi su dolazili kod njega, napose iz Srbije. Cavtaćanin Ivo Lang je bio umirovljeni oficir JNA, koji je do dolaska "oslobodilaca" živio mirno. Bio je tu i soboslikar Mirko Vujačić, zanimljiv lik koji je u široj javnosti bio poznat pod nadimkom "jajar", bio je prekupac. Oko Apolonija se okupila doista čudna ekipa. Kad su ta izašla imena u srbijanskim i crnogorskim medijima, kad smo čuli na radiostanicama tko su navodni osnivači te tobožnje Dubrovačke Republike, mi kao novinari i ondašnji ratni izvjestitelji nismo mogli vjerovati." - naveo je Brailo.

ON JE GOVORIO KAKO JE JNA DIVNA I KRASNA

Apolonio je kasnije, kad se vratio u tadašnju Jugoslaviju, racionalizirao svoje poteze, govorio o pravnim okvirima...

- Kasnije je Apolonio davao intervjue, opravdavao je to što je učinio, ali osnivati tobože autonomnu Dubrovačku Republiku, koja bi bila pod zaštitom Srbije i Crne Gore, apsolutno je suludo. Jadno i bijedno. A tu je i njegova čudesna priča kako je JNA "divna i krasna" koja dopušta "narodu slobodu življenja", što je upravo nevjerojatno. Znali smo što se dogodilo, kako izgledaju "oslobođena" područja Konavala, Župe i Rijeke dubrovačke, Dubrovačkog primorja, znali smo koliko se ubijalo, razaralo, palilo i pljačkalo. A on govori kako je JNA divna i krasna. Naknadne priče kako je osnivanjem DR-a htio izbjeći rat su smiješne, pa kako ćeš se protiv rata boriti s agresorima koji taj rat vode? On je na taj skup doveo i visokog ondašnjeg čelnika crnogorske Narodne stranke Mitra Čvorovića. Ta je stranka tada iznimno velikosrpskog i pročetničkog usmjerenja. S takvima ići u „zajedničko kolo za DR“ je nestvarno. To su podržavali i likovi poput Vuka Draškovića, Vojislava Šešelja, ali i Željka Ražnatovića Arkana, Božidara Vučurevića... i najvećeg dijela ondašnje Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). - ističe.

- No, do dana današnjeg zagonetka je zašto se on za takvo što odlučio, što se dogodilo u njegovoj glavi. Kasnije je osnivanje DR-a završilo i u optužnici protiv generala Strugara i admirala Jokića, dvojice glavnih i osuđenih oficira JNA s dubrovačkog područja. I haaški Sud je to okvalificirao kao neskriveni pokušaj utemeljenja kvislinške tvorevine na okupiranom dijelu Općine Dubrovnik.  - dodao je.

Brailo je razgovarao s Dubrovčanima koji su razgovarali s Apolonijem nakon rata.

- Uoči raspada SFRJ kao umirovljenik je napustio Dubrovnik, a nakon rata živio je na relaciji Novi Sad-Beograd- Podgorica. Razgovarao sam i s Dubrovčanima koji su nakon rata bili u Beogradu, razgovarali s njim, ni oni nisu uspjeli dokučiti pravi razlog zašto je tako snažno zagovarao tu ideju. Zanimljivo je da upravo Apolonio ide osnivati Dubrovačku Republiku, a 15 godina prije toga ganjao je kao tužitelj dubrovačkog pekara Zvonimira Kisića, koji je u doba socijalizma, u svojim zapisima razmatrao mogućnost eventualne obnove DR-a nenasilnim putom. Tu se sudbina u Apolonijevu slučaju doista ironično poigrala. - riječi su Luka Braila.

- Suludo je bilo očekivati da Apolonijeve ideje Dubrovčani mogu prihvatiti, nekmoli odobriti. U neku ruku, život ga je kaznio: „knez Aco“ umro je sam u Beogradu, u malom iznajmljenom stanu. Završio je više nego otužno. Dubrovnik u koji se gotovo zaklinjao cijelog života htio je predati velikosrpskom projektu. To je težak teret i u zagrobnom životu. - zaključio je za Dubrovački dnevnik novinar Luko Brailo.

DAO JE INTERVJU BEOGRADSKOM NOVINARU DRAGANU BANJCU

O Apoloniju smo popričali s beogradskim novinarem Draganom Banjcem, koji je u ratu izvještavao s dubrovačkog ratišta, a po povratku u Beograd radio je u Borbi. I danas živi i radi u Beogradu.

Upravo je Banjac 1993. objavio intervju s Apolonijem. 

Važno je tu istaknuti jednu Apolonijevu izjavu. Na pitanje "kakva bi bila samostalnost Dubrovačke Republike", uslijedio je odgovor: 

"Teritorijalno odvajanje od Hrvatske i pripajanje nekoj drugoj državnoj tvorevini, recimo Republici Srpskoj, Crnoj Gori ili SR Jugoslaviji – ne dolazi u obzir. Sve je to medijska ujdurma. Za autonomiju nije glavni element ni teritorijalna promjena ni promjena suvereniteta, već poseban položaj i zaštita posebnim uređenjem u okviru Hrvatske, svakako. Osim Hrvatske to bi trebalo da podrže EZ, UN, okolne države, a odluku bi donio narod na referendumu. Ponavljam, ne da se Dubrovnik preda, već da bi dobio autonomiju koju bi garantirao Ustav RH, koja bi branila granice unije (saveza Republike Hrvatske i Dubrovačke Republike, op. a.), s kojom bi imali jednu monetu, poštanski sustav… (…) Prije toga treba još nešto uraditi – napominje Apolonio. – Pod jedan, demilitarizaciju! Kako Dubrovnika, tako i njegovog hercegovačkog okruženja, na sjever skroz do Gackog i ovamo sve do sliva Neretve. I jedan dio Boke, svakako." - stoji u intervjuu.

STVARI SU POČELE OSNIVANJEM STRANKE U TREBINJU

U podužem, razgovoru Dragan Banjac je primarno govorio o 1991. godini, dakle o atmosferi i zbivanjima koja su onda vladala. Naizgled, radi se tu o plejadi likova nepovezanih s Apolonijem, ali ustvari itekako bitnih dijelova slagalice koji mogu objasniti i samog Aca Apolonija.

- Sredinom ljeta 1991. godine, čini mi se, da je Orlandov stup bio okovan daskama i zaštićen vrećama pijeska. Pripremajući se za tekst u vikend izdanju Borbe sjeo sam na treći skalin spomenički i izvadio notes. Dok sam pravio bilješke prišao mi je postariji gospar i oslovio me imenom. Prijalo mi je, a pitao me je li "odijelo" dovoljna zaštita. Valjda neće trebati, rekoh iako sam mislio sasvim suprotno. Gospar me je dobro "pročitao" jer mi je rekao da prema onome što pišem u Borbi "zaključuje da "nešto gadno visi u zraku". - podsjeća se Banjac.

Banjac nas vraća u 14. srpnja 1991. godine, kad se u Trebinju osnivala Srpska demokratska stranka za "istočnu Hercegovinu".  Izvještavao je tu Banjac, a bili su i Brailo, fotoreporter Milo Kovač.

- Bilo je žestoko. I pored prisustva Radovana Karadžića, Novaka Kilibarde i Jovana Raškovića, glavni baja je ipak bio najpoznatiji Jugoslovenski kamiondžija Božidar Vučurević. Prilazeći iza bine da (uz obavezno upisivanje) uzmemo kopiran šoferov govor, Vučurević nam je prišao i rekao kako jedva čeka da "sve ovo prođe pa da izujem cipele". Pomislio sam da bi bilo najbolje da ih nikad nije ni obuo na noge. Guslar je pominjao "nove serdare", "drukčije uređenje Jugoslavije" čak i "oružane bitke" koje bi vodili ti novi serdari, starješine, glavari, vojvode, vojskovođe, u što je, nema sumnje ubrajao i sebe. - govori nam Banjac.

Govori kako je za njega "taj skup na stadionu Leotara obilježio budalasti doktor Rašković".

- Kada je dolazio na stadion, nakon što je izašao iz kraćeg tunela dugog jedva desetak koraka išao je ispred svite. Dok je prilazio nadstrešnici gdje su klupa za rezervne igrače i stručni štab Jovan je zastao kako bi iskamčio aplauz. Potom je išao pored žice pet-šest metara i rukama "palio" mase, vraćao se i tako nekoliko puta. Smiješna, nadrealna, jadna scena. Razbarušene kose i brade s debljim sakoom preko plavkaste košulje. Tu su i crvena kravata, crne pantalone i crne demode cipele dosta prašnjave, i sve to ga je činilo više cirkusantom nego doturom ili političarem. Nisam ni znao da ću tog dana imati direktan susret s Jovanom Raškovićem kod kojeg sam, u društvu jednog univerzitetskog profesora iz Beograda nekoliko mjeseci prije toga bio u njegovoj kući kako bismo ga odgovorili od "rata s ustašama". Novinarski instinkt me je odvukao dva, najviše tri kilometra u pravcu Crne Gore u restoran kojem ni onda nisam znao naziv, ali tu se spremao krkanluk, dakle žderanje i pomislio sam da bih - ako me ne izbace - mogao iskopati i kakvu ekskluzivu. Nisam izbačen, ali sam prije "mesa i pića" za uzvanike i probrane zamoljen od Raškovića da zbog buke od urlikanja i muzike izađemo i u njegovom automobilu "popričamo". Sjeli smo, ali napolju gdje je bilo najmanje trideset stupnjeva skrštenih ruku preko grudi kao spomenik stoji njegov tjelohranitelj. - dodao je.

"POŠAO SAM NA JEZUITE I PLAKAO"

- Možete li doktore ovog majmuna da otjerate od automobila jer ne treba da Vas štiti od mene!? Jova autoritativno rukom dade znak čuvaru da se odmakne, uz ironično pitanje koliko daleko treba da se udalji. Neka ide u restoran, rekao sam i bi tako. Razgovor je bio mučan. Doktor me je najprije upitao zašto kvarim njihovu stvar. Koju stvar? - Ne pravi se lud, znaš na što mislim. Na našu, srpsku stvar. Rekli su mi ovdje, i u Dubrovniku, da si u svojim napisima veći ustaša od bilo kog Hrvata. - To nije točno, ali budite direktniji, doktore. - Evo, biću. Trebalo bi da budeš uz nas, da nas hvališ, ako treba i da lažeš za srpstvo!- Zar vama nije dovoljno ako budem korektan, doktore? - Nije. Treba da nas u zlato uvijaš! i da pljuješ Hrvate i Hrvatsku! - U tom slučaju ovaj razgovor treba da okončamo. Želim Vam svako dobro.  Rašković je otišao u restoran, a ja u Dubrovnik, pošto sam prethodno iz dopisništva Oslobođenja poslao izvještaj Borbi. Nekoliko puta sam prošetao Placom i onda prošao ispod volta i pored pijace uspeo na skaline Od jezuita. Gore na vrhu dugo sam plakao i napisao pismo Vedadu Spahoviću, dopisniku Oslobođenja iz Dubrovnika koji se nešto ranije povukao u Sarajevo na "rezervni položaj". Pogled s Jezuita i jecaj zbog saznanja što slijedi nikad neću da zaboravim. Sve je otišlo dovraga! -  podsjetio se Banjac.

Na ovaj teritorij poslije je dolazila delegacija onih koje Banjac naziva "dubrovačkim ustašama" kako bi Vučurevića odgovorila od napada.

-  U tročlanoj delegaciji bili su profesor Ivo Jelić, Aleksandar Apolonio i Vasiljko Vukoje. Visoki dužnosnik HDA Dubrovnika, nekad poznati dubrovački advokat/odvjetnik i njegov kolega, inače poznati atletičar i dopisnik sportske rubrike Politike. Poslije sastanka sa šoferom gosti su s domaćinom malo prošetali pored pijace, a neki dovitljivi Era je dobacio: "Pazi, Božo, da te ne zajebu Latini!" Moji zaludni gospari su još jednom dolazili na noge guslaru i kamiondžiji Božidaru Vučureviću. Nekoliko dana pred rat za mir su molili Ivo Jelić, Srećko Stanić, Mićo Lajsić (Dubrovčanin, inače porijeklom Čačanin), Milorad Vukanović i ponovo Vasiljko Vukoje. U najboljoj namjeri, znajući, ali ne vjerujući da "puce" nije u Vučurevića nego kod Radovana Karadžića ili ako hoćete još točnije, u Beogradu. Vukoje, o koga se inače Grad ogriješio toliko da je to teško i opisati, mi je istog dana ispričao da mu je Vučurević rekao  "budi siguran rata biti neće, neka ti djeca ostanu u Dubrovniku, ne sekiraj se". - ispričao je Banjac,.

Još je tu bilo nadrealnoga.

- "Pregovarače" je na Brgatu ispratio gradonačelnik Petar Poljanić. I tu je nadrealna slika, okolo pet-šest malih kamiona sa slikama Ante Pavelića. Epilog: divni i miroljubivi profesor Ivo Jelić tu je  posjetu platio izbacivanjem iz HDZ, Vukoje progonstvom, Lajšić je umro, a bio je u zatvoru, kao i Milorad Vukanović...  Vukoje, Apolonio i nekolicina dubrovačkih izgnanika, a da ne kažem pravoslavaca spas su privremeno našli u Beogradu. Vjerojatno zbog inercije potražili su me u Borbi. Vukoje je kao odvjetnik volontirao u jednoj kancelariji i radio na iseljenju u Australiju, gdje i danas živi. Nije imao nikakvih političkih ambicija, ali Apolonio je i dalje vjerovao u iluziju zvana "Dubrovačka republika". - dolazi do poante Banjac.

PREMA APOLONIJU IMAM POMIJEŠANE OSJEĆAJE

Sve ovo uvod je u samo pitanje Aca Apolnija.

- Dugo smo i u više navrata razgovarali, tokom intervjua i često neobavezno uz espresso. Na pitanje kako je smogao snage da "klekne" pred Šofera, Aleksandar Apolonio mi je u klubu Borbe na petom katu rekao da su "u njega puca, on može da zaustavi zlo!" Pobogu, gospar Apolonio, zar Vi, neko tko je godinama "drmao" u Gradu stvarno mislite da su dugmići povjereni Kamiondžiji sa Zubaca.  Dugo smo se hrvali i oko obnavljanja Dubrovačke Republike. Aco, niti smo u 19. stoljeću, a ni u 1808. godini, što je s Vama? Morao sam da poštujem njegove godine. Nekad mi se činilo da je, kako bi rekla današnja mladež, prolupao, iako je imao dosta svježe misli. - kazuje.

- O ovom čovjeku imao sam pomiješana osjećanja. Nekad, za vrijeme svog velikog značaja i moći nisam mogao ni da mu se približim, a kad se dopao izgnanstva za koje moram reći da mu je ipak bio osobni izbor, gledao sam u čovjeka koji moljaka za malo prostora u novini gdje sam ja bio prilično moćan. Za stvar, dakle Republiku koja me podsjeća na jakovljicu, biblijsku priču o ljestvama kojima se Jakov u snu penjao u nebo.. A mogao je Apolonio da u poznim godinama ne zalazi u politiku i mirno čeka svoj kraj u Gradu, gdje svaki njegov kamen meni izgleda kao cvijet.  završio je Dragan Banjac.

BAZDAN: APOLONIO NE ZASLUŽUJE BITI "BABAROGA" NOVIJE DUBROVAČKE POVIJESTI

Svjedok vremena tu je i Zdravko Bazdan, član Civilne zaštite Mjesne zajednice Mokošice, zapovjednik Sanitetskog voda, kasnije član Crvenog križa Rijeke dubrovačke.

- Smatram da izjava dipl. iur. Aleksandra Apolonija, koju je dao uglednom Borbinom novinaru Draganu Banjcu 12. listopada 1993. baca sasvim drugačije svjetlo na njegov ratni potez oko Dubrovačke Republike. Smatram da ne zaslužuje biti “babarogom” novije dubrovačke povijesti. - objasnio je Bazdan.

- Moj stav je taj da od 1808. do danas, sve dok bude Grada Dubrovnika, uvijek će biti rođenih Dubrovčana koji će željeli živjeti u Dubrovačkoj Republici. Jedno oko će uvijek imati na San Marino i druge slavne autonomije.  No, Apolonijeva fatalna greška je bilo što se pokrenula ta vječna ideja u okupiranom Cavtatu pod okriljem JNA. Ali, zaista bi bilo važno znati: da li je noseće elemente izjave koju je objavila Borba 12. listopada 1993. kazao i na osnivačkom sastanku Dubrovačke Republike u hotelu Croatia u studenom 1991.ili je njegova izjava Borbi nastala nakon sto je i sam uvidio da je pogriješio kardinalno? - govori Bazdan.

Apolonio nikad nije došao do dubrovačke mirovine.

- U HHO-u su mi rekli koncem 1990-ih da je Vlada Srbije urgirala kod naše Vlade da se njemu u Beograd počne slati mirovina koju je zaradio na našemu terenu do 1991. Ali, to se nikad dogodilo nije. Znam pouzdano da je u to vrijeme i sve do svoje smrti, živio u Beogradu bez hrvatske mirovine, da je živio od milosrđa ljudi koji su ga poznavali. Rekli su mi da je umro u bijedi. - zaključio je Bazdan.

LUBURIĆ MI JE REKAO DA SAMO U MOKOŠICI JNA NIJE USPJELA

Inače, Bazdan nam je ustupio i dijelove svoje knjige "Ratna Mokošica : ona u kojoj smo patili više i starjeli brže", a koja će izaći u izdanju Documente - Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb.

Naime, Bazdan se bojao da se Republika neće prošiti i na Mokošicu.

"Stalno sam bio na iglama zbog još jedne okolnosti. Bio je to već kratko elaborirani Pokret za Dubrovačku Republiku i njegov rodonačelnik, već spomenuti mag. iur. Aleksandar Aco Apolonio. Za pokret sam doznao 16. ili 17.  studenog 1991. Čuo sam da je dan ili dva prije toga nekakav Odbor pokreta za Dubrovačku Republiku uputio pismeni proglas Cavtaćanima i cjelokupnom dubrovačkom stanovništvu pod okupacijom. U proglasu je pisalo kako će se  iz humanitarnih razloga uskoro u Cavtatu osnovati Pokret za demilitariziranu autonomnu Dubrovačku Republiku. Iz šuba sam shvatio kako razlozi osnivanja nisu humanitarne, nego političko-pravne provenijencije par excellence. Znao sam iz povijesti međunarodnih odnosa kako je okupator često posezao za tom „fintom“. I da bi uključivanje u takav pokret pod pokroviteljstvom JNA bila najflagrantnija izdaja budući da se, de facto pristaje na secesiju privremeno okupiranog područja Republike Hrvatske. A kako se tih dana Vojska ubrzano približavala Mokošici, ubrzano sam razmišljao i o toj okolnosti. Bio sam uvjeren kako će ulaskom u Naselje, Vojska ubrzo potražiti kolaborante po ovom za nju, za JNA i za teritorijalce, fundamentalnom pitanju."- piše u knjizi Bazdan.

Kasnije je Bazdan davao iskaz SUZUP-u.

"Tijekom davanja iskaza, u petak, 24. 7. 1992. u prostorijama Centra SUZUP Split, Ispostava Dubrovnik u Villa Palmi, na koji su me pozvali, gospar Petar Luburić, rukovoditelj te ispostave i inspektor Edin Čerimagić, rečeno mi je - među ostalim: „Agresor je u Mokošici samo s vama vodio razgovor oko Pokreta za Dubrovačku Republiku.“ Naglasili su kako je JNA uspjela s ograncima u Cavtatu, Župi i Zatonu. Samo u Mokošici ne.  Uzgred, počeo sam s davanjem svoga iskaza u 14, a završio u 16.15. sati." - napisao je Bazdan.

VELIKO "NE" KAPETANU VUKMANOVIĆU

Kasnije je kapetan Milivoje Vukmanović poslao vojnika s puškom da ga privede na razgovor, što je bio jedini slučaj da je priveden u “Komandu mesta” član Civilne zaštite/Odbora Crvenog križa za Rijeku dubrovačku  tijekom okupacije Mokošice.   

Vukmanović je htio čuti Bazdanovo mišljenje o ovom pokretu.

"Gospodine kapetane, Pokret za Dubrovačku Republiku nije interes moga naroda. Držim da taj trabant-model nećete uspjeti osnovati u Mokošici. No, što se mene tiče, sve ću napraviti da zaštitim svoj narod. Vi, pretpostavljam, znate da sam do vašeg dolaska u Mokošicu vodio Sanitetski vod, koji je pod granatama spašavao ljudske  živote. Stoga sam spreman sa svojim narodom ići svugdje, pa čak i tamo gdje je onaj kragujevački profesor 1941. godine pošao sa svojim đacima!“ Ova mat-rečenica pala mi je na pamet u posljednjem trenu, dok sam izgovarao prethodnu rečenicu." - napisao je Bazdan u knjizi, te nadopisao kako se jako prepao Vukmanovićeve reakcije.

"I u tom sam momentu iz usta kap. Milivoja Vukmanovića čuo antologijske, viteške riječi. Riječi koje nikada zaboravit' neću. Glasile su: „Ne slažem se s vama, ali poštujem vaš stav". - piše.

PRIČA O APOLONIJU I KNJIGAMA

O tome kako je ustvari skončao u Dubrovniku govori i iskaz jedne Dubrovkinje. Ona je poželjela biti anonimna, a samoinicijativno se uključila u spašavanje biblioteke Aca Apolonija.

- Ne sjećam se da li je bio kraj 1991. ili početak, pa čak i proljeće 1992. Šetala sam pored "kuće Ucović’ na Boninovu, koja se nalazi na dnu Orsatove ulice. Vidjela sam izbačeni namještaj i knjige. Nekoga sam od radnika pitala: "Čiji je to namještaj, čije su to knjige"? Rekli su mi da je to sve od Aca Apolonija. Procjenjujem da je knjiga bilo vise od tisuću komada. Sve izbačeno. Posla sam na fakultet i razgovarala s dekanom dr. Ivom Spremićem oko knjiga. On se povezao s prim. dr. Stijepom Bogdanovićem, voditeljem bolnice za vrijeme rata, koji je knjige primio u Medicinski centar Dubrovnik. Čula sam da je dr. Bogdanović imao problema oko te svoje plemenite akcije, a ubrzo je i smijenjen. - rekla je ova Dubrovkinja te tako sasvim lijepo opisala stanje koje će na svim poljima zavladati nakon što pođu "osloboditelji" s istoka, a dođe vrijeme čistunstva na svim razinama, a kad je tako, onda obično knjige prvo stradaju.