Riječ je o ubojstvu Lene Ohmučević i Ivana Antića. Dogodilo se to10. veljače 1542., a o zločinu su pisali Luko Bradarića i M.de Valois, što je pseudonim kojeg je koristio pjesnik i publicist Ante Anić. Nemjerljiv je i doprinos grupe sugrađana koji u sklopu ljetnikovca obnavljaju kapelu odnosno crkvicu sv. Nikole na Medarevu koja je izgledom tipična za ladanjsku arhitekturu drevne Dubrovačke Republike.

OTROV U BOCI VINA

Za početak, ispričat ćemo priču o zločinu u tom ljetnikovcu kojeg je 1286. izgradio Šimun Beneša. Lijevo od ulaza u kapelu ugrađena je kamena ploča na kojoj je, kao amanet nasljednicima, uklesana poruka “Hoću, naime naređujem da rečenu crkvu s njenim posjedima moji baštinici i nasljednici u čije ruke dospije, održavaju i opslužuju“. Postoje dokazi kako se ovaj događaj uistinu i zbio, no u nedostatku informacija, njoj su dodavane i različite varijante i detalji, pa je prerasla u legendu.

U ljetnikovcu je sredinom 16. stoljeća živjela bogata pučka obitelj Nika Ohmučevića. Imao je prelijepu kći Lenu u koju se zaljubio vlastelin Pierko Pozza (Pucić), ali ga je djevojka odbila jer joj je srce kucalo za pučanina Ivana, što su obje obitelji gledale blagonaklono te su blagoslovile brak. Zabilježeno je kako je obred vjenčanja obavljen u crkvi sv. Vlaha, a svadbeni pir u ljetnikovcu. S vijencem od mrče na glavi, Lena je sijala u haljini od bijele svile. Među svatove se umiješao fra Ilija, svećenik laik u benediktinskoj halji. Rekao je da je sa sv. Andrije i zamolio da prenoći, ali nitko nije ni posumnjao da je riječ o vlastelinom slugi kojeg je Pucić poslao u osvetničku misiju.

Gozba je finula kad se oglasilo zvono s Dakse, koje fratre poziva na ponoćnu molitvu. Svijeće su se postupno gasile, gosti se opraštali s Lenom i Ivanom, a na počinak su pošli i roditelji.  Mladenci su se još kratko zadržali s fra Ilijom koji je iz torbe izvadio i darovao im bocu vina. Ne sluteći da je vino otrovano, mladenci su zahvalili i pošli u sobu, a fratar je iskoristio mrklu noć da netragom nestane te ljubomornom i sujetnom gospodaru javi da je ispunio zadaću.

Kako do kasnog jutra Lena i Ivan nisu izlazili iz sobe, roditelji su provalili zaključana vrata i otkrili što se dogodilo. Vijest o tragediji brzo se proširila, a roditelji su posumnjali u svećenika. Pronio se glas da je svećenik Marin Kaboga koji ih je vjenčao u crkvi sv. Vlaha na Gorici otišao razgovarati s biskupom i uvjeriti ga da iza svega stoji vlastelin Pucić i da ga treba tužiti. No, biskup je odbio, a kanonik Kaboga je, na Stradunu, biskupovu tajniku poručio “Pecunia tua sit tecum in perditione“ (“Neka Bog dâ da ti propadne sve što imaš“). Fra Ilija nije pronađen, a prema legendi je funeral bio na uru poponoća u kapeli sv. Nikole gdje je iznad groba postavljena mramorna ploča s natpisom “Putniče, vapi pokoj Leni i Ivanu- Obitelji Ohmučević-Antić“.

Ubrzo je na vratima Pucićeve kuće osvanula satirična poruka na talijanskom jeziku koja je glasila: “Vlastelin ne može se biti, a služit se s laži i prevarom“. Nagađalo se da ju je napisao Kaboga, ali se vlastela sjetila o čemu je riječ i odlučila - ne prtit se u to! Pucić se pomamio, ali je ipak zaključio da mu je bolje mučat, a puk je prstom pokazivao i šaptao: “Ovaj prokletnik je ubojica Lene i Ivana“. Lenini roditelji su se preselili unutar zidina, ostavivši ljetnikovac i bračnu sobu netaknutom, kao na dan vjenčanja. Pucića je ipak pekla savjest i odlučan da skonča svoj život, pošao je ka provaliji uz samostan sv. Jakova. No, jedan svećenik ga je uspio odgovoriti te se zaredio kao padre Ambrozije. Smrt se danima prepričavala, a puk je govorio da, vapeći za osvetom, duhovi Lene i Ivana noću lutaju po crkvici i ljetnikovcu. Navodno su jedan dominikanac i franjevac jedne noći otišli tamo da ih molitvom umire, ali su iz straha pobjegli.

ČESTE PROMJENE VLASNIŠTVA

Crkvica koja krije impresivnu ljubavnu priču često je mijenjala vlasnike. Grom je 1772. oštetio kapelicu iz koje tadašnja vlasnica Orsa Kleme Menčetić oltarsku sliku prenosi u svoju kuću unutar zidina, nakon čega je crkvica služila kao skladište. Petar Katlana Sorgo polovicom 19. stoljeća prodaje imanje trgovcu iz Hercegovine Petru Opuiću da bi  nakon više promjena vlasnika 1937. to postao Božo Banac i sve obnovio. Nakon Drugog svjetskog rata, imanje koriste Fond za agrarnu reformu i kolonizaciju NR Hrvatske, Općina Dubrovnik te poduzeća Rasadnik, Rudine i Minčeta, a od 1976. se kao vlasnik uknjižio Medicinski centar, a nakon tog Opća bolnica Dubrovnik.

Što se tih godina sve događalo, govori Ivan Thon čija je obitelj jedna od šest stanara ljetnikovca.

“Sestra moje majke je radila u Rudina koje je tu imalo staklenike te je 60-ih godina dobila stan. Kad je umrla, 1966. dolazi moja majka, a ja sam rođen 1969. i tu živio do 1993. godine, kad supruga i ja selimo u Šipčine. Iako knjižni vlasnik, bolnica nije bila protiv otkupa, a specifično je da su šest obitelji suvlasnici dvorišta, glorijeta, crkvice i vrtova. Svi su koristili neki dio, najčešće njima najbliži ili dio koji im je trebao. Kad su pokojni roditelji doselili, kapelica je devastirana i samo s četiri zida te je koriste kao magazin za luk, patate i slično. S vremenom se urušavala, a supruga i ja se 2024. godine vraćamo i renoviramo stan te  crkvicu idalje koristimo kao magazin“, govori Čotić, no onda im je na pamet pala ideja o obnovi sakralnog objekta.

Kako govori, svi su susjedi u dobrim odnosima i vezani kumstvima, a Ante Čotić i Thon s prikupljenih par tisuća eura kreću u obnovu crkvice da bi ponovno zasjala kao nekada.

„Osim osnovnoga, nisam mnogo znao o kapelici i počinjem sve istraživati te dolazim do zanimljivih podataka o poruci baštinicima i uklesanim riječima u ploči te grobu Ivana i Lene. Izdvojili smo novca koliko smo mogli i puni nade krenuli. Tadašnji župnik naše župe sv. Mihajla don Robert Čibarić je bio oduševljen idejom obnove kapelice i nudi pomoć, a mi tad spoznajemo realnost cijena građevinskih radova. Ipak, odlučni smo barem obnoviti krov kojem prijeti urušavanje, što znači i potpuno propadanje objekta. Dobili smo neke ponude za obnovu krova, ali vidimo da nema dovoljno novca da kapelicu potpuno obnovimo da bi iznova bila u funkciji sakralnog objekta. Pokušavamo, na prijedlog prijatelja, dobiti nešto od gradske uprave i Dubrovačke biskupije, ali stoga što je kapelica privatno vlasništvo šest stanara, ne mogu nam donirati. Tad nas Maro Hađija upućuje na mogućnost da nam Ministarstvo kulture RH pomogne u obnovi nepokretne kulturne baštine, uz napomenu da možda u prvom pokušaju nećemo ništa dobiti“, govori nam.

ZA USPJEH SE I SVEMIR UROTIO

Kad su doznali što sve treba dostaviti, neočekivano, zaljubljenicima u povijest i kulturu tek tad kreće najljepši dio priče. Kao u 'Alkemičaru', romanu Paola Coelha čija je glavna poruka: ”Kada nešto doista želiš, cijeli se svemir uroti da to i dobiješ”, do izražaja dolazi značaj vjere u osobni cilj.Našavši se prviput u građevini i s mnogo dokumenata, Thon kontaktira brojne pojedince bez kojih ne bi uspio ništa postići. U pripremi dokumentacije mu pomaže Maro Hađija, prvi troškovnik radi Srđan Todorovski (Dimenzija-prijekt), a za suglasnosti pomažu konzervator Zehra Laznibat i restaurator Tjaša Kolačko. Suglasnosti suvlasnika odrađuje odvjetnik Hrvoje Katušić. Ugovore s Ministarstvom i izvođačima radi odvjetnik Niko Merđan, a sve troškovnike, suglasnost i završni elaborat Srđan Čoro (Dom izgradnja), kojem u mnogome pomaže njegova djelatnica Anđela Lekić. Na kraju, iscrpna i opsežna dokumentacija odlazi u Ministarstvo kulture koje u ožujku 2025. javlja - odobreno je 50 tisuća eura!

Nestvarno veliki novac je tu i kreću obnova kapelice. Ostvareno je i ono što je u obnovi skoro nemoguća misija: imali su sreće u izboru nadzora jer je Matko Vetma (Studio Vetma) uvijek prisutan i spremno sve pomaže. Radom i novčanim prilozima pomažu i mnogi drugi, omogućivši izvršenje radova građevinske stolarije, elektroinstalacija, rasvjeta, što nije bilo unutar odobrenih sredstava. Za Ripleya i rubriku “Vjerovali ili ne“ je podatak kako su sve te velike i zahtjevne poslove svi spomenuti odradili u svoje slobodno vrijeme i - potpuno besplatno!

Besplatno je riješena i još jedna važna predradnja. Naime, uz sve stanare, suglasnost je formalno trebala dati i bolnica koja na posjedu zapravo nema ništa, ali je ranije bila suvlasnik. Najviše je bojazni, ipak, bilo oko ishođenja suglasnost od Božidara Ivanovića, nasljednika Boža Banca, kojem je nedavno tu vraćena parcela, a inače živi u Londonu. Stanari su doznali da ga u Dubrovniku zastupa bivši sudac, sad poznati odvjetnik Hrvoje Katušić koji je svog klijenta brzo kontaktirao. Njegov se dolazak iz Britanije očekivao u lipnju 2024., no to se nije dogodilo, ali u rujnu dolazi njegov sin i donosi suglasnost. Zvuči nestvarno, ali za trud i sve te “međunarodne tramake“ nitko nije ništa naplatio!

No, s novcima Ministarstva riješeni su samo grubi građevinski i restauratorski radovi, krov je potpuno promijenjen, žbukane i fugirane su fasade te je preostao samo interijer. Građevinarske je radove odradio “Tonikom“ Nikše Obuljena a prema ugovoru s Ministarstvom kulture RH, utvrđeni rok bio je 15. prosinca da se sve napravi. Kako su novci potrošeni, krenulo se u akciju prikupljanja sredstava od rodbine, susjeda i prijatelja. Prikupljeno je skoro 4.000 eura i naručeno je iz Italije zvono preporučene težine od 17 kilograma zbog stanja obnovljene preslice. Trebalo bi stići do kraja ožujka, ali je sad najveći izazov rješenje interijera, u kojem je najvažniji oltar koji će na određeni način sve diktirati.

“Oltar je kompleksan jer može biti drveni ili kameni, pomičan ili ne… To rješavamo ovaj mjesec, a raduje nas da još ima mnogo ljudi koji žele pomoći, samo treba vidjeti koliko ćemo moći financijski. Planiramo i raspelo te sliku, a ako Bog da i bude sreće, možda sve završimo do ljeta, ali svakako najkasnije do 6.prosinca i blagdana sv. Nikole, zaštitnika i branitelja i pomoraca i putnika. Tad će se kapelica posvetiti i vratiti u funkciju sakralnog objekta da bi se kao takva ponovno koristila. Jako puno smo uradili, vjerojatno ćemo uspjeti i preostalo, a cilj nam je da se nekoliko puta godišnje tu održi misa i neki obred, možda krštenje, a svi koji žele, moći će doći vidjeti je i pomoliti se. To neće biti samo naša, nego kapelica za sve, a privući će ih i priča o smrti mladenaca“, govori Thon.

Dovršenje obnove crkvice uz ljetnikovac Beneša sasvim sigurno će iznova oživjeti legendu o Leni i Ivanu, ali i na volšebni način učiniti da se njihovi duhovi zauvijek smire, da ne lutaju iznad lapadskih omirina, nego da konačno nađu spokoj. 

Ivanov sin je povjesničar i podatke za crkvicu tražio je u Biskupiji i Arhivu, u bivšoj kasarni. Ali, nigdje ništa, a zadnji podatak je onaj o Bančevoj obnovi kapelice 1930. Godine. Nađeni su nacrti tzv. gornje zgrade, ali ne i kapelice. Kraj ulaza u crkvicu je kamena krstionica, napravljena od kamena iz zavičaja majke Ivana Thona. To je selo Dubljani u Popovu polju, gdje su 1941. stradali Hrvati i njihove kuće. U dojmljivu krstionicu ga je oblikovao njegov prijatelj klesar.

 

Uz zvono, oltar, oltarnu sliku i krstionicu, crkvica će dobiti i kamenu ploču na kojoj je, poviše groba, u jugoistočnom kantunu pisalo: “Putniče vapi pokoj Leni i Ivanu, obitelj Ohmučević Antić“.

Veliki ljudi koji su radili, a to nisu naplatili ili su pomogli novčanim prilozima u obnovi kapelice su idon Frano Kuraja, Hrvoje Lovrić-Čičak, Anka Prebisalić, Nikola Pendo, Joško Koprivec, Željko Končić, Dijana i Pepo Miličić, Pero Radibratović, Gordana i Nikša Gavrilica, Marko Gustin, Krešimir Vujnović, Ivica Smoljko, Mira Bradaš-Gnendinger, Miro Putica, obitelj Thon, Željko Sjekavica i prijatelji iz Čokolina.