NACIONAL: Jako malo ljudi zna da ste jedan od prvih Hrvata koji je ušao u Dretelj. Kako je izgledao taj logor HVO-a?

- Prvo smo obišli ambulantu sa stacionarom u kojoj smo zatekli desetak ljudi smještenih na vojničkim posteljama na kat. Postelje su bile jedna do druge, s vrlo malo prostora između, a u kutu je bio stolić na kojem se nalazilo nešto medicinskog pribora, zavoja, antibiotika, dezificijensa. Razgovarali smo s jednim od logoraša koji je ujedno bio liječnik. Pitao sam ga od čega boluju logoraši, ustručavao se odgovoriti, kao i kad sam pitao za dijagnoze zarobljenika. Bilo je očito da se bojao. Tada mu je zapovjednik Šakota kazao da mi pokaže svoja leđa. On se sramio. Šakota je ponovio zapovijed i tek tada je zatočeni kolega liječnik skinuo košulju i pokazao leđa. Bila su to bičevana leđa. Šakota je rekao da je bio liječnik u zajedničkim postrojbama u kojima je bilo muslimana i Hrvata, ali da mu je otac hodža, zbog čega su ga bičevali. Tada smo uvidjeli da zapovjednik logora nema nikakve ovlasti, on je tu tek da osigura logistiku, a stvarni upravljači su negdje drugdje. Ali od kada je došao u logor, Šakota je nastojao učiniti sve kako bi poboljšao uvjete logorašima i kako bi logor zatvorio, što je uskoro i učinjeno.

NACIONAL: Što se dalje događalo?

- Bilo mi je jako teško jer sam nekoliko sati nakon izlaska iz Dretelja morao javno govoriti o stradanjima Hrvata, u Međugorju predstaviti knjigu “Stradanje Hrvata u ratu 1991- 93” čiji sam urednik, a sat ili dva prije bio sam svjedok da i neki pripadnici našeg naroda čine zlo. Dretelj je bio logor sa svim njegovim karakteristikama - bodljikava žica unutar koje su se nalazili izgladnjeli ljudi, a čuvali su ih naoružani stražari. Ti čuvari nisu bili ni HVO ni vojna policija nego Hrvati koji su izgubili najbliže u ratu s Bošnjacima. Iz Međugorja smo otišli u Zagreb i podnijeli izvještaj Mati Graniću koji nije znao za sve hercegovačke događaje. Granić je pozvao Davora Rajčića, zamjenika predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, a uskoro smo za UNS napisali izvještaj o svemu što smo vidjeli. Idućeg dana pozvali su nas u Ured predsjednika Republike gdje su nas primili Vesna Škare-Ožbolt, Branimir Jakšić i još neki ljudi iz Ureda koji također nisu znali što se događa. Bio je to čudan osjećaj jer sam mislio da živimo u državi sa stabilnom vlasti i svemoćnim predsjednikom, a onda sam u dva zagrebačka dana shvatio da Tuđman, njegovi savjetnici, šefovi diplomacije i tajnih službi nisu znali dovoljno što se događa u Hercegovini. To im se vidjelo na licima. Iste večeri kada smo posjetili Pantovčak, u središnjem je Dnevniku kao jedna od prvih vijesti emitirano Tuđmanovo pismo Mati Bobanu u kojem je zatražio zatvaranje svih logora i puštanje zatočenika. Ako postoji nešto na što sam ponosan u svojem životu, osim obitelji, tada je to uloga u zatvaranju Dretelja.

NACIONAL: Jeste li vidjeli Tuđmana?

- Nisam, susreo sam se samo s njegovim suradnicima. Ali očito su mu oni brzo prenijeli poruku čim je iste večeri napisao pismo Mati Bobanu. Kada smo već kod Bobana, tri mjeseca nakon što su logori zatvoreni, sudjelovao sam u prilično apsurdnoj situaciji. Poznavao sam ga još od ljeta, kada smo radili na unapređenju skrbi za hrvatske prognanike i pisanju knjige o stradnju Hrvata, jer sam nekoliko puta posjetio Grude i ured predsjednika koji se sastojao od tri sobe unutar tvorničke zgrade. U razgovorima je bio narodski čovjek koji voli pričati viceve i bio je impresioniran činjenicom da je došla delegacija iz Zagreba. S druge strane, vidjelo se da ne podnosi muslimane, koji su za njega bili veći neprijatelji nego Srbi. Kada smo se vratili s Bijelog Puta, posjetili smo Bobana, a on je rekao svom tajniku: “Vlado, bolan, daj Andri onaj pištolj jer nam je pomogo da zatvorimo Dretelj.” Tako sam dobio pištolj s posvetom od čovjeka koji je možda i osnovao Dretelj.

NACIONAL: U priči o Dretelju spominjete i susret s hercegovačkim franjevcima koje ste molili da pomognu zatočenicima?

- Bio sam kod njih i upozorio da je u Dretelju zatočen čak i jedan hodža. "Ako ne odete u Dretelj, Gospa će otići iz Međugorja", kazao sam im, a oni su me gledali kao da nisam normalan. Sjećam se da je u Međugorju bila prekrasna crnačka obitelj s petero djece pa sam franjevce upozorio da im oni više nikada neće doći. "Ali oni nam dolaze već deset godina", glasio je odgovor. Sutradan su franjevci otišli u Dretelj, odnijeli ljudima hranu i razgovarali s hodžom i logorskom upravom.

NACIONAL: S obzirom na to da ste bili u Dretelju, možda ćete biti pozvani u Haag gdje se sudi vodstvu Herceg Bosne?

- Na žalost, Haag nije ispunio svoju svrhu. Poslije smrti glavnog zločinca, Slobodana Miloševića, mislim da nitko ne može pristati na to da Hrvati budu glavni optuženici. Ako moja priča može pomoći, napravit ću što je potrebno.

Cijeli intervju dostupan OVDJE.