U rujnu su iz Dubrovnika poslani prvi apeli prema svijetu, uz molbu da se zaštiti Dubrovnik i spriječe napadi koji su naposljetku i uslijedili. Jedan je poslao gradonačelnik Pero Poljanić. Iz Genove je 18. rujna stigla poruka od „Intermare“ da su ga primili i odmah proslijedili talijanskoj nacionalnoj televizijskoj mreži (RAI), privatnoj televiziji (Studio aperto, Italia 1), novinama Secolo XIX, ministrima vanjskih i unutarnjih poslova, predsjednicima Ligurske regije i Genovske pokrajine, genovskom gradonačelniku i političkim strankama, novinskoj agenciji Agenzia nazionale stampa associata (ansa) i uredu za novinstvo Zastupničkog doma. Javili su da je apel emitirala RAI u dnevniku u 19:30 sati 17. i 18. rujna te da ga je gotovo u cijelosti tiskao Secolo XIX.

Apel Federicu Mayoru, direktoru UNESCO-a, koji je posjetio Dubrovnik, uputio je Zavod za obnovu Dubrovnika. Zamolili su ga da obavijesti inozemstvo o pogibelji u kojoj se našla „naša domovina Hrvatska, naš lijepi Dubrovnik“, da učine što može da se Dubrovnik proglasi zaštićenim gradom, jer „Dubrovnik je jedan na svijetu, njegovim uništenjem osakatit će se kulturna baština Europe i svijeta“. Apel završava: „Cijenjeni gospodine Mayor, pomozite ovom gradu, uslišite molbu napaćenog hrvatskog naroda. Mi ne tražimo tuđe, mi tražimo jedino slobodu i samosvojnost koja je pravo svakog slobodoljubljivog naroda i građanina ovog svijeta“, stoji u pismu koja je poslano 26. rujna 1991. godine.

U listopadu Skupština Općine Dubrovnik nastavila je slati pozive Europskoj zajednici  da odmah pomogne napadnutom Dubrovniku.

U pozivu 16. listopada, koji su potpisali gradonačelnik Pero Poljanić i predsjednik Izvršnog vijeća Željko Šikić, kažu kako je dubrovačko područje već 15 dana djelomice okupirano od JNA i potpuno izolirano s mora, kopna i iz zraka te da je stanovništvo bez vode, struje i komunikacija, bez energije i zalihe hrane. Da je sav život gradu i općini potpuno blokiran. S područja općine u užem je gradskom području oko 12 tisuća prognanika i izbjeglica, infrastruktura je veoma razrušena, stanovit broj najvrjednijih zaštićenih kulturnih spomenika A kategorije izravno je pogođen i ozbiljno oštećen te da je izgorjelo oko 60 posto šume. Unatoč svim sporazumima i obećanjima, JNA se ne povlači i ne deblokira dubrovački kraj. 

Stoga Skupština prosvjeduje i traži da se JNA odmah povuče, to više što na dubrovačkom području od potkraj 1960-ih nema vojnih uporišta ni instalacija te što kulturni i turistički značaj grada nije spojiv s prisutnošću vojske. U Dubrovniku također nema manjinskih enklava, on nema vojničko značenje, nego je jedinstvena povijesna i kulturna vrijednost, pri UNESCO-u zaštićeni kulturni spomenik.

Mole da se shvati žurnost zahtjeva, kažu kako su i Europa i čitav svijet suodgovorni za ovo nasilje i tragediju te pozivaju da se odmah djeluje.

Sutradan su iste naslove obavijestili da već nekoliko sati – dok to pišu – JNA bombardira Dubrovnik minobacačima i teškim topovima uza zrakoplovni nadzor. Tri su mine pale pod sam Grad. Svemu su pak svjedoci promatrači Europske zajednice.

Iz knjige Trpimira Macana, „Posljednja opsada Dubrovnika“