Novi direktor hotela Dubrovnik Palace (ne baš novi, ima više od pola godine) je Dubrovčanin Hrvoje Šanje. On je još prije više od desetljeća počeo raditi u istom hotelu, da bi danas dogurao do rukovodeće pozicije.

Svoju karijeru započeo je na mjestu portira, potom se preselio na recepciju, od tamo u prodaju, da bi na kraju bio izabran za direktora hotela. Znači Šanje je prošao sve skaline unutar hotelske hijerarhije da bi naposljetku postao šef, što je vrlo važno.

Naime, ako netko nije radio na nižim pozicijama, koliko god bio talentiran za menadžersko mjesto, nikad ga neće vrhunski obavljati. Čovjek jednostavno na svojoj koži mora osjetiti kako je biti portir ili konobar, recepcioner ili hotelski meštar, raditi u prodaji ili računovodstvu, da bi na kraju postao direktor cijelog hotela.

Šanje je, kada je počinjao raditi u turizmu, vukao teške japanske kufere i lomio kičmu, da bi ga potom gosti pilili sa svakojakih željama na recepciji, ali zato danas kao direktor hotela, obzirom na iskustvo koje je stekao na nižim pozicijama, lakše može donositi odluke o uvjetima i organizaciji rada svojih zaposlenika. Naravno u granicama koliko mu to financijski dopuštaju vlasnici, u ovom slučaju grupacija Lukšić.

Naći će se sad neki hejteri koji će kritizirati kako je Šanje došao na mjesto direktora hotela, jer je uz vrašku sreću navodno imao pomoć unutar grupacije, ali te su kritike smiješne, jer hotel Dubrovnik Palace nije županija gdje se uhljebljuju podobni stranački kadrovi, nego privatno vlasništvo jedne od najbogatijih svjetskih obitelji. Te vlasnike ne interesiraju stranačke i rodbinske veze, nego stručnost, a Šanje se itekako dokazao radom u turizmu, jer zasigurno ne bi bio izabran na tako odgovorno mjesto.

Njegovo imenovanje za direktora hotela je pravi primjer kako se treba napredovati u nekoj organizaciji, baš kao što napreduju pomorci na brodovima. Počne se od portira ili kadeta, a završi se kao direktor ili kapetan. Nažalost, to je tako u privatnim firmama, ali u onim javnim, direktori skaline preskaču kao Sergej Bubka. Nikad nisu radili na nižim pozicijama, niti su se uspinjali malo po malo na hijerarhijskoj ljestvici – odmah ih je stranka imenovala direktorom, iako pojma nemaju kako je onom zaposleniku na nižim pozicijama, niti o čemu zapravo trebaju odlučivati i kako se to, pobogu, radi. Pa se tako dogodi da jedan mjesec vode vodovod, drugi mjesec su direktori bolnice, pa onda malo odlučuju o zdravstvenim osiguranjima, potom su direktori parkinga, zatim se prebace za čelnika električne energije, znaju vrhunski voditi vrtlar i boriti se protiv palmine pipe, iako u životu nisu posadili ni stabljiku pomadora, upravljaju nacionalnim parkovima, prirodnim rezervatima i parkovima prirode, iako im je bučna kafana draža od bilo koje planine, vode kinematografe, iako su u životu samo pogledali trilogiju Ramba, dijele stolove i odlučuju o javnim površinama, a također se domognu i do mjesta direktora za gospodarenje otpadom, iako im se kod kuće ne da razvrstavati smeće, jer je to tlaka.

Ima tih primjera jako puno i u našem Gradu i u svim strankama i izbornim listama. Ti su se ljudi, ima biti, rodili kao direktori. Majka rodila sina direktora, a on čim je progovorio, počeo je rukovoditi obiteljskim financijama. Idu majka i otac u spenzu, a sin direktor govori što treba kupiti, a što ne. Često spominje i limuzine s grijanim sjedalima, a kada mu majka kaže da oni nemaju para za sve njegove želje, on odgovori da neka se uzme od građana, na javnu teku, pa neka vraćaju oni koji ga naslijede.

Da stručnjaci vode javne tvrtke i institucije penjući se kroz strukturu mic po mic i skupljajući usput životno i poslovno iskustvo, poput Hrvoja Šanje, ovaj grad i ova država bi bili puno bolje mjesto za život.

Ovako, ti se rođeni mamini direktori pokažu potpuno nesposobni – kako i neće kad imaju kronični manjak iskustva - a kada njihova stranka izgubi izbore, oni, koliko god bili loši, ne dobiju otkaz, nego postanu savjetnici novog rođenog direktora, isto tako nesposobnog kao i ovaj prethodni, jer nikad ništa u životu nisu radili – niti su bili portiri, ni kadeti, ni konobari, ni recepcioneri, ni prvi časnici – oni su čitav život, od prvog radnog sata, proveli kao direktori.

Bogomdani.

Maro Marušić