Arheološki muzej u Revelinu nije arheološki muzej, iako dobar dio posjetitelja to misli. Riječ je o samo jednom manjem dijelu predromaničke građe koja je izložena javnosti, pa je ustvari riječ o dugogodišnjoj izložbi, a ne klasičnom arheološkom muzeju. Međutim, posjetitelji su razočarani jer izložbu miješaju s muzejom, pa ne čude slabe ocjene na internetu. Čak se i na Trip Advisoru, gdje ima lošu ocjenu 3 i pol, vodi pod nazivom Arheološki muzej, potpuno identično kao i na Google Mapsu.

Najluđe od svega jest što Dubrovački muzeji u svom posjedu imaju poprilično atraktivne arheološke nalaze, ali oni nisu izloženi javnosti, već se nalaze u unajmljenom prostoru u Općoj bolnici Dubrovnik! Da, dobro ste pročitali, rimske iskopine, važni nalasci iz Nakovane, egipatska zbirka - koja čak uključuje mumiju i druga je po veličini i vrijednosti u Hrvatskoj -  smješteni su u dubrovačkoj bolnici na Medarevu koja Dubrovačkim muzejima služi kao depo.

Vrijedna egipatska zbirka stigla je u Dubrovnik još u 19. stoljeću. Braća Amerling, bogati dubrovački trgovci porijeklom iz Austrije, među ostalim radili su u Kairu i Aleksandriji gdje su otkupljivali egipatske iskopine koje su naposljetku darovali Dubrovniku. Upravo u to vrijeme se osnivaju Dubrovački muzeji koji ove godine slave 150. obljetnicu. Znači, egipatska zbirka je bila jedna od temeljnih zbirki na kojoj su Dubrovački muzeji i osnovani, a u 150 godina – nevjerojatno, ali istinito - nikad nije pronašla stalno mjesto.

U vrijeme Jugoslavije pokušavala se pronaći adekvatna lokacija gdje bi se smjestio Arheološki muzej s cijelom svojom zbirkom. Spominjao se prostor u samostanu svete Klare, također na svetoj Mariji i Lazaretima od kojih se odustalo zbog blizine mora i posolice, ali nikad se ništa nije sprovelo u djelo. Vrijedna arheološka zbirka početkom ovog stoljeća bila je smještena u Slanici u Revelinu, a dolaskom Andra Vlahušića na čelo Grada 2009. godine, donosi se odluka da se sve prebaci u Bolnicu. U početku je depo bio besplatan, ali već od 2011. godine Dubrovački muzeji (odnosno Grad Dubrovnik) plaćaju najam Bolnici koji je iz godine u godinu rastao (osim u koroni). Od tada pa do danas sveukupno se platio najam u visini 4 milijuna i 280 tisuća kuna, što su nam potvrdili iz Dubrovačkih muzeja. Pa zar se nije moglo bolje raspolagati javnim novcem? Hajde, barem nitko ništa nije ukrao i novac iz gradskog proračuna je išao Bolnici, ali zar ne bi bilo bolje da su se ta sredstva uložila u pronalaženje stalne lokacije za Arheološki muzej, a Opća Bolnica bi svejedno mogla prostore iznajmiti nekom privatniku?

Ipak stvari se pomalo miču s mjesta. Prema sadašnjim planovima, predviđa se da se Arheološki muzej uskoro smjesti u bastionu svetog Spasitelja, te prostorima starog zatvora u Karmenu, odnosno na prostoru arheološkog nalazišta na Pustijerni.

-Namjena prostora za arheološki muzej je određena i bilo bi dovoljno mjesta da se izloži veliki dio građe koji bi predstavio razdoblje od prapovijesti do Velike trešnje iz1667. Sada se treba vidjeti kakve će biti konzervatorske smjernice, odnosno što će konervatori dozvoliti, a što ne po pitanju intervencija u prostoru. Poslije toga bi se išlo prema EU fondovima za financiranje cijelog projekta. Inače, Zavod za obnovu Dubrovnika vodi ovaj postupak i uskoro iz Zagreba s Instituta za povijest umjetnosti dolazi stručna osoba koja bi trebala prema konervatorskim smjernicama izraditi prijedloge radova koji predhode izradi idejnog projekta. Trebalo bi se ići u još manja arheološka istraživanja u Bastionu koja se nikada nisu radila. Kada će se čitav projekt sprovesti ostaje pitanje koje ovisi o budžetu, a znamo kako se korona kriza odrazila na sve ovakve i slične projekte – govori nam ravnateljica Dubrovačkih muzeja Ivona Michl koja je inače diplomirala baš arheologiju.

Nadamo se da će se naći volje za odraditi ovaj projekt do kraja da Dubrovnik napokon dobije Arheološki muzej kakav zaslužuje. Zbirka u o kojoj skrbe je fascinantna, uz vrijedne prapovijesne nalaze, primjerice čuvaju zodijak od slonove kosti iz Nakovane kakav se rijetko može pronaći bilo gdje na svijetu. Tu su i dvije  vrijedne ilirske kacige, rimski ostaci iz Epidaurusa, jedna jako dobro očuvana antička glava koja je pronađena početkom 20. stoljeća prilikom gradnje kuće u Uvali Lapad, pa onda ranosrednjovjekovna zbirka koja se može vidjeti u Revelinu, te vrijedna numizmatička zbirka od grčko-ilirskog, bizantskog, turskog, čak i ciparskog novca. Također tu su i brojni predmeti stakla, metala i keramike iz razdoblja prije Velikog potresa iz Dubrovačke Republike i već spomenuta vrijedna egipatska zbirka s mumijom.

Koja je priča dubrovačke mumije koju su u Grad donijeli braća Amerling? Još uvijek je obavijena velom tajne, jer istraživanja nikad nisu provedena do samog kraja. Ono što se zna jest da je mumija napravljena od više ljudskih tijela, ističe ravnateljica Ivona Michl.

- Koliko se do sada zna, mumija je sastavljena od više ljudskih tijela najvjerojatnije njih četiri. Dakle, nije jedinstven artefakt, a zbog raznih pitanja koji se postavljaju pri takvoj ekspertizi bilo bi joj potrebno pristupiti interdisciplinarno. Već je obavljeno njezino rendgensko snimanje, a Institut za antropologiju iz Zagreba uzeo je uzorke tkiva i materijala koji su poslani na C14 i DNA analizu. Rezultate još uvijek nismo dobili. Ono što nam je pokazala RTG snimka jest da znamo da se mumija sastoji od glave djeteta, u dobi od 4 ili 5 godina; lijeva šaka i desno stopalo pripadalo je muškoj osobi, a desna ruka krhkije je građe i pripadala je ženskoj osobi. Trup je izrađen od slame i umotan je u platnene povoje – kazala nam je Michl.

Čak i da je riječ o krivotvorini, priča je opet zanimljiva i šteta što dobar dio Dubrovčana uopće ne zna da postoji i nikad je nisu vidjeli, isto kao ni ostale vrijedne egipatske nalaze. Oni se svako nekoliko godina izlože javnosti, a onda se opet spreme u dubrovačku Bolnicu. Nadamo se da će se napokon pronaći rješenje kako bi Arheološki muzej u Dubrovniku otvorio vrata u svom punom sjaju. Ove godine Dubrovački muzeji slave 150. obljetnicu i zaista je prava tragedija da se u svim tim silnim desetljećima nije pronašlo adekvatno rješenje da se izloži bogata građa na radost domaćeg stanovništva i njihovih gostiju.