"Moj je pokojni dundo Stijepo za mene vazda bio velik čovjek, čovjek iznimno snažne volje i karaktera, bio je kapetan broda Zrinski no vozio je i Skalu i ljeti je godinama domaće i strane goste vozio s Porporele na Lokrum i naše. Zimi se i o Skali i o Zrinskom brinuo brižno kao o svojoj djeci vozeći ih na škver u Staru Mokošicu ili pak na Korčulu.

Nije bilo tog što on svojim rukama nije znao napraviti, tako da je dosta popravaka na brodovima i sam radio, a da ste vidjeli u njega doma kakve je nevjerojatno vjerne replike jedrenjaka radio to je bilo za nevjerovati koliko je to bilo vjerno originalu i koliko je on pažnje posvećivao svakome detalju.

Za vrijeme opsade grada on je vozio brod koji je spajao Gruž s okupiranom Mokošicom često noseći i sam glavu u torbi ni ne znajući što je ovima na drugoj strani na pameti i hoće li se živ naše vrati no bio je čvrsta kova, snažne volje i karaktera kao malo ljudi koje sam u životu upoznao.

Kao što ćemo doli pročita u članku koje je napisao rektor crkve Svetoga Vlaha don Toma Lučić kao i don Stanko Lasić on je svugdje bio prisutan kako u svjetovnom tako i u crkvenu životu i održavao je crkve, pituravo, pomagao svećenstvu, ministriro, ijedan od barjaka za Svetoga Vlaha izvijo tako da dundo Stijepo je srcem bio za svoj grad i bio je prijatelj kako i svećenstvu tako i puku.

Njegova supruga Marija je moja tetka, sestra moga pokojnoga oca Boža koga smo svi od milja zvali Boro i pokojni je dundo Stijepo vazda rado vikendima dolazio u Slano i velik dio stvari u nas doma od zidne drvenarije u kuhinji, maškadura u starome kominu, drvene police u sobi moje najstarije kćerke, police za audio kasete, i brojnih drugih stvari su njegovih ruku djelo, kad sam bio tek dječačić iza rata pomogli su mi i dundo i tetka nebrojeno puta i vazda sam rado hodio u Zlatni Potok u dunda mi i tetke.

On je meni kao djetetu onako visok, čvrsta stava, moćna glasa bio sinonim snage, ko superjunak, djelovao mi je nesalomljiv, pun force i zdravlja i stoga prvo nisam mogao vjerovati kad su me zvali da je preminuo na dan otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara tog jutra 10.07.2009. godine.

Ovo je sjećanje na jednog čovjeka koji je i za života imao moje veliko poštovanje, ima ga i danas na njegovu 13-tu godišnjicu, a imat će ga dok sam živ.

U nastavku članak iz časopisa “Naša Gospa” u kojem Don Toma Lučić i Don Stanko Lasić govore o mom pokojnom dundu Stijepu….

“Za neke ljude koji cijeli svoj radni vijek stave u službu ljudima i svakodnevno se susreću s velikim brojem građana i gostiju, kažemo da su upisani u inventar Grada. Među njima je i kapetan Stijepo Petković, rođen 6.8.1946. u Dubrovniku od oca Josipa i majke Katice rođene Anđelić. Završio je srednju školu i cijeli radni vijek proveo u Rezervatu Lokrum kao zapovjednik broda.

Kao gradsko dijete imao je razvijen osjećaj društvenosti, susretljivosti, odgovornosti što se jednim imenom zove ljubav prema Gradu i njegovim ljudima. U svakome susretu s njime čovjek je osjećao da stoji na usluzi kako za razgovor tako i za pomoć koja se zatraži. Uzrastom visok i ništa manje glasan, bio je primjetan na brodu kao i na Stradunu. Razgovorljiv i uslužan. Kao zapovjednik na brodskoj pruzi Porat – Portoč naročito je imponirao dječacima koji su uz njega na pontu od komande (zapovjednom mostu) glumili kapetana. Kad bi se rektor Crkve Svetoga Vlaha ukrcao na brod za Lokrum, na brodu bi se uz hrvatsku zastavu zavijorio i barjak Svetoga Vlaha. Podigao bi ga s gustom i još rekao “Neka se zna”.

Neka se zna i sad da će kapetan Stijepo Petković još dugo nedostajati ne samo svojoj obitelji nego i gradu i napose njegovim crkvama. Slobodno vrijeme koristio je u posluživanju u Zbornoj crkvi Svetoga Vlaha: čitanjem poslanice na svetoj misi nedjeljom u osam, ministriranjem i svim drugim uslugama oko svijeća, knjiga,čišćenja a kad je trebalo preuzimao je i ulogu vodiča za turiste i strance. Priskakao je u pomoć i u Katedrali jednako spremno i velikodušno, a to je činio i u crkvama Domino, Svetog Josipa, Svetoga Nikole. Ništa mu nije bilo teško i sve je to godinama radio bez ikakve naknade. Bio je aktivan član katedralne Bratovštine presvetoga sakramenta.

O blagdanu Svetoga Vlaha bio je na raspolaganju od ranoga jutra do kasno u noć. Nosio je i izvijao jedan od barjaka, Crkvu Svetoga Nikole na Prijekome držao je kao svoju crkvu. Čuvao je otvarao i zatvarao a i popravljao sve što je bilo u njegovoj moći. Zauzimao se i za crkvu Svetoga Josipa u Ulici od puča. Najsretniji je bio kad je u ruci nosio crkveni barjak i ponosno koračao Gradom iskazujući pritom privrženost časnoj i svetoj dubrovačkoj tradiciji u kojoj kršćanska vjera zauzima prvo mjesto.

Pobožna majka Katica s majčinim mu je mlijekom u osobnost ulila ljubav prema Crkvi, a to je bilo vidljivo i u njegovu odnosu prema svećenicima, redovnicima i redovnicama. On je u svakome susretu iskazivao poštovanje i bio je iskreno sretan kad je mogao svećenika ili redovnicu prevesti brodom na Lokrum,pozvati na zapovjedni most, počasti smokvama i grožđem. A koliko je usluga učinio manjim i većim skupinama ministranata i mladih koje su predvodili svećenici i s velikim popustom omogućio im pohod Lokrumu! Nosio je poveći križ na prsima i ponosio se njime. Bio je ponosan na sve što je držao svojim: Katoličku Crkvu, Grad svetoga Vlaha. Ponosio se svojom obitelji, ženom Marijom rođenom Glumac s kojom je bio u braku od 1968. djecom Joškom I Gabrielom.

Unuci ,rođeni u Splitu, Duje i Vlaho, bili su mu često na ustima. O njima je bila duga priča kad bi se vratio iz Splita, kao i o unuci Gloriji koja živi u Mokošici. Naš Stijepo nije volio samo crkvene nego i sve druge ljude jer ljubav nema granica. Grad je bio na njega ponosan jer je svoju službu obavljao na najbolji način časno i pošteno. Njegova prerana i nenadana smrt 10.07.2009 ožalostila je cijeli Grad. Tužna vijest za čas je pasala Placom, uredima, crkvama, ulicama i u sve unijela osjećaj boli i uzdah kako će nam nedostajati i kako će se teško biti naviknut putova na Lokrum bez njega. Pokopan je na groblju u Slanome.

Djeca i mladi za onoga kojega cijene vole reći da je legenda, a Stijepo je definitivno bio i ostao legenda Grada jer je bila riječ o dobru i dragu čovjeku radi kojega ćemo trajno zahvaljivati Bogu što smo ga imali i zahvalno moliti za njegovu plemenitu dušu”.

Članak iz časopisa “Naša Gospa” ( List Katedralne župe Dubrovnik ) iz Prosinca 2009."