Bliži se dan ki dohodi jednom nami na godište, dolazi nam Festa sv. Vlaha. Ni ovogodišnja neće proći bez procesije i barjaka, bez brojnih štovatelja našeg Parca i Grada. A u procesiji sa sudionicima iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja ponovno će biti i Dubrovački trombunjeri bez kojih se ni ova Festa teško može zamisliti.

Možda nam o tome tko su Trombunjeri najbolje može reći predsjednik tog društva Tomislav Macan.

„Mi smo povijesna postrojba i članica Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske. Zna se da smo osnovani 1417., kad se prvi put spominju bombardieri, odnosno topnici. Bombarde su topovi i postoje zapisi da su se bombardijeri oglasili svojim glasnim pucnjevima, ali ne u nekakvom borbenom smislu, nego više u smislu obilježavanja Feste sv. Vlaha. I danas je slično obilježavamo, i to je poveznica s tim vremenima“, kaže Macan.

Međutim, u današnjem obliku kao udruga postoje od 1971. nakon što su se 1970. godine članovi družine “Njarnjasa“ u gradu udružili. Tako su oformili udrugu i krenuli u boljoj formi obilježavati Festu.

„Skupljena su tada skromna sredstva i uniformirani smo počeli sudjelovanje u Festi. Danas smo udruga građana koja ima 65 članova, a redovita je Skupština bila 11. siječnja u Komolcu. I generalno, što reći, nastavljamo tradiciju bombardijera od 1417., a ja bih rekao kako pucanje prigodom nekih svečanosti nije nestalo iz našeg kraja. Znači, taj običaj traje duže od šest stoljeća! I vjerujem da će trajati i dulje jer to je u duhu naroda, da glasno obznani da se događa neka Festa. Tako možemo biti svjedoci danas, kad su vjenčanja, krstitke ili neki sveci tj. blagdani, tamo gdje se to događa uvijek netko kaže - što je, nismo čuli da se itko oglasio? A kad se oglasi, tad reagiraju s - aha, dobro je, znamo, festa je, eno se javio Pero, Frano, Ivo, ili tko već. To je ona prava priča koja nas prati i ja bih rekao da tu trombunjeri imaju lijepu ulogu. A kad kolendavamo, kažu nam: Čuli smo vas, čuli, dobro je, znamo da je vrijeme ići na Festu. S vedrinom ljudi govore o našem zvuku kojega su čuli, iako nije baš ugodan na blizinu – ali na malo veću udaljenost to ljudi vole. I doista, taj motiv je dio Feste, bez tog dijela kao da Festa nije ista. I to je nešto zbog čega, rekao bih, i postojimo“, izjavio je Macan.

UMJESTO PUCNJAVE – MASLINOVE GRANČICE

Festa se održavala u miru, ali i ratne 1992. godine. Međutim, zbog ratnih okolnosti, nije se pucalo nego su Dubrovački trombunjeri u trombunima nosili maslinove grančice.

„Nažalost, tako je, tad smo bili u ratu i previše opterećeni pucanjem neprijateljskih granata, bilo je dosta teško stanje. Ali, maslina je bila poruka: tu smo da pucamo, ali nek dođu mirna vremena, nastavit ćemo tradiciju. I pucali smo već 1993. godine! I ta je poruka zapamćena, dočekali smo pobjedu, a tradicija teče. No, moram reći da nigdje nisam našao sliku s maslinovom grančicom u trombonu iz 1992..“, kaže Macan koji je ovim putem zamolio čitatelje koji imaju fotografije prizora maslinovih grančica u trombunima da ih proslijede kako bi ih sačuvali u arhivi.

Macan napominje kako su mnogi članovi Dubrovačkih trombunjera bili u postrojbama Hrvatske vojske. Vremena su bila teška i snalazili su se kako su mogli, pa i po pitanju odore.

„Tad još nismo imali prepoznatljive odore nego su to bile lovačke vindjake, crna bareta i  koje su, praktički, bile lovačke - crne gaće i lovačke jakne. Bila je nestašica i neki Trombunjeri su nosili zelene maskirne uniforme Hrvatske vojske, što se može vidjeti i na tadašnjim fotografijama. Što se može, vremena su bila teška, nije se imalo ni mogućnosti kupiti, a naravno da su članovi-branitelji, čim je prestala aktivna vojna služba, ponovno postali aktivni u udruzi, ne prekidajući članstvo. Tad nas je bilo četrdesetak, uz stare Trombunjere i relativno malo mladih. Njarnjasi, koji su ’71. sve pokrenuli, tad su u ratu bili već u zrelim godinama. Oni su vukli i došlo je vrijeme da se udruga pomladi“, govori Macan dodavši kako su u 'obnovu' krenuli kad se počela spominjati i ona cijelog juga Hrvatske. Tako su 1997. godine krenuli u obnovu odora, počeli novo buđenje i rast.

KAKO JE NASTALA DANAŠNJA ODORA

„Tad je Marin Gozze osmislio naše uniforme i te smo godine sašili četrdeset novih odora. Imamo novi prepoznatljiv imidž, više nismo lovci kao dotad, nego u dubrovačkim bojama: efektno prevladavaju bordo crvena i modra boja s bijelom košuljom. Inače, našu odoru čine crne cipele, modre gaće, gamaše (toke) pokrivaju potkoljenicu do cipela. To je dodatni štitnik, u funkciji štitnika i grijača. Na pasu je torbica za barut i sve potrebno, a gore bijela košulja starinskih širokih rukava s vezicama. Preko košulje ide pelerina s dekorativnom zlatnom kopčom sprijeda, a na glavi crvena kapa u formi francuzice. Gozze je to sjajno složio poštujući dubrovačke boje. Ta jednostavnost u tri boje i ravne linije potpuno su nas odvojile od svih hrvatskih povijesnih postrojbi koje su robu radili na uzorku vojnika 17. - 19. stoljeća. Mi nismo išli na bogatu varijantu odora s puno zlatoveza, nego na jednostavnost koja je odraz naše mjere i ta zanimljiva odora nas razlikuje gdje god dođemo, uz to što dolazimo iz Dubrovnika koji je poznat u cijelom svijetu“, kazao je Macan otkrivši kako se uskoro šiju i nove odore.

„Vrijeme je, ne odstupamo od dizajna, a malo smo ih, rekao bih, prilagodili funkciji. Nadam se da ćemo ih imati za iduću Festu 2026. godine, kad ćemo predstaviti i monografiju koju priprema Dubravko Kovačević, poznat javnosti kao autor knjige o festanjulima“, dodaje.

MLADI, JAVITE SE!

Nedavno je održana i Skupština koja je, naglašava Macan, protekla u ugodnom tonu. Macan kao predsjednik i Maro Milat kao tajnik već treći mandat čine vodstvo Udruge, uz punu podršku društva koja sada traje dulje od desetljeća.

„Priželjkujemo nove članove, da se jave mladi, pa pozivam sve koji su s 18, 19 godina motivirani za članstvo u Trombunjerima da se jave. Ove su nam se godine javila dva nova člana, lani četiri, a bilo je i godina da smo se obnovili s pet novih. Ove smo godine napravili i presedan koji nije za pohvalu, ali pokazuje ozbiljnost udruge: devet redovnih članova je izgubilo status redovnog člana jer nisu imali nastupe tijekom godine. Pitali smo zašto nemaju veći broj nastupa i što im je s angažmanom. Motivirali smo ih: angažirajte se ili ne možete biti redovni članovi. Postavili smo minimalnu aktivnost od tri nastupa godišnje da se zadrži status redovnog člana. Znači, na Kandeloru, na Sv. Vlaha i na Goricu sv. Vlaha je ono što se 'podrazumijeva', u Gradu je i ne moraju nigdje ići, a za objektivnu spriječenost tu su još križni put na Srđ, Dan branitelja, kolenda i brojni nastupi u gradu, pa nije problem skupiti tri nastupa. Ovu odluku izglasala je Skupština, i to jednoglasno. Većina su postali počasni članovi bez daljnje obveze nastupa, uz malu članarinu. Kako šijemo nove odore, a ti članovi ne doprinose radu udruge, nego su to samo na papiru i nisu aktivni, isključili smo devet članova koji nisu stizali odraditi svoje obveze, a redovni članovi neće proforme nego aktivno doprinositi našem ugledu i radu“, kaže Macan.

OD LOMBARDIJERA DO TROMBUNJERA

Uz mlade snage i aktivne članove, Trombunjeri bi trebali uspješno nastaviti svoju tradiciju koja intrigira. O njima se pisalo kroz stoljeća, pisat će se kroz stoljeća. Međutim, čini se kako je najmanje podataka zabilježeno iz perioda Austrougarske monarhije.

„Ne mogu tvrditi, ali od početka 19. stoljeća, dolaska Napoleona i nestanka Dubrovačke Republike tih podataka baš i nema, do 1848. i buđenja hrvatske nacionalne svijesti! Rekli bismo kao da postoji 'rupa' od tih zapisa. Od druge polovica 19. stoljeća već nešto se i bilježi, ima već i fotografija. Trombunjeri su postojali neformalno, ali su tad 'oživjeli', da bi početkom 20. stoljeća došla kriza i Prvi svjetski rat pa nema baš puno zabilježenih podataka. Važno je istaknuti 1929. godinu kad je bilo izliveno 50 trombuna za društvo: tad se crkva, recimo to tako, “osjetila u snazi“ i 25 trombuna je naručeno od pomoraca koji su mogli to platiti, a 25 trombuna je naručeno za Društvo. Pretpostavljam da su oni financirali i te trombune za udrugu jer crkva tad nije imala novca. Vjerojatno su oni platili po dva trombuna, ali je jedan ostao Bratovštini sv. Vlaha. Kasnije, kako su došli Drugi svjetski rat i razni režimski problemi, ide priča da je prigovoreno crkvi kako uza se ima lombardijere jer su to topnici, odnosno neka vojska, koja barata s barutom, a to ne ide uz crkvu te se ne bi smjela povezati s militarizmom. I crkva se trebala odmaknuti od lombardijera (inače, lombardijeri lombardaju, znači proizvode buku) pa ih neko vrijeme nije zbog zabrane bilo javno na Festi. Sve je bilo nekako potiho niz godina da bi ponovno došlo do buđenje nacionalne svijesti 70-ih godina kad se reklo: Idemo, uzet ćemo trombune u ruke“, kaže Macan.

Pitamo ga kako je od lombardanja i lombardijera došlo do trombunjera kakve znamo danas.

„Teško mi je točno tvrditi, ali znam da je došlo od riječi trombun/tromblon. Takav sam vidio u Leipzigu u muzeju bitke između Prusa i Napoleona prije 200 godina. Tad se u ratu koristio 'tromblon' isti kao naš trombun, očito je riječ je o istom oružju, tad su ga zvali tromblon. Ali ne znam kako smo mi 1970. to nazvali trombunima, da bi se po njima Njarnjasi 1971. prezvali u Dubrovačke trombunjere! Eto, povezuje se slavljenje Feste s podizanjem nacionalne svijesti kroz povijest. Rekao bih da smo mi sad u jednom “pozitivnom valu“ i od 1970. to nije zamrlo, nego kontinuirano traje i trajat će“, izjavio Macan.

GOSTOVANJA PO CIJELOJ HRVATSKOJ, ALI I SVIJETU

Priča o Trombunjerima fascinira, i Hrvatsku, i svijet pa često gostuju izvan Dubrovnika. Kako nam kaže Macan, pozivaju ih na gostovanja širom Hrvatske.

„Sve je krenulo nakon Domovinskog rata kad smo na Festu sv. Vlaha pozvali članove Društva Keglevićeva straža iz Kostela te društvo Sveti Grgur iz Požege. Malo zatim bivši predsjednik društva Dubrovačkih trombunjera Antun Knego, potpisao je povelju o bratimljenju s tim postrojbama i krenulo je uzajamno druženje i prijateljstvo. Iz toga se razvila udruga Savez povijesnih postrojbi Hrvatske vojske koja okuplja slične skupine s ciljem njegovanja vojne  tradicije u Lijepoj Našoj, a koje smo i mi član. Godine 2016. u mom mandatu je potpisana još jedna Povelja o bratimljenju i to s povijesnom udrugom Rapski samostreličari čiji grad Rab ima dosta sličnosti s našim Gradom, a vezuje nas i poznati ljevač topova Ivan Rabljanin koji je za Dubrovačku Republiku slio tada najveći top, te zvona na zvoniku. Te postrojbe redovno dolaze nama na Festu, a mi gostujemo kod njih: u Kostel za Uskrs, u Požegu za Sv.Grgura, na Rab na Dan Grada Raba i za Rapsku fjeru. U Kostelu se puca iz trombuna po bregima, a domaćini pucaju iz kubura s prahom ih kućne radinosti, drži se straža cijelu noć i slavi Uskrs na prvoj jutarnjoj misi, U Požegi se održi mimohod gradom, sveta misa, prijem kod gradonačelnika, a popodne slobodno druženje na brijegu kod domaćina, te se puca iz trombuna i topova. Rab malen, lijep i pitom ima prostor na kojem se organizira natjecanje samostreličara, srednjevjekovni ples, nastup bubnjara, a trombunjeri odrade svoje nastupe u sklopu programa.

U povijesnim postrojbama je oko 30 udruga a na Festu od 2016. pozivamo sedam postrojbi: tri bratimljene, te još četiri jer je nemoguće sve ugostiti, a i njima se teško organizirati te se malo 'rotiraju' i dođu svakih četiri, pet godina na Festu. To uspijevamo uz pomoć Društva prijatelja dubrovačke starine koje nam svake godine pomogne u snošenju troškova organizacije za Festu sv. Vlaha. Naravno, pomogne i gradska uprava te širimo tu sponu prijateljstva među članicama povijesnih postrojbi. Zajedništvo se održava i jako dobro smo povezani, istaknuo bi izvrsne odnose sa Kliškim uskocima, Sinjskim alkarima, Šibenskom gradskom stražom, Hrvatskim sokolom iz Vinkovaca i Osijeka, Zrinskom gardom iz Čakovca, Djevojačkom stražom iz Križevaca te udrugama iz Bakra, Ogulina, Ivanić grada, Samobora…“; govori Macan.

Kako kaže, fantastično je što se svi oduševe Dubrovnikom i njegovom Festom koja je neusporediva s bilo čime u Hrvatskoj.

„Imamo tu privilegiju da smo nazočni na više mjesta, ali je Parčeva Festa u Gradu iznad svih ostalih. Bogatstvo narodnih nošnji i barjaka, sklad mladih i starih u procesiji, brojna dječica koja čekaju taj dan u godini, jednostavno svi koji dođu u goste kažu - hvala vam što ste nas pozvali! Njima je to sjajan doživljaj i to mjesecima nose sa sobom, a kad se vidimo kažu 'ono u vas je nešto posebno'“, govori Macan dodavši kako se, među ostalim, u udruzi stvaraju i održavaju prijateljstva sa sličnim društvima.

Što se tiče gostovanja izvan Hrvatske, bili su u Poljskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, BiH, a najviše puta su išli na hodočašće u Lurd kojeg organizira Hrvatska vojska.

Što se tiče njihovog doma, Dubrovnika, ključni gradski događaji bez njih su nezamislivi. A gdje se sastaju? Macan govori kako trenutno koriste jedan prostor u vlasništvu Grada. No, obećan im je kvalitetan prostor unutar zidina, gdje i pripadaju!

„Tako ćemo u taj prostor moći donijeti naše antikvitete, povelje, suvenire, stare trombune koji više nisu za pucanje te jednu odoru i tako napraviti trajni postav. Mislim da bi se funkcija Trombunjera mogla unutar zidina značajnije razviti, a mogli bismo postati i financijski neovisni te kao takvi lakše organizirati gostovanja izvan granica Lijepe Naše, te pozvati druge k nama na Festu“, zaključuje Macan.