Prije četiri mjeseca ostala sam trudna. Inače živim kao podstanar, i priznat ću vam da sam se malo prepala za egzistenciju. Mnoge dana sam provela razmišljajući hoću li moći biti dobra majka i pri tom dovoljno zarađivati za stan i hranu.

No, prije neki dan sam se opustila ganuta činom moga gazde u čijem stanu živim. Kad je saznao da sam trudna, odbio mi je tisuću kuna od stanarine. Neće me tih tisuću kuna spasiti, ali važna je gesta, osjećaj koji sam tad dobila – postoje ljudi kojima novac nije na prvom mjestu i koji suosjećaju s drugima. Rekla sam mu da ću mu se zahvaliti u medijima i da ću spomenuti kako se zove, ali nije htio čuti. Rekao je da ga ne napišem imenom i prezimenom, jer on to nije napravio da mu se javno zahvaljujem, već da je to najobičniji mali dar.

Zato ga neću imenovati, ali ipak će znati da o njemu pišem. Stoga mu se zahvaljujem. Njegovom gestom stekla sam dojam, da kad su ljudi otvorenog srca, da će se sve samo riješiti, čak i u situacijama kad nam je teško i kad ne vidimo izlaz.

Male stvari, male geste poput ove, su one sitnice koje čine život sretnim i tek tada osjećamo da su nam svi ljudi braća.

Kad bi barem više ljudi, poput moga gazde, bilo svjesno potreba drugih, svijet bi bio puno ljepše mjesto za život.

Buduća mama