Dugogodišnja profesorica na Sveučilištu u Dubrovniku, doc.dr.sc. Jelena Obradović Mojaš s Odjela Povijesti Jadrana i Mediterana i poznati glas Radio Dubrovnika, svoj znanstveni opus posvetila je upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini Dubrovnika – kolendi i kolendavanju u višestoljetnoj običajnoj praksi.

"Ako uspoređujemo stare kolendarske običaje i današnju tradicijsku kolendu koja se pjeva u suvremenom Dubrovniku, možemo zamijetiti da se u prošlosti kolendavalo u gušćim blagdanskim povodima. U 18. i 19. stoljeću, uz tradicijsku kolendu na ulicama i poljanama Grada, postojala je i književna kolenda, koje je bila izrazito popularna među onodobnim znamenitim pjesnicima i piscima poput Pijerka Sorga, Marka Bruerèa, Antuna Kaznačića, Mata Zamagne i drugih. Vremenom je književna nestala, a u običajnom blagdanskom prostoru ostala je samo tradicijska folklorna kolenda. Danas se kolendava na Badnju večer i na Staru godinu dok se, kako objašanjava Obradović Mojaš, u prošlosti, osobito u 18. i 19. stoljeću, kolendavalo uoči 19 blagdana nebeskog vremenopisa. 

To su različitosti koje su se iskristalizirale u višestoljetnoj kolendarskoj prisutnosti," kazala je Obradović Mojaš.

Folklorna kolenda, koja se zadržala do danas, starija je od one književne, datira još iz 13. stoljeća dok se književna javlja u 16. stoljeću, no svoj istinski cvat doživljava tijekom 18. i 19. stoljeća. Kolende je spominjao i Marin Držić, ali u drukčijem kontekstu od ovog današnjeg.

Kolendarski obred je zapravo isti kao u dubrovačkom kasnom srednjovjekovlju kad se kolenda prvi put i pojavila. Pjeva se pred vratima, pod prozorima, na ulicama i poljanama, čestita se pjesmom od vrata do vrata.

"Nazdravlja se svako dobro, zaziva se blagoslov nebeski, gospodar i domaćin poziva u kuću na tratavanje tradicijskim blagdanskim okusima, opjevanima u kolendarskim stihovima, a nakon toga kolendari odlaze na sljedeća odabrana vrata," objasnila je slikovito Obradović Mojaš.

Pomorci započeli tradiciju

Kolenda se prvi put spominje 1272. godine u odredbama Statuta grada Dubrovnika. Spominju se pomorci koji nose badnjak knezu i čestitaju mu Badnju večer, a on im pro calendis daje dva perpera i piće. To je najstarija odredba o kolendavanju na hrvatskom prostoru. U to se vrijeme odlazilo i crkvenim velikodostojnicima čestitati Badnju večer odnosno Staru godinu.

U tim je ceremonijalnim slikama staroga Dubrovnika kolenda prisutna u javnoj sferi i u blago institucionaliziranom obliku, sličnom današnjem. Na Badnji dan običaj je kolendavati gradonačelniku i suradnicima ispred Gradske vijećnice, a ove godine na Badnje jutro dobre želje i svako dobro kolendarice i kolendari poželjeli su i biskupu pred biskupskom palačom u spomeničkoj jezgri.

"Kolenda se vraća u prostor javne vlasti i pred vrata crkvenog velikodostojnika, i na neki način, metaforično i u ritualu javnog ceremonijala, vraća se svojoj izvornoj matrici iz prošlosti na tom istom urbanom tragu. Biskupova palača nadomak je katedrali i Kneževu dvoru," kazala je Obradović Mojaš.

Kolendavali su svi

Svi su voljeli kolendavati, a iz kasnosrednjovjekovnog primjera odlaska pomoraca knezu, iščitavamo i svojevrsni blagdanski međustaleški dijalog koji i nije bio baš čest prizor u prošlosti, objašnjava Obradović Mojaš, jer su pučani i vlastela, iako su kolendavali u istim noćima i na istim ulicama, trgovima i poljanama, uvijek kolendavali u odvojenim družinama.  

Osim toga, spominje se i zanimljiva zabrana jednog nadbiskupa prema kojoj se zabranjuje svećenicima kolendavati i pjevati vesele popijevke noću. 

"Muškarci, žene, djeca, sluškinje i djetići, svećenici, pučani, vlastelini, kolendavali su baš svi," tvrdi Obradović Mojaš.

"Svatko tko je želio nekome nešto priopćiti ili javno reći - napisao mu je kolendu. Za vrijeme 18. i 19. stoljeća, kolenda je zaista bila medij komuniciranja, javna stvar res publica!" naglasila je Obradović Mojaš.

Kolenda se i danas razvija

"Kolenda ocrtava povijesni eho u suvremenom gradu. Ona danas doživljava svoj zenit – djeca uče kolendarske stihove u vrtićima i školama, Badnje jutro projicira istinsko veselje u Gradu, ona živi i dalje, nastavlja se i dokazuje istinsku običajnu postojanost. Od 13. stoljeća do danas kolenda posjeduje nedvojbeni kontinuitet, a to je zavidna vremenska lenta," zaključuje Obradović Mojaš.