Legendarna butižica koja se nalazi negdje po sredini Ulice Iva Vojnovića mjesto je u kojemu Dubrovčani desetljećima kupuju.

- Mi kao da smo stali u vremenu! Čini mi se da nismo kvartovska, nego više gradska butiga gdje Dubrovčani znaju, ako im nešto treba navečer ili kad su blagdani, da uvijek mogu doći i kupiti. Na Badnji dan mi je došao jedan čovjek i rekao kako je putovao čak iz Zatona samo da nešto kupi, svi drugi bili su zatvoreni – priča je Antun Bašić, poznatiji kao Tonći koji je vlasnik legendarne butige u Ulici Iva Vojnovića koja je doista stala u vremenu gledajući njezin vanjski izgled, ali i srdačnost prodavača i ponudu koja je autentična.

'Kako sam tu došao, tako sam i ostao'

Počeo je Tonći u toj istoj butigi raditi kao osamnaestogodišnjak, netom po završetku škole, poratnih godina. Došao je na radno mjesto sasvim slučajno, nakon srednje Trgovačke škole kao mladić. S obitelji je bio smješten kao prognanik iz Župe dubrovačke u hotelu Park kada ga je poznanica pitala želi li doći na zamjenu raditi u Mini market Hladnica. Kako je došao, tako je tu i ostao do današnjeg dana.

- Bilo je to krizno vrijeme 1993. godine, slično ovom današnjem, samo još gore jer je sve bilo uništeno. Nije bilo posla pa je bilo teško, a ja sam mislio da ću biti samo mjesec dana. Žena koju sam mijenjao nije se nikad više vratila. Krajem godine gospar Paško Malenica je preuzeo butigu od Jure Vukića i mojoj kolegici i meni ponudio da ostanemo raditi za njega što smo mi i prihvatili – prisjeća se Tonći koji je radio do 1995. godine kada je pošao u vojsku pa se vratio iduće godine nakon odsluženog vojnog roka. Inače gospara Paška, koji je inače porijeklom iz okolice Drniša, Dubrovčani zovu Pasko što se uvriježilo u gradu. On je bivši vlasnik pa ljudi i dalje iz navike govore kako idu kod njega iako on tamo godinama više ne radi.

Tonći je u Hladnici nepunih 30 godina i za to vrijeme svjedočio je stvaranju svojevrsnog brenda na koji su ljudi naviknuli.

- Svi znaju da smo mi skoro uvijek otvoreni, jedino ne radimo za Novu godinu i Božić. Druga naša prepoznatljivost je ponuda, jer imamo proizvode koje neće naći u shopping centrima poput domaćeg sezonskog voća i povrća pa tako dugi niz godina imamo iste dobavljače koji nam dostavljaju primjerice jagode, dinje… Treća stvar koju ljudi kod nas vole su iskrenost i poštenje. To je sve ono s čim se ne može pogriješiti – govori Tonći kojemu su kupci uvijek na prvom mjestu.

U razgovoru je često istaknuo kako mu profit nije na prvom mjestu pa tako i svi oni koji kod njega dođu uopće ne moraju biti kupci. Dapače, on ih sve dočeka srdačno, prijateljski raspoložen.

- Nedavno sam čitao da za stvoriti jedan lik u crtanom filmu treba uložiti nekoliko milijuna dolara, a u ovom našem poslu potrebno je uložiti srdačnost i ljubaznost. To se ne može glumiti jedan dan nego tako treba biti cijelu godinu, jedino je to iskreno. Ima ljudi koji se dođu samo javiti i meni je to super, ne moraju ništa kupiti. Važan mi je prijateljski odnos koji svatko prepoznaje.

'Kupci osjete da nisu samo broj'

Takav pristup poslu u kojemu se cijeni kupac naučio je od bivšeg vlasnika Paška Malenice.

- Sjećam se kad u Dubrovniku nekoliko dana nije bilo struje pa su svi kupovali svijeće, šibice… Jedna gospođa je došla pet minuta prije zatvaranja i tražila šibice koje smo sve taj dan prodali, ali bilo je zaliha u skladištu koje se nalazilo malo dalje u Hladnici. Gospar Paško mi je rekao 'Hajde Tonći, pođi po šibice', a ja sam pomislio pa gdje sad zbog jednih šibica da idem u skladište. Kasnije sam shvatio kako je upravo to najvažnije u odnosu s kupcem, da se cijeni svakoga. Oni to osjete jer znaju da nisu samo broj. Pokušavam i ja tako raditi, kupci nam nisu statistika nego su važni kao osobe. Jutros je prošlo 200 ljudi, a ja sam sigurno stotinu njih znao po imenu i prezimenu. Neki dan mi je jedna gospođa došla kupiti kruh, a sat vremena nakon nje došao je njezin suprug isto uzeti kruh. Ja sam mu rekao da je već gospođa kupila pa da ne treba uzimati – prepričava Tonći ključ uspjeha butige koju obožavaju Dubrovčani.

Upravo takav stav učinio je butigu prepoznatljivom u moru drugih prodajnih mjesta posebice velikih trgovačkih lanaca koji obiluju jeftinijim cijenama, svakodnevnim akcijama i raznovrsnom ponudom proizvoda.

- Prije su na Vojnoviću bile dvije butige, Brbora i mi, a danas je tu veliki broj pekara i supermarketa. Bili smo zabrinuti kad je krenula navala trgovačkih lanaca, ali upravo ta toplina prema ljudima i stav gospara Paška nas je održao – govori Tonći te dodaje kako je bivši vlasnik uvijek pazio da su mu radnici dobro plaćeni pa su tako imali veća primanja nego oni koji su radili u supermarketima.

Tonćijev radni dan godinama počinje skoro uvijek isto – buđenje prije 6, odlazak u veleprodaju i oko 7 sati već je u butigi s robom. Ljeti rade do ponoći, a zimi nešto kraće. Od zaposlenih ima jednu djevojku koja radi u smjeni, a pomaže mu i jedan mladić u skladištu pri slaganju robe.

U razgovoru za Dubrovački dnevnik Tonći je zapravo shvatio kako nikad nije bio na godišnjem odmoru od kada je preuzeo butigu.

Ne boji se inspekcije niti koronakrize

- Radi nas samo dvoje, a ja uz prodaju obavljam i posao plaćanja računa, nabavu, kalkulacije i ostalo. Pođem ponekad na dva do tri dana ako imam nešto obaviti, ali nema godišnjeg odmora kao u drugim firmama. Sve to je veliko odricanje koje je lakše ako čovjek radi ono što voli. Mogao bih uzeti još jednog radnika, ali što bih onda ja radio? Tada bih morao glumiti velikog gazdu, ići na kave, kupiti bolje auto, još jedan mobitel… - govori kroz smijeh te dodaje kako je uvijek imao veliku podršku obitelji.

Zanimljivo je kako je Tonći na Vojnoviću 'Katica za sve'. Priča nam kako ga često znaju nazvati i pitati što se to događa u ulici ako je neka nesreća. Uvijek je na usluzi ljudima pa tako u skladištu imaju kabele za paljenje automobila. Tonći dodaje kako su ti kabeli upalili stotine vozila,  a njihov  požarni aparat uvijek je spreman kad se dogodi neka prometna nesreća.

Zloglasne inspekcije uopće se ne boji, a koronakriza ih nije dovela u probleme kao i većinu.

- Gospar Paško mi je uvijek govorio 'Najbitnije ti je kad ti mobitel zvoni da se svakome možeš javiti'. Ugodno radim i vodim se time. Nemamo velikih troškova i prohtjeva jer nije ništa megalomanski. Čak nismo koristili pomoć od države. Nikad nisam imao problema s inspekcijom pa mi je jedan inspektor koji je došao iz Zagreba u kontrolu dao ruku i rekao samo da nastavim ovako raditi – govori Tonći koji je imao i drugih poslovnih ponuda, ali nije pošao jer ističe kako se ovdje najbolje osjeća, a i ljudi su navikli na njega.

Ime 'limenka' ili 'gambela' kako u gradu butigu najčešće zovu nema neku posebnu tajnu. Tonći otkriva kako je to vjerojatno zbog oblika butige koja je mala i napravljena od metala.

Nedavno mu je radnica pošla na porodiljni dopust te je morao zaposliti novu koji ne bi tako lako pronašao da mnogi ljudi zbog pandemije nisu ostali bez posla. Dao je oglas u medijima, a kroz par dana, govori on, javilo se stotine zainteresiranih. Odabrao je na kraju osobu koja je prema njegovoj procjeni bila zainteresirana za rad, a uz je imala i dozu ‘kućnog odgoja’.

- Uvijek smo radili računajući na poštenje i uzajamno povjerenje. Sve to se nekako prelilo i na kupce koji nam se godinama vraćaju. Zadržati se ovako dugo na jednom mjestu znači samo jedno, a to je da je čovjeku tu dobro raditi. Tako je ovdje i meni – zaključio je za Dubrovački dnevnik Antun Bašić, vlasnik legendarne male butige u Ulici Iva Vojnovića.