Jedan od najstarijih pčelara u Hrvatskoj, Antun Banovac iz Mravinjca, cijeli život je posvetio uzgoju ovih vrijednih kukaca i proizvodnji blagodati koji one daju. Ovaj vitalni 88-godišnjak i danas redovito obilazi pčelinjak, a ljubav prema njima prenio je i na svoje sinove Antuna i Luka. Da se dobar med proizvodi u obitelji Banovac znaju svi u Gornjim selima, a i šire.

Antun Banovac je od djetinjstva bio okružen pčelama. Prisjeća se kako je većina kuća u Gornjim selima imala pčele koje su ljudi držali u takozvanim dubinama, izdubljenim deblima. Tada se jako cijenio vosak koji je bio iznimno tražen, a med je bio sporedan. Kasnije se Banovac počeo aktivnije baviti pčelarstvom te se prebacio na moderniji način koji se zapravo zadržao do danas. Za ovu obitelj pčele su, uz stoku koju su imali, bile dobar izvor dodatnih prihoda.

- Prije su bile bolje godine. To vjerojatno ima veze s time što je bilo više stoke pa je ona pasla travu i tako čistila prostor za kadulju i drugo bilje kojima se pčela hrani. Bilo je i manje bolesti insekata nego što ih imamo danas. Ali sad imamo puno bolju opremu - govori Antun Banovac koji sa sinovima brine o 80 košnica u Mravinjcu i Kliševu. 

Godišnje proizvedu oko jedne tone meda što je u usporedbi s nekadašnjim vremenima znatno manje. Primjerice lipnju, kada počinje kadulja, govori Banovac, izvadili bi med koji su pčele proizvele, a već nakon 15 dana mogli su ponovno imati istu tu količinu meda. Danas su sretni ako u jednoj godini dva puta izvade med, na ljeto i jesen. Tajna uspješnog pčelarstva za ovu obitelj je u pravilnoj brizi što uključuje prehranu i liječenje ovih vrijednih kukaca, smirenom pristupu i umjerenoj proizvodnji meda. Antun Banovac posebno naglašava kako je velika razlika između pčelara i medara.

- Medar samo brine za proizvodnju meda i uzima sve što proizvedu, ne mareći tako za hranu koja im je potrebna. Kad im čovjek uzme svu hranu, onda ih mora dohranjivati šećerom što nije dobro. Pčelama su  med i pelud njihova prirodna hrana. Jednostavno oko pčela ne valja puno filozofirati nego ih pustiti da one odrade svoj ciklus - savjetuje Banovac koji svaki svoj dan započinje sa žlicom meda.

Zanimljivo je kako ovaj vremešni 88-godišnjak čim otvori košnicu zna hoće li biti dobrog meda. Banovac u obilazak pčela ide u zaštitnoj opremi, a uvijek golih ruku. Na ubode uopće ne reagira.

- Najčešće su nervozne ako im nije dobra paša. Tako je i kod čovjeka - kada ima novaca ništa mu ne smeta, a kada ga nema težak je i samome sebi. U pčelinjak treba dolaziti smiren, jer pčele ne vole nagle pokrete kao ni  jake parfeme, ni znoj. Čovjek mora biti uredan i prirodan - savjetuje Antun Banovac.

Njegov sin Luko govori kako otac po njihovom zujanju prepoznaje je li sve u redu.

- Ako bi pčele letjele nešto ‘oštrije’, on bi odmah rekao da je matica stara ili je nema. I stvarno, kad bi pogledali u košnicu vidjeli bi da nema legla - priča Luko Banovac. 

Za oca govori kako je uvijek sreću pronalazio u radu.

- Vazda nam je govorio da bi bio najsretniji da umre u baštini. Uvijek je bio smiren, marljiv, vitalan. Do prije par godina se penjao na maslinu! I danas svaki dan obiđe pčele, pažljivo ih pogleda, osluškuje, ali ne zaviruje u košnice svako malo jer i one moraju imati svoj mir. Točno bi po njihovom letu, u ljeto i proljeće, procijenio hoće li biti meda - opisuje Luko Banovac vještine svoga oca. On je pčelarstvo zavolio nešto kasnije, nakon što je završio profesionalni tečaj, no ipak je od malih nogu ocu pomagao kao i brat. 

- U početku nisam toliko volio rad s pčelama, ali kasnije sam shvatio koliko se otac oko toga brinuo i davao pa mi je bilo žao da se muči. Imao sam dobre temelje, ali dodatno obrazovanje na ovom području mi je produbili znanje i sad još više razumijem kako funkcionira zajednica pčela - opisuje Luko.

Obitelj Banovac nikad nije proizvodila prevelike količine meda, uvijek su ga imali za prijatelje i stalne mušterije. Luko se prisjeća kako je bio običaj nakon vađenja meda darovati dio susjedima koji nisu imali pčele. Oduvijek je bio fasciniram organizacijom, radom i proizvodima pčela  koje na zemlji žive preko 80 milijuna godina, i to u obliku u kakvom su i danas. 

- U zajednici su preživjele mnoge nedaće koje donosi priroda, jako su otporne i prilagodljive. Koliko su pčele važne čovječanstvu govori citat koji se pripisuje Albertu Einsteinu. Navodno je rekao, kada bi nestalo pčela, za četiri godine bi nestalo i čovječanstva. Vjerujem da je ta tvrdnja istinita jer one su veliki oprašivači biljaka pa i onih kultura koje nas hrane. Jednostavno, bez pčela nema života - zaključio je Luko Banovac. 

*Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik