Mit o tome kako su Dubrovnik osnovale izbjeglice iz susjednog drevnog grada Epidaura, uglavnom utemeljen na zapisima srednjovjekovnih kroničara, ovim arheološkim otrkićem pao je u vodu. Bio je to takozvani 'potres u povijesti.' Naime, u tom trenutku, za kojeg se vjerovalo kako je početak nastanka Dubrovnika, na kamenoj hridi već je postojalo naselje i organizirana zajednica koja je imala i svoju crkvu. 

Milenijski kontinuitet života i duhovnosti  grada na hridi

Dubrovačka katedrala, građena od 1671. do 1713., barokna je građevina koja svojom ljepotom i veličinom osvaja na prvi pogled. No, ona nije samo kulturni spomenik nulte kategorije, s bogatstvom brojnih umjetnina i relikvija. Uz arheološkim iskopima otkrivene druge dvije građevine, posebno bizantske crkve ispod njenih temelja za koju se do tada nije znalo, kao i u nju utkanih ostataka velebne romaničke katedrale srušene u potresu, najimpresivniji je dokaz milenijskog kontinuiteta života i duhovnosti grada na hridi.

Do velikog  arehološkog nalazišta vodi tek mali otvor u podu dubrovačke katedrale. Povjesničar umjetnosti Ivan Viđen proveo je ekipu Dubrovačkog dnevnika ovim lokalitetom koji piše povijest početka nastanka grada i stvara važan dio mozaika i poimanja njegovih prvih stoljeća.

Veliki potres 1667. godine srušio je romaničku katedralu iz 12 stoljeća, a za samo senzacionalno otkriće bizantske bazilike o čijoj se preciznoj dataciji u rasponu od 6. do 9. stoljeća još uvijek raspravlja, zaslužan je isto tako potres, onaj iz 1979. koji je oštetio katedralu do te mjere da je morala krenuti njena hitna sanacija. 

Prava senzacija

'Nakon potresa 1979. godine katedrala i Knežev dvor izabrani su za prva dva objekta koja idu u sanaciju. Čim je započela sanacija katedrale, krenula su i arheološka istraživanja. Cijeli pod je uklonjen i postavljen je novi.  Prva istraživanja započela su 1981. godine. Kada su sonde udarile ravno u bizantsku apsidu, to je tada bio totalni šok, prava senzacija', objašnjava Ivan Viđen.

Epidaur je bio Grad, a ovo malo naselje. Tako da vjerovanje da su stanovnici Epidaura bježali na pustu hrid pada u vodu. Hrid nije bila pusta, štoviše, bila je dovoljno ozbiljna da je mogla izgraditi katedralu.

Arheološka istraživanja radio je Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba u suradnji sa Zavodom za obnovu Dubrovnika i Konzervatorskim odjelom u Dubrovniku.  Voditelj istraživanja bio je Josip Stošić, koji je napisao prve izvještaje i interpretacije otkrića ispod katedrale. Nažalost, profesor Stošić je preminuo 2009. godine, prije nego što je uspio dati cjelovitu interpretaciju svih nalaza katedrale. U istraživanjima osamdesetih su sudjelovali još i arhelog Ivica Žile te arhitekt Ivan Tenšek. Istraživanja su se proširila i na prostor ispod Bunićeve poljane i potrajala su do 1987. godine

'Pusta hrid' nije bila pusta

'To je tada bio takozvani 'potres za povijest', kako je rekao jedan američki kolega. Pronalazak takve katedrale potpuno je doveo u pitanje sve što smo o povijesti Dubrovnika znali. Do tada smo svi  ponavljali klasičnu teoriju kako su došli barbari u 7. stoljeću, srušili antičke gradove Salonu, Epidaur i ostale te da su izbjeglice iz Cavtata pobjegle na pustu hrid i spasili se. Pa su došli Slaveni i tako je nastao Dubrovnik. Ako imamo jednu veliku katedralu na mjestu gdje bi trebala bit pusta hrid, onda nema smisla da netko bježi, spašava živu glavu i gradi katedralu, što bi značilo da je na tom mjestu,  gdje su oni pobjegli iz Epidaura, ustvari već postojalo neko naselje, što je kasnije Antun Ničetić dokazao', objašnjava Viđen.

Teško je riječima opisati uske prolaze, lijepe freske, bijele i plave taperije, grafite u žbuki, slijepe prolaze, nedostupne prostore. U videoprilogu pogledajte i pokušajte osjetiti kako izgleda arheološko nalazište ispod današnje katedrale.

U to vrijeme iz kojeg datiraju arheološki nalazi dio Straduna bio je jedan veliki zaljev, a dio Grada gdje je bila smještena katedrala strmi polutok. Na Bunićevoj poljani postojao je jedan puč čiste vode, a obala je bila lijepa luka, prirodno zaštićena ovim dijelom Grada.  Sasvim je  logično da se Grad razvija oko luke.

'Uvijek se govorilo kako u Dubrovniku nema ničega prije srednjeg vijeka, ali ipak postoje sporadični nalazi (novčići, stup) koji logično pokazuju kako je čovjek tu obitavao i ranije', kazao je Viđen.

POVIJEST TRI CRKVE NA ISTOM MJESTU

Putovanje kroz povijest Dubrovnika počinje u današnjoj baroknoj dubrovačkoj katedrali. Ona je, kako objašnjava Viđen, nalegla na romaničku katedralu srušenu u velikom potresu 1667. godine. Bizantska katedrala je troapsidalna, romanička je imala samo jednu apsidu, dok barokna također ima samo jednu apsidu.

Romanička katedrala, srušena u potresu 1667.

'Romanička katedrala gradila se oko 150 godina. Za njeno postojanje se znalo i to nije bila nikakva senzacija. Srušena je u velikom potresu, ali ne do temelja, nego je bila srušena do razine volata, otprilike do razine kapitela, a vanjski zidovi su ostali napuknuti. Papa je pisao dubrovačkom nadbiskupu zapitavši se je li ta katedrala toliko srušena kao što Dubrovčani 'plaču i kukaju'.

U podzemlju katedrale nalazi se i temelj romaničke s vidljivom pukotinom nastalom u velikom potresu 1667., koja teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim.

On je odgovorio kako su ostali vanjski zidovi, ali kako je toliko napukla da se više isplati gradit novu, nego popravljat staru. Tada je Stjepan Gradić iz Rima, kada je davao upute za obnovu Grada, a posebno detaljne upute za gradnju ove katedrale, rekao da se koriste svi detalji romaničke katedrale koji se mogu iskoristiti. To je razlog zašto je bizantska katedrala bolje sačuvana i vidljivija nego romanička, koja je zapravo 'u sendviču' između te dvije', pojasnio je Viđen.

Tada u 17. stoljeću, kada su Dubrovčani gradili današnju baroknu katedralu, zatrpali su ruševine, poravnali sve i iskoristili zidove romaničke katedrale za temeljenje stupova glavnog broda. Zapravo svi danas vidljivi stupovi počivaju na zidovima romaničke katedrale.

Zanimljivo je kako se u podzemlju katedrale, uz bizantsku baziliku nalazi i temelj romaničke s vidljivom pukotinom nastalom u velikom potresu 1667. Pukotina je toliko izražena, teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim. Ako je romanička katedrala u velikoj trešnji ovako jako napukla u temelju, možemo samo zamisliti kako je to tek uslijed snažne trešnje izgledalo na površini. Pukotina u kamenu romaničke katedrale i danas svjedoči o sili prirode koja je devastirala grad i prouzročila smrt polovice tadašnjeg stanovništva. 

Bizantska bazilika, 6. - 9. stoljeće 

Otkriće ove crkve 1982. godine bila je prava senzacija, a o njenoj dataciji još uvijek postoje različite teorije. 

Jedna datacija veže se uz  6. i 7. stoljeća, a druga uz 8. i 9.

Prva i druga katedrala su orijentirane prema istoku, tamo gdje je Bunićeva poljana i na mjestu gdje se sada nalaze kafići je bio trg ispred katedrale. Barokno doba to sve mijenja i voli ići suprotno.

'Prva datacija je logičnija jer znamo da je car Justinijan u 6. stoljeću išao obnoviti Rimsko carstvo te je uz cijelu obalu gradio naselja, tvrđave i obnovio plovni put. Ako je u Cavtatu postojao gradić, onda ovdje imate jednu utvrdu koja prerasta u naselje na mjestu samostana Svete Marije od Kaštela. Epidaur pomalo odumire, a Ragusa raste. Normalno, u 7. stoljeću dolazak Avara i Slavena daje zadnji udarac tom odumiranju Salone, Narone i Epidaura', priča Viđen te dodaje kako ta teorija ima puno  više logike nego priča da su 'došli barbari i napravili rez, sve potaracali i izgradili grad.' 

U podzemlju katedrale može se vidjeti kako je otkrivena bizantska bazilika dobro očuvana. Do nje vodi mali uski prolaz niz strme montirane skale u otvoru u podu dubrovačke katedrale. 

Na drugom kraju prostorije vidljivi su ostaci oltara, klupa za svećenstvo i katedra za biskupa s pristupnim skalinima. Tu se nalazi i freska koja je nažalost polovično uništena baroknim temeljem.  Freska je vidljiva samo do pola, a prikazuje povorku crkvenih otaca čije noge lebde, što pokazuje kako su nebesnici i svećenici, a ne mučenici.

Djelo je to Lopudske škole koja je djelovala poprilično kvalitetno u Dubrovniku u srednjem vijeku i dosta ozbiljno, a njen zaštitni znak je crvena bordura s bisernim točkicama. 

U povijesti je također bio drugačiji odnos prema smrti, pa su se svećenici i biskupi ukapali oko katedrale. Sa svake strane bili su sarkofazi i grobnice, vidljive ljudima s ulice. Upravo ta praksa izrazito je važna u definiranju datacije kraja funkcioniranja bizantske crkve.  Ispod katedrale je sačuvan upravo jedan takav sarkofag i to nadbiskupa Gerarda, koji je posljednji dubrovački prelat koji je pokopan u njoj.

Sarkofag nadbiskupa Gerarda 

'Grob nadbiskupu Gerardu izrazito važan za ovu priču jer njegov grob služi za dataciju romaničke katedrale. Gerard je bio pokopan s vanjske strane bizantske katedrale.  Po kronotaksi se zna da je on umro 1131. godine. Ako je on pokopan s vanjske strane, znamo da je to posljednji trenutak kad je bizantska katedrala bila u funkciji. Smatra se da je nakon njegove smrti krenula gradnja romaničke katedrale', priča Viđen.

Kosti nadbiskupa Gerarda još uvijek se nalaze u sarkofagu ispod dubrovačke katedrale.

Nadbiskup je jako bitan i za legendu za koju se vezuje postojanje romaničke katedrale. Prema predaji, Rikard Lavljeg Srca se na povratku iz Križarskog rata zaustavio na Lokrumu i dao novac za izgradnju katedrale.

'Nadbiskup Gerard  je umro 1131., a križarski rat je završio 1192. Ima tu 50 godina razlike, i nemoguće je da je Rikard dao novac za izgradnju katedrale, ali ako je istina, onda je vjerojatno dao novac za gradnju, ali svakako poticaj nije došao od njega, što se često krivo može čuti. Nije ni logično da neki strani kralj na prolasku tuda kaže da će tu sagraditi katedralu. Odluku o tome donosi Grad', objasnio je Viđen.

Planovi

Zavod za obnovu Dubrovnika bi krajem 2016. godine trebao napraviti revizijska istraživanja u glavnom brodu bizantske katedrale, a za to je potrebno odobrenje konzervatora.

Arheološka istraživanja ispod katedrale osamdesetih godina proširila su se i na prostor ispod Bunićeve poljane, koja se nalazi pored. Danas je to omiljeni prostor posjetitelja Dubrovnika koji uživaju u brojnim ugostiteljskim objektima koji se tu nalaze, a ni ne znaju kakvo se arheološko blago nalazi ispod njih.

Na lokalitetu su otkriveni također ostatci starijih građevina, četverolisne memorije i kasnoantičkoga obrambenog zida, uz ulomke  arhitektonske plastike, kamenog namještaja i skulptura iz svih razdoblja, od kasne antike do baroka. Pronađene su tisuće fragmenata fresaka, više od 700 komada novca iz još ranijeg vremena.  

Stijepo Butjer napravio je prije sedam godina i  projekt za podzemni muzej cijelog lokaliteta kojim je predviđena hodna staza, a ulaz bi bio iz palača Gozze-Gučetić gdje se sada nalazi trgovina Croata.

'Za podzemni muzej potrebna su velika financijska sredstva. Prema analizama ovdje ne može biti puno posjetitelja u istom trenutku, zbog disanja, isparavanja, mikroklime. Izračunato je kako bi ovdje smjelo boraviti maksimalno 28 ljudi u sat vremena. Drugi problem je statika palače. Kada bi krenuli  bušiti tunel  ispod pločnika kraj Trubadura u baroknu sakristiju onda bi bila potrebna velika betonska injektiranja samo tog temelja i to bi iziskivalo užasno puno novaca, a i pitanje je bi li se to statički da se ne ugrozi palača uopće moglo tako riješiti', zaključuje Viđen.

Revizijska arheološka istraživanja mogla bi u konačnici dodatno potvrditi dosadašnje spoznaje, ali i donijeti neke nove. Do tada, ali i do nekog budućeg novog muzeja, pogledajte kadrove i fotografije ovog impresivnog lokaliteta od neizmjernog značaja za povijest Dubrovnika.

Tea Stjepović

FOTO: Lucija Komaić, Goran Mratinović

VIDEO: Goran Mratinović, Marijana Matulović

Uz zahvalu Ivanu Viđenu i Dubrovačkoj biskupiji