Na prostoru Dubrovačke Republike javna, tj. otvorena groblja postojala su samo izvan većih naselja, u izvangradskim i seoskim područjima, gdje su groblja

bila sastavni dio seoskih crkava i ukopna mjesta seljana. U Gradu i većim naseljima Republike stanovnici su se ukapali u crkvama, u njihovim predvorjima - podtrijemcima, privatnim kapelama i klaustrima samostana, pa tako gotovo da nema crkvene podnice koja se u najvećem dijelu ne sastoji od kamenih grobnih ploča. U razdobljima veće ekspanzije stanovništva, kao i u doba velikih pomora, bio je to znatno ograničavajući čimbenik, pa se ukapanje vršilo u prigradskim grobljima poput onoga kod crkve Sv. Katarine na Pločama i na Dančama.

Ta dugostoljetna tradicija trajala je sve do sredine 1808. godine, kada je francuska vlast na čelu s generalom Augusteom Fredericom Vies de Marmontom donijela odluku kojom je iz zdravstvenih razloga zabranjeno ukapanje u crkvama.Ti zdravstveno-higijenski razlozi prvenstveno su ležali u mogućnosti da truljenje tjelesa zagadi vode u gradskim pučevima i gustijernama, te u mogućnosti da se zarazne bolesti preko životinja (miševa, štakora, muha, buha i drugih podzemnih organizama) prenesu i prouzroče kako zarazu tako i epidemiju. Tada dolazi do formiranja novih javnih ukopnih otvorenih prostora izvan gradske jezgre, od kojih je groblje na Boninovu najveće i najreprezentativnije, nastalo na nekadašnjem ladanjskom posjedu obitelji Altesti.

Smrt Marije Glavić zapanjila je i potresla građane Dubrovnika koji su unatoč velikom nevremenu 27. studenog u 14 sati u ogromnom broju pohrlili na njezin posljednji veličanstveni ispraćaj. Pogrebnu povorku pratilo je klecanje zvona gradskih crkava, a posmrtna kolona krenula je iz obiteljske kuće do prvostolnice i potom do Boninova. Na dan njezine smrti, uvečer su cijeli sat klecala zvona crkve Sv. Feliksa na Pilama, a po naredbi Ilije Miletića u čijem se vlasništvu ta povijesna crkvica tada nalazila. Sve tadašnje dubrovačke novine, i Crvena Hrvatska i Dubrovnik, brojnim su napisima popratili ovaj tragični događaj, ističući Marijinu “mladost, dobrotu, lijepi odgoj i neobičnu prijaznost”. U njezinu čast i spomen na tragičnu smrt ispjevane su i tri pjesme, koje su objavljene u tadašnjem lokalnom tisku.

Slijedili su i milodari uglednih Dubrovčana i prijatelja obitelji Federika Glavića namijenjeni mjesnom dječjem “zakloništvu” i Jubilarnoj zakladi za početnike u pomorstvu.

Jedna od djevojaka koja je služila kod Glavića, pod stare je dane pričala da je Marija bila zaljubljena u mladića koji, jasno, nije bio corta supra corti, i koji je smogao hrabrosti da s prstenom dođe pred Federika i zamoli ga ruku njegove kćeri. Marija je vidjela kako mladić silazi niz stubište a Federiko za njim baca prsten. Poslije toga, dogodila se tragedija. Ovu služavkinu priču potvrdila je i gospođa Marija-Meri Devidé rođ. Glavić, koja je rekla kako se u obitelji govorilo da se Marija ubila zbog ljubavi. Njezin izabranik bio je austrougarski oficir, ali su se roditelji opirali toj vezi i zabranili joj da se viđa s njim. Kako bi se mogla sastajati s njim, u svom je domu organizirala klavirske koncerte (i sama je lijepo svirala taj instrument) na koje su dolazile njezine brojne prijateljice, ali i izabranik njezina srca. Njezina smrt lažno je prikazana pričom da je služavka glačala rublje peglom na ugljen, a uz nju je Marija čistila duge bijele rukavice od fine jelenje kože. Nesretni slučaj ili samoubojstvo - ostat će ipak nepoznanica.

Obiteljska grobnica Federika Glavića na Boninovu predstavlja vrijedno monumentalno umjetničko djelo, kako svojim oblikovanjem tako i izvedbom u svijetlosivom mramoru u stilu realizma s elementima simbolizma. Toj grobljanskoj skulpturalnoj kompoziciji pridonosi i njezin dominantan položaj na samom ulazu u groblje te smještaj u središte ulaznog manirističkog portala, koji time vizualno postaje njezin povijesni okvir. Ona je, uz dva mauzoleja, najmonumentalnija grobnica na groblju, koja ujedno predstavlja i najkvalitetnije skulp turalno djelo sa samog početka 20. stoljeća. Po kvaliteti mu još uz bok može stati samo Kršinićev anđeo na grobnici obitelji Lipanović iz kasnijeg razdoblja, koji je ipak znatno skromnijih dimenzija i daleko od pogleda javnosti. Samim položajem i smještajem u okviru povijesnog portala, grobnica predstavlja i glavni akcent groblja na Boninovu po kojemu se ono prepoznaje, pa time postaje i njegov amblem.

Izvor: Anali Dubrovnik 50 (2012): 339-363 339, Patricija Veramenta, povjesničarka umjetnosti, konzervator za nepokretnu baštinu, GROBNICA OBITELJI FEDERIKA GLAVIĆA NA BONINOVU. 

Izvor: Dubrovačka republika