O političkoj atmosferi u predratnom razdoblju i na početku rata na dubrovačkom području razgovarali smo s dugogodišnjim profesorom i jednim od osnivača dubrovačkog HDZ-a, Ivom Jelićem. On je nadaleko bio i ostao poznat kao čovjek čija je ruka pružena, u ratu i miru, a kako kaže, uvijek je bio spreman na dijalog. Rekao nam je Jelić kako ovakva „titula“ nije uvijek dolazila bez problema.

Izbori su bili raspisani za tri vijeća – Društveno-političko vijeće, Vijeće općina i Vijeće udruženog rada – koja su činila tadašnji Sabor SR Hrvatske. Ispričao nam je kako je prvi prijedlog jednoga savjetnika bio da na izborima HDZ ima jednoga kandidata za jedno mjesto, a da drugi savjetuju tko će drugi biti. „Kada sam ja to čuo, rekao sam, HDZ će imati kandidata za svako mjesto! Onda se to javlja u Zagreb uz opasku -Jelić je divlji i uz riječi -  'bit ćemo hametice potučeni na izborima'. Prođu izbori, a mi dobijemo sve“, uveo je Jelić u razgovor.

NAGOVJEŠTAJI PRVIH PROMJENA

Na izborima je uvjerljivo pobijedio HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom. Jelić se prisjetio i samog osnivanja dubrovačkog HDZ-a. 

„Kada smo se spremili da ćemo osnovati dubrovački ogranak HDZ-a, pozive za dolazak na naš skup poslao sam Komitetu SKH i Socijalističkom savezu. Odazvali su se u toliko da su obavijestili UDBU. Mi smo trebali osnovati HDZ u bivšem klubu pomoraca, u prostor u kojem je danas restorana Poklisar, ali su nam to otkazali. Prolazili smo pored prostora današnje Karake,  rekao sam da idemo unutra sjesti, kao da pijemo piće, a što ćemo mi činiti, to je naša stvar. I tako smo na tom mjestu osnovali ogranak HDZ-a“, priča Jelić.

 „Na naš poziv došao je novinar Vjesnika i novinarka Radio Dubrovnika. Blizu tadašnjeg kluba pomoraca vidio sam agente jer se mislilo da će divlji HDZ-ovci napasti, ako im bude spriječen ulaz, da razbiju vrata. A u to vrijeme se na vrata prikucavalo – ulaz dozvoljen samo članovima. Rekli su mi tada oni koji su sa mnom osnivali ogranak kako sam kukavica, a ja sam rekao da je to dribling. Tko će koga preveslati? Nećemo dozvoliti da Dubrovnik čuje da su neki divljaci razbijali vrata i policija ih zatvorila“, pojasnio je.

KAKO JE DUBROVAČKO PODRUČJE DISALO

To je bilo vrijeme nada, to mnoštvo ljudi u političarima je vidjelo ostvarenje samostalne i neovisne Hrvatske. Ne čudi zato kako Jelić s oduševljenjem priča o izbornim skupovima na Stradunu, gdje je kaže bilo toliko ljudi da je to zapravo teško uopće dočarati. Što se tiče ozračja u Dubrovniku za vrijeme promjene vlasti i nakon prvih parlamentarnih izbora, naš sugovornik Jelić ističe kako je moguće suditi po mnoštvu ljudi na Stradunu za vrijeme političkih skupova, ali i po rezultatima izbora. Podsjeća kako je u Dubrovniku, uz još jedan slavonski grad, HDZ imao najveći postotak osvojenih glasova. Gdje god su dolazili kaže, čekao ih je pljesak, ali istaknuo je kako ne možemo govoriti o intimnim osjećanjima pojedinaca jer to, kaže, ne može znati, već samo možemo promatrati rezultate koje su postigli i podršku koju su imali, iz toga iščitavati kako je Grad disao.

ISPRUŽENA RUKA

Jelić nam je govorio i o položaju manjina, a oni koji ga dobro poznaju znaju kazati kako je često znao smiriti tenzije. 

„Ne smije se dozvoliti da se u ikome razvija strah, onome tko se boji za svoju budućnost, niti da će izgubiti posao, ni da će biti progonjen“, dodaje Jelić kako mu je to uvijek bilo važno reći, ali kaže, nažalost nisu to uvijek svi shvaćali. „A da je bilo ljudi koji su se bojali, jasno da jest, i tko god nije shvaćao da njihov strah na jedan razuman način treba umiriti, taj je činio zlo“, dodaje.

Ispričao je kako se u jednom poduzeću dijelilo ljudima da potpišu – poštujem himnu, volim zastavu i slično, a on je time mahao u Saboru i pitao se tko to radi. „Mogu li ja imati neku primjedbu na himnu?“ pitao se Jelić. On je, složio se, često slovio za onoga tko pravi probleme, ne sluša bespogovorno naredbe, a želi mir. „Ja sam rekao, mi se borimo za Hrvatsku, ne protiv Srba, niti protiv ikoga drugoga. Ako nas netko napada onda smo protiv njega, ali moja je ruka ispružena. Tko je hoće, ona je tu. Postoje trenuci kada treba odlučnost, reći - ovo da, a ovo ne. Ali izazivati iz čista mira, to ne. Ima vrijeme kada se braniti mora, jer su divljaci navalili, ali ne iz čista mira. Postoje oni koji ne mogu proći pored čovjeka da ga ne dotaknu, nego ga moraju gurnuti laktom. Govorili su neki 'ovo je rat između dva naroda, ne valja sebi lagati', a ja sam im odgovarao - a što da radim, da uzmem pištolj i pitam tko si?“, priča nam.

O MANJINAMA

„Nikada ne bih prijateljstvo s muslimanom protiv Srba, niti prijateljstvo sa Srbima protiv muslimana. Moje je uvijek bilo, među Srbima traži razumne ljude i s njima se sporazumijevaj, a ne čim si naišao na jednog divljaka - sad hajdemo i mi nastaviti isto“, istaknuo je Jelić. 

„Prije rata je bilo u Dubrovniku – ni s kim s druge strane ne razgovaraj, ali su čuli iz Beograda, Omladinska televizija na programu TV Beograd, da ima neki ludi Jelić koji sa svakim razgovara i oni su htjeli doći u Dubrovnik snimiti emisiju, molili su me da im pomognem uspostaviti kontakt. I to je sve obavljeno. I onda se svi čude, kažu kada idemo u Miloševića bilo bi ih 10 koji bi nas pregledavali, a ovdje ništa, a ja sam im rekao – ovdje dolazite sa mnom“, možda je najbolje objašnjenje i ilustracija za kakvoga su ga čovjeka poznavali s obje strane.

Ispričao je Jelić kako su mu pravoslavni ljudi rekli da bi se rado sastali s biskupom Puljićem. Kako je, kaže, on s biskupom mogao slobodno razgovarati, pitao ga je biskup što bi to pravoslavni htjeli od njega. „Ja kažem oni su mi rekli da bi se htjeli sastati s vama. I ja sam to organizirao i to se dogodilo“, kaže Jelić.

„Netom prije rata obnovljena je pravoslavna crkva na Boninovu i trebao je doći episkop da je, kako oni kažu osveti, odnosno blagoslovi. Kada je dolazio episkop u Dubrovniku je bilo opsadno stanje, boje se ljudi da bi mogli mnogi dolazeći prikriveno donijeti oružje i ostaviti u Dubrovniku ili čak izazvati kaos. Trebalo je to na inteligentniji način napraviti, ali je u gradu bila totalna blokada, a ja idem na liturgiju u Crkvu. Bio je sa mnom i Pero Poljanić, tadašnji gradonačelnik Dubrovnika. Poslije mi Šime Đodan (op.a. hrvatski političar i disident u komunističkoj Jugoslaviji) govori 'Ti ljubiš ruke ovom pravoslavnom'. To je bio jedan žestoki sukob, govorio je i da me ubiju u Saboru na raspravi javno“, priča. „Zato što sam rekao da ću se zauzimati da nitko ne bude kazneno gonjen za iskazano mišljenje, to je veleizdaja ili kazneno djelo. A ja im tada kažem, vi mene napadate za nešto što je osnova zapadne demokracije. Ako ja uzmem pušku, to je nešto drugo, ali izražavanje mišljenja – čovjek neka misli što hoće“ govori Jelić.

Ispričao je i kako su mu se ljudi iz kninskog kraja, Srbi, u jednom trenutku javili da bi osudili Balvan revoluciju i ono što se događalo u Kninu. To nije obavljeno jer im nije dopušteno, istaknuo je. 

„Moga je oca netko ubio u ratu, a moja dužnost sada je da ničiji otac ne bude ni za uho povučen, a ne – e sad se ja idem osvetiti. Nema osvete. Što ćemo, ubijati se do vijeke vjekova, u krug, bez prestanka? Ako smo kršćani, tu ima jedno od blaženstava. Blaženi mirotvorci jer će se zvati sinovima božjim“, zaključio je Ivo Jelić.

Iz specijalnog izdanja Dubrovačkog dnevnika povodom 30. obljetnice herojske obrane grada Dubrovnika