Teško je ostati ravnodušan kad netko u svega nekoliko rečenica izusti riječi koje odmjereno i pogođeno razotkrivaju neku od zavrzlama s našeg domaćeg prostora. To se s pravom može reći za razgovor s Marijom Grazio u Slobodnoj Dalmaciji, a povod je Dubrovnik danas. Kad bi se njezine riječi mogle vezati samo uz Dubrovnik, bilo bi nam očito lakše. Ipak, nije riječ samo o stanju na jednom zasebnom području. Njezine riječi opisuju i trenutačno stanja brojnih turističkih mjesta diljem jadranske Hrvatske u kojima se zarada nametnula kao mjera kvalitete života, a udobnost kao neupitna veličina kojom se sve mjeri. I nije to počelo jučer. Već desetljećima se stvara mentalitet koji pogoduje današnjem stanju. Drugo, spomenula je ono što se rijetko ističe, a odnosi se na duhovno stanje ljudi koje se mijenja do mjere bešćutnog individualizma koji potiče folklornu kuknjavu i čangrizavo ophođenje, a zapravo – jer novca ima – dugo i ne treba.

Što vrijedi za čovjeka pojedinca, to vrijedi i za društvo u cjelini. Kad se jednom upustimo u način življenja u kojem je zarada ključ kvalitete života, kad to postane nosiva struja jednog područja, kad nastanu podsvjesne poluge koje to uvjetuju, onda je, barem se to tako čini, riječ o krizi shvaćanja krize, jer se više nije u stanju vidjeti krizu. Izgleda da njezine riječi više i nisu razumljive, da će ostati samo arhivsko vrelo na usluzi nadolazećim naraštajima. Nisu nerazumljive u jezičnom smislu, nego se odnose na stanje koje, kako smo ga oblikovali monokulturom, isključuje razumijevanje.

Možda će nekome izgledati uvredljivo, no mislim da ima ljudi kojima nema smisla govoriti o posljedicama turističkog raja, jer se takav (raz)govor često vodi s različitih životnih polazišta koja isključuju (spo)razumijevanje. S druge strane, ima ljudi koji bi zbog svoga položaja i zvanja morali biti u stanju razumjeti i djelovati iz razumijevanja, no ni kod njih to nije uvijek vidljivo. U razgovoru Grazio ističe pitanje intelektualaca u Gradu, a dotiče se ujedno i prevladavajuće šutnje intelektualaca, bilo da je riječ o izboru šutnje s njihove strane bilo da je riječ o drugima koji su onemogućili da se njihova riječ uvažava. Dakako, kad se to prometne u mentalitet, onda je jasno da pomaci idu veoma sporo. Drugo, suludo je misliti da je dovoljno dopustiti da se u javnosti čuje glas intelektualaca. Problem je mnogo dublji. Ako u javnosti nestaju kriteriji razumijevanja, prosuđivanja i vrednovanja autoriteta istine i struke, onda je govor suvišan. To, istina, ne daje za pravo odustati ili prijeći u tihu ravnodušnost, no također je opasan optimizam koji nastaje iz manjka informacija, uvida i zrelog zaključivanja. Jedno od temeljnih pravila kaže da naš pogled na stvari ne ovisi samo o stvarima koje motrimo, nego i o znanju koje imamo o njima, kontekstu i mnogim vidljivim i nevidljivim čimbenicima.

Davno je bilo kad je ulicama Atene jedan čovjek unosio nemir. Sokrat, čovjek neuglednog izgleda i blistava uma, svojim je pitanjima djelovao kao obad koji svoje suvremenike budi iz pospanosti, baš onako kako to obad čini mlitavom konju. Toj Sokratovoj ulozi svako je vrijeme dobrodošlo, jer u svakom vremenu ima mlitavih konja. Uloga intelektualca u našim uvjetima trebala bi biti poput Sokrata, tj. biti obad konjima današnjice. Brojne analize o sadašnjosti i budućnosti postat će s vremenom misaono smeće ukoliko se njima prekriva istina o stvarnosti ili se ne želi kritički probuditi svijest o uzrocima stanja u kojem se nalazimo. Ovdje mi pada na pamet misao koju sam čuo od jednog redovnika: “Brodovi koji su Ateni donijeli blagostanje, donijeli su joj i kugu!”