Sve manje Božić i običaji oko Božića nalikuju onom tradicionalnom, onom kako se to nekad slavilo i sve više uvozimo obilježja kakvih prije nije bilo.

Mi stariji sjećamo se kako je to prije bilo jednostavno, toplo, skromno, nije bilo glamura. Nije bilo niti pomame za kupnjom Božićnih darova jer su se darivala samo mala djeca, a i to su bile pretežno igračke ispod bora, koje nije donosio nikakav Djed Božićnjak, a niti tad proklamirani Djed Mraz, nego Mali Isus. Bilo je nezamislivo da su darove kupovali muž ženi ili žena mužu. Sve je bilo skromno, ne zato što se nije imalo, jer su neki i imali, nego zato jer je smisao Božića bio drugačiji.

Išlo se po susjedstvu kolendat, a na Božić i u susjedstvo i u svojte. Ljudi su bili zadovoljni i sa skromnijim tratamentom, mladi nisu naručivali skupe toalete. Sinovi su za Badnje veče često oblačili vestite od oca iz vremena kad su očevi bili mršaviji, kapute ili trenčkote obavezno, učili su se vezivat krovate po prvi put.

Dakako, bilo je i onih koji su – po zadatku – na Badnje veče išli po Stradunu u rebatinkama i kariranim košuljama gledat i zapisivat ko se to uredio i ko ide na ponoćku, a nas je druge baš bilo briga. Neka gledaju i neka pišu. Pa bi se zagrlili na dno neke ulice i veselo, u dva-tri glasa, zapjevali „U sve vrijeme godišta“ i „Radujte se narodi“.

E, ali vremena su se promijenila. Kupuju se skupi regali. Naručivaju se toalete. Konzumerizam na sve strane.

Između svih tih modernih stvari su se prije nešto vremena pojavile i famozne četiri adventske svijeće. Kroz medije su se pojavile i svake godine se ponavljaju. Radi se o pojavi koja sa našom tradicijom nema nikakve veze niti je se sjeća bilo tko od nas starijih sugrađana. Da ne bi nešto krivo zapiso' ipak sam se odlučio, prije pisanja ovog članka, raspitat među svojim vršnjacima i to onima staroga „kova“, pa i onima starijima. Svakoga od njih sam pito' sjećaju li se oni četiri adventske svijeće iz svoje mladosti, jesu li oni ikad za njih čuli i svi mi oni kažu da nikad za to nijesu čuli do prije par godina i da nemaju pojma ni danas što to znači.

Onda sam se uputio pogledat u sveznajućem internetu ima li tamo nešto o te četiri adventske svijeće i bogami tamo ima. Našo sam tamo da je to običaj koji je započeo njemački luteranski pastor Johann Hinrich Wichern i da paljenje prve svijeće predstavlja vjeru i nadu, paljenje druge svijeće predstavlja mir, paljenje treće svijeće predstavlja radost, a paljenje četvrte predstavlja ljubav.

U toj svojoj maloj anketi koju sam proveo sam shvatio da svima onima koje sam nešto pito o paljenju adventskih svijeća one baš ništa ne znače, da im je to samo običan naslov koji vide na portalima i koji uopće ne „otvaraju“ jer da ih ne zanima. I ne čudim se. To nije dio naše tradicije i zašto bi ih to zanimalo. Zašto bi to uopće ikoga zanimalo? Radi se o nečemu što nije dio naše povijesti niti  tradicije. Uostalom, niti ne potiče iz naše vjere. I ne služi ničemu nego promociji onoga ili one koji su uzeli sumporin i zapalili tu svijeću.

A, za zapitat se – ako već to nametanje novog običaja moramo trpjet – da li baš svake godine moramo gledat da te svijeće pale baš političari. Zar nema neko drugi u ovome Gradu ko bi zaslužio upalit te svijeće a ne baš političari koji po svojem poslanju nemaju baš nikakve veze sa Božićem? Političari, ko obični građani, dakako mogu proslavit Božić ko i svi mi ostali ali nas bar za Božićne blagdane ne trebaju predstavljat na bilo koji drugi način pa niti paljenjem tih svijeća. Neka ne koriste Božić za svoju vlastitu promociju. Ni oni na vlasti ni oni u opoziciji. Puna nam ih je pipa preko cijele godine. Neka bar za Božić stoje po strani i šute.

A što se tiče medijske zastupljenosti Božićnih običaja, ako već želimo predstavljat svoju tradiciju u Božićnim vremenima, zar nemamo jedinstvenu i zapuštenu tradiciju Bambina koju bi valjalo obnovit u svim našim domovima? Zašto se o tome ne piše i ne govori?

A i ja ću zamučat i neću njorgat preko Božićnih blagdana i koristim ovu priliku svim našim čitateljima zaželjet puno sreće, mira i zdravlja. I neka sklad i lijepa riječ bude među svima nama. A svi neka se sjetimo i onih koji nemaju u ovo sveto vrijeme i pomozimo im ako možemo.

Vaš, Njorgalo