Knjiga "Suzbijanje korupcije u Hrvatskoj u srednjem vijeku" pokazuje da se u Hrvatskoj u srednjem vijeku poklanjalo jako, jako puno pažnje racionalnom upravljanju zajedničkom imovinom. Štoviše, čini se da su se stari Hrvati pažljivije odnosili prema zajedničkoj imovini tada nego danas. Već prvi statut napisan na istočnoj obali Jadrana, Korčulanski, ne samo da je izričito zabranjivao otpis dugova, već je i predviđao i kazne za svakog tko bi zatražio da se bilo tko oslobodi fiskalnih obaveza prema komuni. Nekoliko desetljeća kasnije, kad je nastao Vinodolski zakon, prvi pravni dokument pisan na hrvatskom, ljudi iz devet vinodolskih općina su dobro uočili da treba nekako spriječiti potpuno diskrecijsko odlučivanje, primijetili su da je objektivnost svjedoka koji su rodbinski povezani s osobama uključenim u spor upitna, primijetili su da ne treba nužno vjerovati  svim općinskim službenicima...

Drugim riječima, shvatili su koliko korupcija može biti štetna. Koliko god su okolnosti u kojima su u Srednjem vijeku nastajali pravni akti bile različite od današnjih, počevši od samog pravnog rječnika pa sve do društveno političkog i vremenskog okvira, svijest o štetnosti korupcije nedvojbeno je postojala već i tada. Sama činjenica da su i u našim najstarijim pravnim spomenicima uvedene brojne odredbe koje sprečavaju samovolju vladara pokazuje da su i pred više od sedam stoljeća Hrvati bili svjesni da korupciju treba na neki način suzbijati.

Vjerojatno najviše primjera brige za očuvanje pravedne i javnom dobru okrenute vlasti može se naći upravo u Dubrovačkoj Republici, čiji je pisani pravni poredak počivao na statutu iz 1272. godine i još sedam kasnijih zakonskih zbirki (Statut carinarnice, Knjiga svih reformacija, Stonske odredbe, Zelena knjiga, Žuta knjiga, Lastovski statut, Mljetski statut). Tu je bezbroj sjajnih primjera usmjerenih protiv korupcije, sukoba interesa, zloupotrebe položaja, pronevjere, utaje poreza, neisplaćivanja plaće radnicima, krađe te rodbinskog i interesnog umrežavanja.

Zakonom je bilo utvrđeno da službe pripadaju Republici, a ne vlasteli koja ih vrše te se oni stoga moraju ponašati u skladu sa zakonima, a ne po svojoj volji. „Vlast mora biti u zakonima, a ne u osobi“, kaže dubrovački vlastelin i filozof Nikola Vidov Gozze u djelu „O upravljanju državom“. No, svjetovne vlasti u tome nisu bile sami, već su imale i značajnu podršku Crkve – shvaćanje o apsolutnoj, Božjoj pravdi i pravednosti bilo je ugrađeno i u statutarne norme. Svaki činovnik Republike, počevši od kneza, morao je prisegnuti da će se pridržavati propisanih pravila službe, što je ušlo u statut u formi zakona.

U Dubrovačkoj Republici je čak bilo zabranjeno financiranje predizbornih kampanja i interesno povezivanje kod izbora za pojedina mjesta u javnoj službi, za što su bile propisane visoke novčane kazne, gubitak službi i povlastica pa čak i zatvorske kazne. Do nominacija službenika se dolazilo tajnim prijedlozima ili slučajnim odabirom, a potom se tajno glasovalo o nominiranima koji su morali biti izabrani dvotrećinskom većinom. Svi ovi mehanizmi bili su neophodni ako se želio opstanak zajednice i nije nikakvo čudo da je upravo na ulazu u Knežev dvor u Dubrovniku postavljen znameniti natpis: „Obliti privatorum, publica curate“ (Zaboravite privatno i brinite se za javno).

Kad je udruga Kultura i etika krenula u izdavanje ove knjige željeli smo podsjetiti koliko se pažnje  na području Hrvatske u srednjem vijeku posvećivalo suzbijanju korupcije. To je vrlo često bila pitanje opstanka zajednice, ne samo životnog standarda i stoga su protukorupcijske odredbe bile vrlo dosljedno primjenjivane. Neka od rješenja primjenjivanih pred par stoljeća su još uvijek najbolja za smanjivanje rizika od korupcije u javnoj upravi jer, se ipak, usprkos značajnim promjenama u pravu i upravljanju zajedničkim resursima tijekom stoljeća proteklih od usvajanja ovih dokumenata, ljudska narav nije previše promijenila. Bilo bi dobro kad bi se bar neka počela dosljedno primjenjivati i u modernoj Hrvatskoj.

Dubrovačka politika u osvit novoga vijeka uvelike se oslanjala na Cicerona i njegovu postavku o državi kao najjačoj odrednici života pojedinca, na Aristotelovu ideju o dobru kao cilju države te na kršćanski humanizam i moral. Bitna komponenta tog svjetonazora jest republikanizam, na koji se nadovezuje domoljublje, poštivanje zakona i etičkih normi te odgovornost u javnom životu. Državna služba smatrala se služenjem općem dobru zajednice, a ne prilikom i oruđem za stjecanje materijalnih, društvenih i političkih prednosti.