Film je, inače, lani premijerno prikazan na filmskom festivalu u Puli gdje je Lana Barić nagrađena Zlatnom arenom za najbolju žensku ulogu, a Zlatna arena tom je filmu pripala i za glazbu dobili (Alen i Nenad Sinkauz).

Nakon odgledanog filma kojeg je prožimalo intimističko ozračje i kao takav je gledateljima “dobro legao“, moderatorica razgovora s glumcima bila je Danijela Crljen. Gledatelji su tom prilikom doznali i simpatični detalj kako su Lana i Danijela prijateljice od djetinjstva, a više su doznali i o polueksperimentalnom načinu rada redatelja Marasovića:

-Uspjeli smo razviti pravu suradnju među nama uz princip rada da ostaje i prostor za improvizaciju dok se snima. Priča se isprepliće za stolom, tu su samo oči i emocije, bez pucnjave i rakijanja. Znali smo detaljno tek nekoliko punktova što se mora dogoditi u sceni, za sve ostalo smo bili slobodni. To je bila kontrolirana improvizacija. Moj lik Niko je malo razmaženo đubre, režiserćić kojem je sve lijepo posloženo, pa je malo tužan i pusti bradu, nju zove da ga spasi na Bledu. Kužim ja njega, on je dobar lik, ali nije baš zreo dečko. To je samo sličica iz jedne ljubavne veze- rekao je Popović Volarić da bi Lana Barić dodala:

-Imali smo okvir priče i suštinu scene, ali fiksnog dijaloga nije bilo. Išli smo u Gorski Kotar i zatvorili se tamo par dana pisati scenarij. Tu smo uradili strukturu i snimili dio filma, gledali montažu te na montirani materijal razvijali priču gdje i što dalje. Uloga Sare bila mi je draga od starta, imala sam užasno povjerenje u naš film i iz nekih intimnih razloga stojim iza njega. Nadala sam se da će publika to prepoznat i stoga mi je Zlatna arena došla kao nadogradnja. Naravno, sretna sam i lijepo je, ali nije presudno. Svi imamo neki ego i volimo dobiti potvrdu i nadam se da će nagrade koristiti promociji filma. Kod ovog filma posebno volim zaključak da su mogući rastanci bez mržnje i previše drame. Slična su i neka moja intimna iskustva u životu: i meni su bitni humanizam, ljepota i svjetlost u životu te onom što radim. Nevio nas je super bodrio i kod njega volim što se ne boji izložiti. Rijetki hrvatski redatelji tematiziraju intimni život a većina ove priče je i dio njegovih intimnih razmišljanja, tako i Janka te mene. Kad ljudi otvorenog srca pristupe vezama, što mislim da bismo svi trebali, to je ultimativna ranjivost, to je povreda koja ti se dogodi i zaziva strašnu nervozu i nezadovoljstvo i u konačnici tugu. Strašno smo se upoznali dok smo, svaki od nas troje scenarista, ubacivali i neke osobne autobiografske životne situacije i iskustva u scenarij. Ima i izmišljotina, ali smo istraživali i ispunjavali likove i učili o njima. No, nije sve autobiografski: interpolirali smo zapravo svačija iskustva koja nisu nužno vezana za nas pa smo naučili da možemo i fejkati.

Na opasku moderatorice da Hrvatska ima najveći broj filmskih festivala po glavi stanovnika, čak 46, glumci su uzvratili da ti festivali imaju strašno puno partyja da privuku gledatelje koji, ako su već pozvani na besplatnu cugu, pogledat i filmove. Istakli su da se filmovi rade ni s kakvim budžetima i s obzirom na novac koji dobiva nevjerojatno je da hrvatski film ima takve uspjehe:

-To nema nigdje! Mahom se to bazira na strasti i srčanosti. Filmovi se rade godinama, a kad podijelite i spoznate kolika je to satnica, to je neznatno. Zapravo, svima je to hobi i radimo jer imamo posao, ja u HNK-u stalno dobivam plaću te mogu raditi sa strane. Postprodukcija je dodatnih šest mjeseci do godinu dana te ide promocija, što je jako dug period za vrlo male novce. Janko i Nevio su investirali svoje privatne novce a HAVC koji zapravo daje pare za hrvatski film, dao je samo 30 tisuća eura za postprodukciju što je za film nikakva lova- rekla je Barić da bi se s kolegom, inače dobitnikom renomirane filmske nagrade “Omar Sharif“ suglasila kako je film koji je hrvatski kandidat za Oscara najčešće film kojeg u Hollywoodu nitko ne vidi! A “Čovjek koji nije mogao šutjeti“ je ušao među pet u konkurenciji više tisuća filmova. To je ogromna stvar da dobije Cannes i Veneciju iste godine, to je suludo! Svi kažu kratki film, ali je to kompliciranije jer ajde napravi film od 13 minuta koji govori cijelu priču! To je ogromno postignuće dobiti sve te nagrade, a film je snimljen u 4-5 dana! Nebojša je divan čovjek i ako je tko zaslužio, to je on. I nekako smo svi mi dobili s njegovom nominacijom za Oscara i kinematografija nam je enormno profitirala s tom nominacijom“.


Recimo i to da je nakon filma prikazan i spot snimljen za naslovnu pjesmu “Ne želim znati“.

Napisao i snimio: Ahmet KALAJDŽIĆ