Čitav Dubrovnik znao ga je po toj karakteristici – Tomislav Egeher zvani Toto odnekud bi se pojavio svojim ubrzanim hodom pričajući sam sa sobom. Znao je u tim trenucima naglo podignuti glas i zaderati se, a brojni bi se prolaznici tada skamenili od straha. Još kao dijete pitao sam se tko je taj misteriozni lik koji se svađa sa nevidljivim silama hitro prelazeći ceste i hodajući trotoarom. Tragom tog pitanja, valjda iz dubine podsvijesti, čitavih devet godina nakon njegove tragične smrti, odlučio sam doznati nešto više o tom tajanstvenom čovjeku, jednom od posljednjih dubrovačkih oriđinala.

Otišao sam do njegovog mjesta stanovanja u Tupovom naselju i tamo popričao sa susjedima, koji su ga odlično poznavali i kod kojih je dolazio, o njegovom teškom životu, u kojem je ipak bilo jako puno radosti i ljubavi.

Totova obitelj prvo je živjela unutar zidina odakle se preselila u Tupovo naselje. Toto, koji se rodio pedesetih godina prošlog stoljeća, živio je s roditeljima, a nakon što mu je majka preminula, otac se o njemu skrbio.

Te kobne, 2007. godine, otišao je na bolji svijet i njegov tata, a Toto, emotivan kakav jest, teško je to podnosio. Izgubivši oca i majku, uz još pokoji problem koji ga je tištio, Toto više nije imao snage boriti se s nevidljivim demonima koji su ga opsjedali čitav život – nažalost, u listopadu 2007. godine bacio se s Boninova, čak preživjevši skok, ali preminuo je nedugo poslije u bolnici.

Na sprovodu na Dančama, pričaju nam susjedi, okupilo se je mnoštvo ljudi uključujući profesore, doktore, odvjetnike i ostale više staleže. Svi su oni došli odati počast dobrom i plemenitom Totu, koji je nesebično pituravao brojne dubrovačke stanove, jer je bio vrstan pitur zaposlen u firmi Ličilac Gorica. Radio je na tom mjestu sve do svoje smrti i bio je jako cijenjen kako od šefova, tako i od ljudi koji su s njim dijelili svakodnevne zadatke.

Desetak kolega je znalo poslati Tota u butigu po marende, i svatko bi kazao kakav sendvič hoće – ovaj s pršutom, ovaj sa sirom i kečapom, netko s mortadelom i majonezom… - a Toto bi sve to lijepo zapamtio, uredno donio marende točno onako kako su mu rekli, i još bi svakome vratio točan kusur.

-Bio je jako inteligentan, iako su ga zvali ludi Toto – priča nam njegova susjeda Mirjana Šundrica, koja ga je odlično poznavala i kod koje je često dolazio na ručak – Ljudi su ga najviše znali po pričanju sa samim sobom, a Toto je na taj način liječio stres. Uzrujalo bi ga nešto što bi mu netko rekao, pa bi on hodao ulicama i glasno pričao. Bio je strašno emotivan.

S druge strane kod Šundrice i drugih osoba koje su ga voljele, Toto je bio skroz drugačija osoba. Pričao je suvislo i potpuno uračunljivo razglabajući o politici i nogometu. Da, jako je volio najvažniji sporednu stvar na svijetu. Bio je veliki Dinamovac i često je odlazio na utakmice po bivšoj Jugoslaviji. Znao bi prespavati i na stadionu i nije imao nikakvih problema s orijentacijom po velikim gradovima poput Zagreba.

Totov život obilježile su nesretne ljubavi. Dugi niz godina bio je nesretno zaljubljen u jednu Dubrovkinju. Bio je siguran da će kad-tad doći dan kada će mu ta žena uzvratiti ljubav i da će se vjenčati.

-Ujutro, kada bi išao na posao, čitavo Tupovo naselje odzvanjalo bi Totovom pjesmom o njegovoj ljubavi. Svi bi tako znali da kreće u radni dan – kaže nam teta Mirjana otkrivajući Totovu romantičnu narav i dodajući da je svukud išao pješke, jer nije vozio, a izbjegavao je i javni prijevoz.

No, nije bio sam nesretno zaljubljen u Dubrovkinju, već se i jednom prigodom slična situacija dogodila i u Trebinju. Znao bi Toto po nekoliko dana otići u Trebinje, ponekad čak i pješke, brinula bi se teta Mirjana i njen suprug, je li dobro i je li mu se što dogodilo, a kad bi mu ta djevojka izmuzla novac, razočarani Toto bi se vratio. Naposljetku je i to puklo, a Toto je opet bio sam.

Volio je popiti, a poneki ljudi koji su to znali, napili bi ga, pa bi ga zadirkivali i ismijavali. Tada bi Toto najčešće brzo hodao i svađao se sam sa sobom želeći izbaciti sve negativne emocije. Teta Mirjana kaže da je odlično mogao spoznati tko ga uistinu voli, a tko ga samo želi zezati.

-Bio je jako dobar i plemenit – rekli su nam svi susjedi s kojima smo pričali – Nikad nikome nije ništa loše učinio, nikad ništa nije ukrao, a često je znao ljudima doći besplatno opiturati stan.

Nije imao financijskih problema. Redovito je primao plaću, znao je nešto odraditi u fušu, a čak je sa svojom firmom odlazio raditi u inozemstvo, pa je tako dvije godine bio u Iraku.

Postoji priča da njegovo neobično prezime za Dubrovnik vuče plemićke korijene iz Mađarske, od ljudi koji su se naselili u Grad za vrijeme Austro-ugarske.

Bio Toto plemić ili ne, bio je plemenita i neshvaćena duša, koja nas je nažalost prerano napustila na tragičan način.

Oh, kako nam već devet godina nedostaje ona scena kada se naš dobri, romantični Toto odnekud pojavi ubrzano hodajući izbacujući sav onaj nagomilani stres u svađi sa samim sobom.

I zaista, kao dokaz svega što su nam kazali njegovi susjedi, znanstvenici su nekoliko godina nakon Totove smrti došli do zaključka da pričanje sa samim sobom nije znak ludila, nego inteligencije.

Maro Marušić