Evo 31 godina je prošla od početka napada na Dubrovnik i u tom intervalu sjećali smo se mnogih znanih i manje znanih junaka kako s hrvatske, tako i s crnogorske (prosvjednici na Cetinju, Rambo Amadeus, admiral Vladimir Barović i drugi) i srpske strane (beogradski rockeri Rimtutituki, Srđan Aleksić i drugi). Međutim, rijetko, bolje rečeno nikad se ne spominje ime Vitomira Vita Nikolića, velikog crnogorskog pjesnika.

Nikolić je rođen 1934. godine u Mostaru gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Početkom Drugog svjetskog rata obitelj bježi u Nikšić. Mali Vito bio je živi svjedok pogube ljucke naravi. Ranjen je prilikom nesretne eksplozije bombe od koje je preminuo njegov brat, a 1943. godine Talijani su ubili njegovog oca. Majka mu je u isto vrijeme umrla od tuberkuloze. U bombardiranju Nikšića u proljeće 1944. jedva je izvukao živu glavu. Nakon završetka rata živio je u domovima za ratnu siročad, te je i sam bolovao od tuberkuloze i plućnih bolesti.

Kasnije je kazao da je bio pripadnik generacije koja je morala prihvatiti svu okrutnost života u godinama kada se rijetko što shvaća. Naravno da će se kroz njegov kasniji rad provlačiti melankolija, sjeta, tuga… Prve zbirke pjesama 'Drumovanja' i 'Sunce, hladno mi je' Vito je štampao o svom trošku. Inače, radio je kao novinar za podgoričku Pobjedu gdje je objavljivao rado čitane reportaže „Crnom Gorom putem i buspućem“.

Bio je boem, iako krhkog zdravlja, puno je vremena provodio u kafani. Nemirnog duha znao se sukobljavati s jugoslavenskim vlastima, pa mu ni zatvorska ćelija nije bila strana prostorija. Da je cijeli život bio siromašan, ne treba posebno ni spominjati, ali spominjem, jer je važno za našu priču. Tijekom bogate spisateljske karijere znao je u gostionicama organizirati književne večeri gdje se publika opijala bezvremenskim stihovima njega i gostiju. Opus mu je bio širok, među ostalim, pisao je i pjesme za djecu. Zvali su ga crnogorski Jesenjin.

Raspad Jugoslavije i početak sukoba ga je slomio. Ako je netko znao što je rat, onda je to svakako Vito. Iako slabih primanja i na rubu gladi, nije želio sudjelovati u ratno-huškačkoj propagandi njegovog matičnog lista Pobjeda, pa je u rujnu 1991. dobio otkaz. Najteže mu je palo razaranje Dubrovnika o čemu je napisao pjesmu Noć sa Dubrovnikom. Povukao se u tišinu svoga doma i zanijemio. Umro je u snu u rujnu 1994. godine, a sahranjen je u Nikšiću za kojeg je uvijek govorio da mu je dom.

NOĆ SA DUBROVNIKOM

Svi smo u opsadi ovih crnih dana,
Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,
i s kopna, i s mora – sa svih strana
Samo grmi: barut! barut! barut!

Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,
ali ipak ćutim ovu mržnju staru
koju nikogović sipa, obezdušen,
na sve što smo bili, moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo vrijeme, i meci,
a naša je patnja u suzi skrivenoj,
što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci
kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih tragičnog Solina,
onog velegrada krasnih sarkofaga
što ga, nakon dvije hiljade godina,
zatrpaše zemljom pa ode bestraga.

Nije onda bilo ni rata, ni flote,
ni pijane rulje njihove i naše;
mogao se Solin spasiti strahote,
mogao je, ali – ipak nije spašen!

A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?…
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje…

(*pisano u prosincu 1991.)

SLIKA IZ DJETINJSTVA

Gospode, kako pamtim tu sliku,
kako je sve to živo u sjećanju
— odsjekli su glavu nesrećniku,
a nekakva je muva pala na nju.

I dok je nepovratno iz zjenica
odlazio čitav jedan svijet,
ta je muva mirno išla preko lica
kao da se ništa dogodilo nije.

A tamo je negdje mirisala trava,
šumorio jasen, cvrkutala ptica
— sve je bilo isto, osim ova glava
sa ravnodušnom muvom na sred lica.

Ćutao sam i dok su ostali
odlazili siti tog prizora ratnog,
neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI!
NIŠTA rekao sam sasvim mator.

I OPET JESEN
 
I opet jesen.
Opet tutnje
beskrajne kiše
po Nikšiću,
i opet stare crne slutnje,
i opet — sam si,
Nikoliću.

I opet neka
pisma duga,
očajna pisma —
bez adrese,
a nigdje drage,
nigdje druga,
samo ta jesen.
Opet jesen.

A šta ako
prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
a onda počne
sve ispočetka:
život, stradanja,
pa opet — čelo?
 
A šta ako
nema zaborava,
ako je to samo
vječna igra kruga?
A šta ako tamo
ispod trava,
boli ova ista
ljudska tuga?

INTIME 

Noćas tako želim da me neko voli,

pregršt nečije nježnosti mi treba;

Noćas ću sve da zaboravim i prebolim

i da se vratim u naručje neba.

Ja sam bio kafanski i više ničiji,

i bio pust i prezren - neželjen ko grobar.

Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim

i da mi opet kažu kako sam dobar.

ZABORAVITI SVE

Sve zaboraviti i kafanu

i pjesme i nesne i sve,

pa opet voljeti neku Anu

iz prve klupe petog C.

Pa opet sanjati negdje uz kišu

gladan i žedan, go i bos,

velike ljude koji pišu

i žarko željeti da budeš to.

Pa opet čitati Robinzona

i vjerovati u sve te priče,

pa opet biti divni siromah

koji sem srca nema ničeg.