Svakodnevno nekoliko osoba strada u prometnim nesrećama, no svijest o stradavanju u prometu je niska. Tako je 2023. godine u Dubrovačko neretvanskoj županiji bilo 710 prometnih nesreća, u kojima osam smrtno stradalih, 144 teško ozlijeđenih i 350 lakše ozlijeđenih ljudi.

O ovoj iznimno važnoj temi održana je tribina pod nazivom „Jedna sekunda koja mijenja život“ na kampusu Sveučilišta u Dubrovniku u organizaciji udruge „sigurnost u prometu“. Govornici su bili Ante Kolunđija, stradalnik prometne nesreće, danas viceprvak Hrvatske u tenisu u kolicima; Lukša Malohodžić, stradalnik prometne nesreće, danas uspješni mladi poduzetnik; dr. Mario Bekić, ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik; Danijela Demarin Hasanović, novinarka i Denis Pavela, predsjednik udruge „sigurnost u prometu“, dobitnik nagrade Sabora za promicanje prava djece. Tribinu je moderirala Nike Nagy, novinarka i urednica na Hrvatskom radiju.

Tribinu je otvorio Denis Pavela, predsjednik udruge Sigurnost u prometu koji se osvrnuo na poražavajuće brojke prometnih nesreća.

„Brojke nisu dobre, kao društvo postali smo brojači ljudskih života – i nažalost nedostaje sustavne prevencije prometnih nesreća. Na području RH poginulo je 248 osoba u prometnim nesrećama. Na začelju smo u Europi s Bugarskom i Rumunjskom sa 71 smrtno stradalom osobom u prometu na milijun stanovnika. Svaki dan u Hrvatskoj netko pogine u prometu. Možemo i moramo napraviti nešto po tom pitanju, a tu je bitna i uloga medija kako bi se brojke smanjile. Vidimo roditelje koji obilaze svoju djecu koja su stradala u prometnim nesrećama – nose im cvijeće i slatkiše. I pitanje je zašto to ne radimo dok su nam djeca živa? Zašto obilazimo groblja i bolnice, a zašto ne educiramo mlade ljude? Prevencija započinje u kući! Znamo li gdje su naša djeca s motociklom navečer? Sustavna prevencija je bitna i kao društvo možemo više! Nedopustivo je da se djeca educiraju o temi sigurnosti u prometu u predškolskoj dobi, pa tek kada se upišu u autoškolu“, poručio je Pavela.

'Nažalost, sjećam se svega, svake sekunde'

Svoju priču s okupljenima, među kojima su bili brojni srednjoškolci, podijelio je Lukša Malohodžić koji je u prometnoj nesreći nastradao kada je imao 19 godina.

„Iza srednje škole kupio sam motor, KTM – neslavan motor za promet, ali zabavan. Taj dan vozio sam se s Pila, i vozio sam velikom brzinom, te sam se zabio frontalno u auto. Između auta i motora ostala je moja desna potkoljenica, a ja sam nastavio dalje. Nažalost, sjećam se svega, svake sekunde. Kada sam otvorio oči pokušao sam micat rukama ali kako su mi i leđa bila ozlijeđena nisam mogao. Na prvu sam pomislio da je to to – ne mogu se pomaknut'. Čuo sam ljude oko sebe i netko od prolaznika stavio je kaiš kako bi mi podvezali nogu jer je krvarenje bilo obilno. Jedva sam čekao da dođe hitna, da čujem zvuk sirene. Mislio sam da sam natukao leđa i da se zbog toga ne mogu pomaknuti, nisam znao da mi je noga ostala između motora i auta.  Odmah pri primitku u bolnicu sam otišao u operacijsku salu i sljedeće čega se sjećam je buđenje u sobi intenzivne njege. Prvo vrijeme je trebalo procesuirati događaj i dođete do neke razine kada život može ići samo naprijed. Nakon naše bolnice otišao sam na liječenje u Zagreb pa u Varaždinske toplice, to je trajalo pet tjedana – upoznavanje s protezom i protetikom, da što više šetam i hodam. Sam oporavak nakon toplica je bio na meni – teretana, vježbanje i plivanje. Nesreća mi je bila teža nego oporavak – s vremenom postaje sve lakše jer sam se pomirio s tim. Nakon prometne počeo sam se baviti poduzetništvom, s naglaskom na more i plovidbu – vozim turiste po cijelom Jadranu. To je bio moj ispušni ventil i pokušavam se usredotočiti na posao više nego na osobne stvari. More i plovidba su uvijek bili samnom, a nesreća me samo dodatno pogurala prema tome. Fokusiraniji sam sada, pokušavam napraviti danas sve što mogu, a ne ostavljati za sutra“, ispričao je Lukša koji je unatoč zaprekama ostvario sebe i kroz posao koji radi uživa u životu.

Na Lukšinu prometnu nesreću osvrnuo se i doktor Bekić, ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik koji ga je operirao.

„Bio sam dežuran tu večer i ja sam Lukšu operirao. Ljudi su dobro postupili s podvezivanjem njegove noge, stoga smatram da je potrebno u školama provoditi osnove pružanja prve pomoći i pričati mladima o opasnostima koje ih čekaju na cesti. Jedan od najvećih problema danas je što su prometna vozila dostupna mladim ljudima, a drugi problem je adrenalin – to čime upravljaju žele isprobati, a nemaju dovoljno iskustva i ono najvažnije je da mladi ljudi moraju razmišljati o osobama koje voze uz njih na cesti. Svaki dan u našu bolnicu dođe barem jedna osoba koja je stradala u prometu, ali srećom to su većinom lakše ozljede. Također su problem i uvjeti na cestama, ubrzani način života i dob vozača. Nažalost mi u dubrovačkoj bolnici možemo liječiti osnovne ozljede, a one teže moraju u specijalizirane bolnice. A postoje ozljede gdje ni liječnici ni suvremena medicina ne mogu pomoći. Morate zaista otvoriti četvero očiju i na cesti voziti za dvojicu – za sebe i drugog sudionika u prometu“, istaknuo je Bekić, ravnatelj OB Dubrovnik.

'Možda nikad neću prihvatit' to što mi se dogodilo, ali naučio sam živjeti'

Kako nije potrebno paziti samo na svoje radnje, već i na one ljudi koji nam dolaze u susret na prometnicama uvjerio se i Ante Kolunđija koji je upravo na taj način stradao.

„Bio sam na obiteljskom krštenju u Konavlima, išao sam na posao iako su mi rekli da dođem kasnije ja sam inzistirao, mama je naravno rekla da je daleko i da idem s autom, a ne motorom – što bi bilo da sam je poslušao, ne znam. Dogodilo se to na skretanju za Čibaču, ja sam vozio iz smjera Kupara, a auto je skretalo. Vidio sam ga i promislio da će me pričekati i pustiti da prođem, ali on je krenuo u trenutku kada sam ja već bio u raskrižju. Udario me po boku motora i tu nisam mogao ništa. Sjećam se tih scena – našao sam se na podu, bilo je ljudi oko mene, nisam se mogao dignuti i mislio sam da je to sve samo trenutno. Kada sam došao u bolnicu rekli su mi da moram hitno za Zagreb helikopterom. Sjećam se tog puta u helikopteru – užasno nešto, zvukovi i trešnja. U Zagreb sam došao na traumatologiju i uslijedila je hitna operacija leđa kako bi fiksirali slomljeni kralježak koji je puknuo i nagnječio leđnu moždinu. Iz početka nisam uopće mogao pomicati noge, ali kroz rehabilitaciju sam počeo micati nogama i sada se mogu prošetati sa štakama i ortozama, ali većinu vremena provodim u kolicima jer mi je jednostavnije. Možda nikad neću prihvatit' to što mi se dogodilo, ali naučio sam živjeti s tim i prilagodio sam se. Trenutno studiram na Američkom fakultetu, ovo mi je zadnja godina. Nikad prije nesreće nisam uzeo reket u ruke, a činio mi se kao najzanimljiviji i najprivlačniji sport u kolicima, tako sam krenuo dok sam još bio u Zagrebu na rehabilitaciji s treniranjem i nastavio sam kada sam se vratio doma. Sljedeći tjedan idem s reprezentacijom Hrvatske tenisa u kolicima u Latviju na svjetski kup. Moj dan se sastoji od tenisa – jedan trening, predavanja na fakultetu, teretana i navečer odem s društvom ili s curom“, ispričao je Ante kako se našao u sadašnjoj situaciji, te se također osvrnuo na probleme s kojima se suočava u svakodnevnoj kretnji u kolicima po gradu.

„Na samom ulazu u zgradu postoji rampa koja nije u funkciji, ali nažalost nije to samo primjer ovdje. Recimo u zgradi Zavoda za javno zdravstvo postoji lift kojim ja ne mogu sam rukovati pa čekam da netko dođe, a više puta zna i biti izvan funkcije. Parking mjesta također nisu baš najbolje ocrtana prema nekim normama, na pješačkim mjestima često nema rampa kojom bi se spustio i općenito je puno skalina, ali tu ne možemo ništa. Nije idealno za osobu u kolicima ali evo snalazimo se. Dobra stvar je što na nekoliko plaža imamo lift kojim se mogu spustit u more to se redovno održava i uvijek je u funkciji.“ Ukazao je Ante na samo neke od infrastrukturnih problema u našem gradu, također je i odgovorio na pitanje naratorice Nike Nagy o čovjeku koji ga je udario tog dana.

„Nisam nikad puno razmišljao o čovjeku koji me je udario s autom, u smislu da sam preispitivao zašto je baš mene udario ili zašto nije gledao. Ne zamjeram mu ništa jer svi smo mi u prometu i svašta se događa. Ne zamjeram mu to što me udario, ali eto jedino što mu možda zamjeram je to što se nije nikad javio, pitao kako sam i što se događa – možda pomogao na neki način. Ali, nismo svi isti“, zaključio je Kolunđija.

O ulozi medija u prevenciji prometnih nesreća i poboljšanju sigurnosti u prometu govorila je novinarka Danijela Demarin Hasanović:

„Uloga medija je prenijeti poruke onih koji su stradali u prometnim nesrećama kako bi doprinijeli tome da se takve situacije u budućnosti ne događaju. Same brojke ne znače puno bez da vi vidite neke osobe koje su stradale i čujete njihove priče. I neka takva priča dotakne nekoga koji će je ispričati i promisliti o njoj kada sljedeći put sjedne za volan. Veliki problem stvaraju ljudi koji se parkiraju na mjesta za invalide, a da oni sami nisu osoba s invaliditetom. Također kada se motori parkiraju na nogostupe ili kada netko koristi mobitel za vrijeme vožnje. Prevencija je da se o tome piše i priča kako se takve stvari ne bi događale, da vijesti o stradanjima u prometu budu pri vrhu, među prvim vijestima jer upravo to direktno utječe na naš svakodnevni život. Nadalje, bitne su suradnje medija s policijskom upravom i Općom bolnicom Dubrovnik jer izjave tih ljudi su relevantne i dođu do ljudi“, objasnila je novinarka Danijela Demarin Hasanović.

Preko 50 posto poginulih nije koristilo sigurnosni pojas

Kako su na tribinu bili pozvani mladi ljudi, učenici srednjih škola, naratorica je zamolila sudionike da im za kraj poruče neke završne riječi.

Denis Pavela se tako osvrnuo na četiri ubojice u prometu:

„Često se spominju četiri ubojice u prometu, a to su alkohol, brzina, nekorištenje sigurnosnog pojasa i korištenje mobitela za vrijeme vožnje. Naravno, osim što se time prouzrokuje prometna nesreća, vozači koji rade te iste prekršaje mogu biti i novčano kažnjeni. Od svih poginulih u prometnim nesrećama preko 50 posto ljudi nije koristilo sigurnosni pojas, te su stradali na način da najčešće ispadnu iz vozila ili udare u objekt pored ceste ili na cesti. Uživajte u vožnji i nemojte vozilo gledati kao sredstvo za dokazivanje, gledajte ga kao prijevozno sredstvo koje vam služi za prijevoz od točke A do točke B,“ poručio je Denis Pavela.

Lukša Malohodžić obratio se prvenstveno mladim momcima koji voze motore poput onog s kojim je on stradao.

„Za momke koji imaju i voze motore, meni je žao što nikad nismo otišli na Grobnik i na siguran način se iživljavali na profesionalnoj stazi. Ne volim puno solit' pamet mladim ljudima, ali svakako nemojte brzo vozit' ako želite imat' obje noge. Gurajte naprijed i idite kroz svaku prepreku“, poručio je Lukša.

Doktor  Bekić, ravnatelj OB Dubrovnik je s očinskog stajališta kazao:

„Čuvajte sebe i svoje zdravlje, nemojte ljutiti roditelje jer oni su oni koji vam žele najviše dobra i onda kada vam kažu da nešto nije uredu. Problemi su tu da se rješavaju, glavu gore!“, rekao je Bekić.

'Skoncentrirajte se i mislite o tome što radite'

Nadalje se Ante obratio svima, a pogotovo vozačima ili onima koji će to tek postati.

„Probajte izaći iz svoje komfor zone i ako falite nešto u životu, nema veze - probajte ponovo. Što se tiče prometa: ako vama nije stalo da vam se nešto ne dogodi, onda ni drugima nije stalo do vas, skoncentrirajte se i mislite o tome što radite“, poučen svojim iskustvom rekao je Ante Kolunđija.

Za kraj se obratila Daniela Demarin Hasanović, novinarka koja je u svojoj karijeri više puta izvještavala o prometnim nesrećama:

„Razmislite prije nego što sjednete za volan, nije svako pametovanje kvocanje – to je s dobrom namjerom. Ako neka osoba nije u stanju sjesti za volan objasnite im da predoče najgore prometne nesreće, u ovom slučaju je takvo negativno razmišljanje opravdano“, zaključila je Daniela Demarin Hasanović.

Kao poruku tribine moderatorica Nike Nagy istaknula je kako su svi sudionici prometa, bili u vozilu ili ne – svakako treba obratiti pažnju na sebe, ali i na ostale sudionike kako bi se broj prometnih nesreća smanjio i sigurnost na prometnicama povećala!

Karla Kolunđija