Svaki dan gledam vijesti i skoro svaki dan slušam kad novinar čita kako su neđe održane demonstracije, da su morali izać policijoti, karabinjeri, žandari (ili kako ih sve po svijetu ne zovu?), da su one koji protestiraju rašćerivali šmrkovima i bacali suzavce, koliko je bilo policijota, a koliko demonstranata.

Kad gledaš snimku na televiziji, prava fronta, transparenti, letu tetrapaci mlijeka i jogurta, jaja, botije, ima razbijenijeh glava, uhapšenijeh. Da nije spiker prije reko đe se sve to događa prva bi ti asocijacija bila da je to u nekoj zabiti ili u nekoj divljoj državi. Afrika, Azija.... E, vidite nije. Engleska, Njemačka, neki dan Belgija. Ko bi to od njih očekivo? Teče im med i mlijeko, dobre plaće radnicima, dobre penzije, vijađaju po svijetu, vazda se gledamo ugledat na njih, a ti civilizirani građani Europe se biju sa policijotima!? Mi to nemamo u tradiciji. Jer u doba „mraka“ ti to sigurno nije padalo na pamet, jer bi te uhitilo i odvelo u podrum u Vilu Palmu pa bi se tamo navilo radio, a onda ..... Pa su valjda neka sjećanja ostala?

Ali, da se danas organizira nešto protiv ovakog odnosa prema penzionerima u nas, ja bi prvi pošo „na barikadu“. Od penzionera se čini mone. I to stalno i u svemu. Ajdemo od samoga početka.

Sad sigurno očekivate da ću opalit tiradu kako su male penzije. I jesu, ali nijesam ja sindikalista pa da odma udarim po visini penzije. Neka se time bavi sindikat. Ja ću radije o odnosu prema penzioneru. Kako se država odnosi prema starome čovjeku koji je grbačio cijeli život. Jer ovi sadašnji na vlasti su svaki šust i gust odlaska u penziju i isplatu penzije upropastili. Ko da hoće tome starome čovjeku onako brutalno pokazat đe mu je mjesto. I to mi kadikad smeta više od iznosa penzije.

Ne znam kako je to u drugim državama bilo i kako je danas ma kopajući po starim i žutim familijarnim papirima znam kako je to bilo u nas, a na svojoj koži znam i kako je danas. Pa učinimo usporedbu.

Ne znam jeste li obadali da sve te priče i povijesne usporedbe vazda započnu riječima „u ono vrijeme“. Tako svaki dan u crkvi Evanđelje  počinje sa tim istim „U ono vrijeme.....“. Sadašnji političari isto počinju s „u ono vrijeme.....“. E sad, nastavak teksta je drukčiji, pa Crkva stavi npr. „Isus reče svojim učenicima .....“, a današnji političari fikaju „socijalističkog mraka.....“ ili „nenarodnog režima....“. I, tako svak nadoda što njega gusta.

Pa, ko sam ja da mijenjam tu tradiciju? Zato ću i ja započet moju usporedbu sa istom frazom. Ajdemo polako:

U ono vrijeme socijalističkog mraka kad bi neko steko pravo na penziju ona se dobivala relativno brzo. Kopajući po starim familijarnim papirima našo sam požutilo rješenje o penziji koju je dobila moja baba kad je umro moj đed, a njezin muž. Prvo me iznenadilo da je rješenje o penziji datirano samo petnestak dana iza datuma smrti moga pokojnoga đeda. Lijepo stoji (imena sam izmislio, op.a.): „Dodjeljuje se drugarici Mari ____ rođenoj _____ i njezinom maloljetnom sinu Peru _________, rođenom _______ mjesečna mirovina od 874.- dinara nakon smrti njezinoga muža Mata _____......“ i onda sve one litanije, koliko je radio, đe, koliko im posto dižu jer je penzija obiteljska, po kojemu Zakonu ećetera, ećetera. Jest da je vjerojatno to bila neka crkavica u to vrijeme jer đed nije bio po profesiji ni doktor ni kapetan, ma joj je penzija došla za 15 dana. A onda sam se sjetio kako se onda računala penzija. Priča je autentična.

Dunkve, kad bi se nekome prije 30, 40 ili 50 godina primaklo vrijeme za penziju, čovjek je prvo išo prikupit potvrde đe je sve radio i koliko dugo u kojemu poduzeću i koliko su ga plaćali, a onda je na red dolazio „ključni“ čovjek, a to je bio onaj koji je zno kako se izračunava penzija. Nije to bio onaj zaposleni službenik u uredu Mirovinskog. Ma kakvi! Za taj poso je bio najbolji neki bivši činovnik, i sam u penziji, koji je u nekome poduzeću ili još bolje u penzijskom fondu te poslove radio profesionalno. I onda, deset deka kafe i hajde,put pod noge, u te gospođe ili gospara. Nije ta kafa bila ni mito ni plata, to si se samo zahvalio tome čovjeku jer ti je učinio pjaćer i spasio te neprospavanih noći dubitanja kolika će ti bit penzija. Barem aloćo. Onda ti je on izračuno godine staža i kolike su ti bile plaće pa revalorizacijska tablica jer je trebalo preračunat koliko bi te tvoje plaće bile u tadašnjim soldima, jer ih je u međuvremenu inflacija popapala. A nje, mislim inflacije, u nas nikad nije prifalilo. Pa onda promjene država, kune, lire, stari dinari pa novi dinari i Bog zna što još. Ljudi moji, to je bilo da mu se, dok računa, moždani oznoju. Jer, svak je htio znat – mjesecima prije penzije – kolika će ona barem otprilike bit.

I, taj bi te bivši činovnik naručio - naravno preko veze -  ko u doktora, i onda bi ti ona ili on lijepo na trgovačkom papiru, tintanom olovkom, u uru-dvije vremena sve to izračuno. I to ti je bila „presuda“ za ostatak života da znaš koliko ćeš otprilike dobivat u tadašnjim parama. Ako ti to nije bilo dosta, zube na policu. Mermelade od ljutih naranača iz đardina za večeru. Pravit se da držiš dijetu. Bacit cigare. Bilo je tu raznih metoda prikrivanja za susjede. Tuć mokre kanavce batićem za meso, praveći se da tučeš šnicele na štici za objed, a u teći grah.

Ma, kad smo već u ovo vrijeme tehnike baš bi bilo kuriozno napravit jednu anketu koliki postotak naših ljudi mlađih od 40 godina uopće zna što je to tintana olovka i trgovački papir.

Ovi mladi danas ne znaju koji je to gust bio poć u penziju u ona vremena. Koje emocije, koja strateška operacija. Za onoga  iščekivanja, dok ti onaj činovnik u fušu računa koliko ćeš otprilike dobit, koji su se tu razgovori događali. Govori mu žena: „Ma ne možeš ti dobit manju penziju od Mata kad je on radio u Budućnosti a vi ste u Rudinama imali vazda bolje plaće. Pa ako je on dobio 3 hiljade i dvjesto ti ćeš dobit bar 3 hiljade i sedamsto.“ A, muž, pesimist, odgovara: „Jes, tako je, ali oni su svake godine dijelili višak a i višak se računa u penziju, a mi nikad ništa nijesmo podijelili.“. I, tako su se u toj strepnji i sirotinji često bez potrebe svadili muž i žena. I koliko je tu još bilo sličnih razgovora, sve u nervozi kad će više ona činovnica izračunat tu prokletu penziju, pa da više saznaš koliko ćeš otprilike mjesečno primat do kraja života.

A, kad bi finalmente dobio taj obračun vazda je ostalo sumnje. „A da nije falila i izračunala više/manje?“. E, i konačno bi došo taj veliki dan kad bi pošo predat zahtjev za penziju i onda je ostalo čekat službeno rješenje. A čekat je vazda najgore. Ali, bilo je nekako lakše čekat jer je ona činovnica ugrubo već rekla što te gebira. I onda bi, a mora se reć da je to bilo u ono doba „socijalističkog mraka“, za setemanu-dvije dobio privremeno rješenje kojim ti je (dok se ne donese konačno rješenje) penzija počela dolazi. Malo manja do konačnog rješenja ali imo si odakle, kupit hranu, registrirat auto – ako si ga slučajno imo, imo si za platit platit struju, vodu .....

E, ma u ova moderna vremena, nije tako. Krepaj tovare dok trava naraste. Sad se čeka dulje. Evo ja koji sam kroz to isto nedavno prošo, čeko sam više od tri mjeseca. Ne solde, nego samo rješenje. Kad sam zvo telefonom Penzijski fond telefonom, infotan, par puta i pito „ke nova?“, „kad će rješenje?“, neki muški sa druge strane mi, i to snervano - jer mu valjda ometam ispijanje kafe ili čitanje novina ili klađenje na internetu - mrtav-hladan kaže: „Godišnji su odmori. Službenici koji izračunavaju penzije isto imaju pravo na odmor“. Ja mu lijepo i skladno govorim: „Jebe se meni što su godišnji odmori, ja moram platit struju, vodu, ističe mi registracija od auta..... Nemam para, ne mogu ja stavit zube na policu dok vi okupate guzicu na godišnjem odmoru“.

I, što mislite da neko od ovih što računaju penzije i pišu rješenja uznervo zato što ja imam problem platit struju? Aha!

Baš je njega briga što neki stari kuka i bestima. I još mi kaže: „Čekajte ko i drugi! To je normalno. Svi čekaju!“

Ljudi moji, to je za izać na ulicu sa transparentima. Radiš cijeli život, žena ti je svaki dan ujutro utijala košulju i popravila utijom onu crtu na gaćama, svako jutro si patino crevje i obrijo se, nijesi nikad zakasnio na poso ispunio si sve uvjete ali..... Rješenja nema jer činovnik mora skvasit onu stvar u moru na godišnjem odmoru. To je za ne povjerovat. I, još ti govori: „To je normalno“.

I evo, nakon tri mjeseca i jedan dan (baš tako), poštar donosi rješenje. Mislite, to je konačno to?

Jes šipak!

Prošlo još dvadeset i tri dana i tek prva isplata (prvi stup). Bog zna kad će drugi? Zovem drugi stup telefonom. Otamo opet neki što pije kafu ili se kladi na kompjuteru i kaže: „e, ma mi za Vas još nismo dobili uplatu“. Pa onda provjerava nešto, ja čekam na telefonu (opet ko ona stvar, a kako drugačije), kad on će otamo: „e, ma da smo i dobili uplatu opet Vam ne bi još uplatili drugi stup jer nemate potpisan ugovor“.

„Ma koji ugovor, Gospu ti materinu i ćaćinu? Ko mi ga je poslo? Što ću to potpisat? S kime?“ Kad me tad nije kolpalo, neće više nikad. I, evo dalje o tome ne znam ništa i čekam. Uglavnom, darovi unucima su se kupili od ono EUR-a iz bječve.

Toliko o dobivanju rješenja i sklapanju tog famoznog ugovora. Hajdemo malo o samoj isplati, o šuški, o soldima o čemu se u stvari i radi.

Kad se, Bože moj, sjetim moje pokojne babe i isplate njezine penzije. Suze mi dođu na oči.

Ko sad se sjećam kako bi i ona ali i ja s njom zajedno, čekali i veselili se poštaru prvoga ili drugoga u mjesecu kad joj je donosio penziju. Njoj je bilo preša da poštar dođe iz ranijega ujutro da može mene odma poslat odnijet solde za platit misu za pokojnoga đeda u dum Iva Bjelokosića, a dala bi i meni moj dio. Mene je gebirala ona čuvena „crvena“. U onim monetarnim zavrzlamama sa „starim“ i „novim“ dinarima više se i ne spominjem dobro je li apoen te „crvene“ bio 100 ili 10000 dinara? Ili su apoeni bili jedno vrijeme 10 a jedno vrijeme 10000 dinara? Više ne znam ma se sjećam da su je svi zvali „crvena“ i da je za moje ondašnje prohtjeve imala strašno veliku kupovnu moć. Ajme meni koliko se petarda u trafici moglo kupit za tu jednu „crvenu“. Mala zelena petarda za 30 para (da, da, nijesu odvazda bile lipe, prije su bile „pare“, toliko za one mlađe čitatelje) i veća crvene boje 50 para. A koliko frnja i klikera? A sličica sportaša Olimpijade u Minhenu, žvaka....... Uglavnom, tih je 12 dana u godini kad je poštar donosio penziju bilo, bome osim Badnjega dana, Nove godine, svetoga Vlaha i rođendana, 12 najvažnijih dana u godini.

Naš je poštar imo vazda istu rutu kretanja, jedino je malo kasnio na dan podjele penzije jer bi mu se itinerar usporio radi puno penzionera koje je trebo taj dan posjetit. A, kretanje bi mu usporil i oni bićerini što je usput popio. A kako ćeš mu to zamjerit? Nije skladno da čovjek odbije baš svakoga ko ga hoće tratat, je li tako?

I, malo prije očekivane ure (a to je vazda bilo oko podne, ure) baba bi se već počela nervozno vrtit po taraci i đardinu. Ono,.... svako malo bi izišla bez ikakve potrebe mesti taracu, oplijevit petrusin, pa nešto treće  .... ali sve je to činila samo da pođe vanka i da čuje poštara čim on dođe u ulicu, i sebi bi u bradu govorila: „Pa đe je više? Đe ga vragovi nosu? Bit će se dijeleći penzije inbaluno? Vazda dođe do ove ure, a danas ga nema! Ne zna on da je meni preša jer će mi poć dum Ivo leć iza objeda! A, poslije će dum Ivo na Bosanku rijet misu. I kad će mu onda mali odnijet solde za misu?“.

I, kad bi poštar finalmente arivo u kuću nekako su svi prigovori i nervoze prestajali i postalo bi nekako .... svečano. Nije to bilo ko običan dan kad ti poštjer donosi neku kartolinu ili, oprosti mi Bože, račun od Elektrojuga ili Vodovoda. Taj dan, to je bio ritualni posjet državnoga službenika. Bila je to ko gavelijanski režirana scena iz teatra, uvježbavana i ponavljana godinama.

On, visok, krakat, u broj manjoj monturi, malo duža kosa mu strši ispod one poštarske kape. Preko ramena visi nisko ona velika kafena izlizana kožna torba ko revolverašu kolt i u njoj nešto malo pisama vezanima u svežnje. Za svaku ulicu svoj svežanj. I, najvažnije - uvezani snopovi novčanica. Još su ti snopovi solada vonjali na boju iz državne tiskare, pa bi sjeo svečano za stol u kominu. Ko sudac nekoga visokoga suda, teatralno bi izvadio veliko libro i stavio oćale, izvadio onaj blok sa štampanim odrescima i pronašo onaj sa babinim imenom. Onda bi otkinuo onaj talon na kojemu je velikim slovima pisalo ZA KORISNIKA. To bi baba sve otrpjela stojeći na nogama ko da joj je u kuću, ne daj Bože, došo milicioner i to je bio čas kad je sve bilo spremno da predstava započne.

Kako se ono reče – stekli su se svi preduvjeti za službenu radnju. Prije nego prione tako važnome poslu prvo bi se baba i on pitali za zdravlje i za familju, ona bi mu donijela bocu i bićerin i natočila, onda ono „nazdravlje“ i moglo se pristupiti samome činu. Poštar bi izvadio bugačicu za kvasit prste da ne bi falio dok broji onako fjamante solde. Ona bi gledala odozgo stojeći na nogama i pažljivo kontrolirala koliko je dotad poštar izbrojio i u jednom momentu bi ga fermala i rekla: „Eto, to drugo tebi.“. Onda je slijedilo potpisivanje, spremanje bugačice. Time bi taj svečani i službeni dio između babe i države prestao i poštar je opet postajao Ante, Frano ili kako se već zvao.

Poštar bi pošo ća, ja bi dobio solde za đedovu misu i onu moju „crvenu“ i moro sam odma otrčat u svetoga Andrije dat ih dum Ivu uz ono babino obavezno: „Pazi preko puta. Vidiš kakvijeh sve ludijeh ima što voze okolo!“ što je odjekivalo preko cijeloga đardina i susjedstva. I, nažalost, danas su ti ludi po putu jedina sličnost sa onim vremenima. Jedino ih danas ima više jer ima više i auta.

E, pa sad dragi čitatelji usporedite kako je bilo „u ono vrijeme“, a kako je danas i izvucite iz svega vlastiti zaključak. Ja sam zaključak davno donio. I, nemojte slučajno promislit da smatram da je sve prije bilo dobro, ali u ovim pitanjima penzionera mislim da je prije eto, pedeset godina neka „obična“ gospođa Mare ili Kate iz nekoga računovodstva za uru-dvije, sa tintanom olovkom i na trgovačkom papiru i bez „digitrona“ (jer to jednostavno nije postojalo ko što danas ne postoji let na Jupiter) izračunala nekome penziju od plaća iz više država i više valuta, pa onda na običnoj Biserici ......

Što? Ne znate što je bila Biserica? Bila je to ona Unisova pisaća mašina đe su se one šipkice sa slovima stalno ingropavale. E, pa na toj je makinji ta činovnica natipkala privremeno rješenje za penziju čovjeku, da ima od čega živjet dok mu za koji dan ne bi otipkala i konačno rješenje, a sve bez bez kompjutera. I to je rješenje u još samo par dana mojoj babi donio onaj uniformirani krakati državni poštar sa kapom na glavi i, koliko god to nekome karikaturalno bilo, svečano joj ga predao zajedno sa fjamantim novčanicama koje su još vonjale na tiskaru.

A meni ništa nije ostalo od doživljaja dobivanja rješenja za prvu penziju i solada od prve penzije, osim nervanja. A – iako je prošlo pedeset godina – ja još u nosu imam vonj onih samljevenih deset deka kafe za onu gospođu iz nekoga računovodstva, i vonjeva one poštarove rakije i boje iz državne štamparije kojom su tiskane one fjamante novčanice, baruta iz petarda i vonja onih loših žvaka iz saketića sa sličicama košarkaša sa Olimpijade u Minhenu.