Ljudi ne mogu živjeti bez hrane, vode, zraka – i ljubavi. Prve tri navedene stvari koje su neophodne za život su opipljive, samo je ljubav neopipljiva. S druge strane ljubav, ako je prava, itekako se osjeti. Upravo tako, odmah na prvi dojam, ljubav isijava prilikom susreta s bračnim parom Mirčevski, Ružicom i Aleksandrom koji ovih dana u Domu za starije i nemoćne Dubrovnik slave dijamantnu obljetnicu svoga braka. Šezdeset godina zajedničkog života dočekali su dobrog zdravlja, uredno dotjerani i iznimno vedrog duha, a za Dubrovački dnevnik su ispričali svoju životnu priču.

Upoznali su se u hotelu Lapad na plesnjaku dok je Ružica išla u učiteljsku školu, a Aleksandar je bio vojno lice. Naočiti mladić iz Makedonije tada je osvojio lijepu Dubrovkinju koja se odmah nakon srednje škole udala za njega, a ubrzo su dobili i sina. Da ih danas ponovno pitaju uzimaju li jedno drugo za supružnika odgovaraju kako bi bez zadrške rekli 'da'.

Jedan o drugome sve najbolje

- Ja sam njega u svemu stavila na vrh. Nikad nije skitao, uvijek se sam o sebi brinuo, znao je raspolagati s novcem, imao je dobre odnose s ljudima, džentlmen je u društvu, ima urođenu eleganciju, poštuje rutine, brine se za higijenu, uvijek je uredan i čist... Ma u svakom pogledu je kako treba. Evo, primjerice u mom ormaru je roba uredno složena, ali u njegovom je sve 'po špagu'. Imamo dosta razlika, ali se savršeno nadopunjavamo. Jednostavno je fin i mio, a kada je bio mlađi bio je još i bolji - opisuje u jednom dahu 80-godišnja Ružica Mirčevski svog sedam godina starijeg supruga Aleksandra.

Ni on nije štedio lijepe riječi za nju.

- Ona je meni u svemu odmah odgovarala... Bila mi je uvijek naj, naj, naj i to sam znao od prvog dana pa sve do danas. Došao sam u Dubrovnik kao vojno lice i nisam imao ništa, bio sam proleter, ali naši zajednički trenuci bili su mi najljepši. Ne mogu reći da nam je sve bilo idealno, ali nikad se nismo svađali u smislu da je bilo grubih riječi i vrijeđanja, sve nesuglasice bi riješili dijalogom - govori Aleksandar Mirčevski te dodaje kako su oboje porijeklom iz skromnih obitelji s puno braće i sestara.

Budući da su se mladi vjenčali i dobili sina Ružica nije bila vješta u kućanskim poslovima o čemu se brinuo Aleksandar dok je ona pažljivo raspoređivala financije.

- Moja je mama bila dobra kuharica, ali ja nisam znala kuhati tako da smo u početku svašta jeli. Divim mu se kako je to mogao gutati - kroz smijeh govori Ružica te dodaje kako je Aleksandar često spremao jela i prao dječje pelene. Sve su odlučivali samostalno i bili zadovoljni malim stvarima, prisjeća se Ružica, tako da je sve bilo onako kako su zamislili i posložili.

Veselje, ali i bol u obitelji

- Imali smo svoj svijet i nismo se uspoređivali ni s kim. Nitko nas nije ni kontrolirao, niti se miješao u naš brak što nas je u početku dodatno osnažilo. Dugo godina smo bili podstanari i znala sam da ne smijemo stvarati neprilike kod stanodavaca jer bi nas izbacili zbog svađa. Sve to nas je održalo dok smo bili mladi - kazala je vedra gospođa Ružica. Za sebe kaže kako se uvijek puno smijala, a i danas je takva. Smatra kako je žena ta koja treba unositi vedru atmosferu koje kod njih nije nedostajalo pa se prisjeća da su im ljudi znali govoriti kako je kod njih uvijek bilo veselo kao u kazalištu.

No, u životu obitelji Mirčevski nije uvijek odzvanjao osmijeh. Njihov sin jedinac, Jordan Mirčevski, preminuo je u 47 godini života nakon teške bolesti i srčanog udara. Mama i tata se s ponosom prisjećaju svoga sina koji je bio liječnik na Korčuli, a iza njega su ostali uspješni unuk i unuka koji danas žive u inozemstvu.

- Teško nas je pogodio taj gubitak, ostale su velike posljedice i vječna bol - govori gospođa Mirčevski.

Gubitak sina ih je potaknuo na promišljanje da se teško sami o sebi mogu brinuti u starim danima pa je to bio jedan od razloga zašto su došli živjeti u dom.

- Živjeli smo na Konalu gdje je puno skalina što nam je otežavalo svakodnevicu. Čovjeku je važno i društvo pa smo se odluči za dom jer tu uvijek imamo nekoga za porazgovarati, ali i one koji se brinu o nama. Najvažnije je biti spokojan i imati unutarnju snagu što se ipak svakoga dana gubi. Mi smo ovdje zadovoljni s cjelokupnom uslugom i ne razmišljamo o teškim trenucima jer se uvijek nešto lijepo događa, osoblje je brižno prema svima, hrana izvrsna, ravnateljica ljubazna i uvijek dostupna - govori Ružica. 

Savjeti za sreću bračnog para Mirčevski

• ne pretjerivati u hrani i izležavanju
• malo gimnastike i šetnje
• puno smijeha i veselja
• rješavati probleme u četiri oka
• zajedništvo u teškim trenucima
• biti zadovoljan malim stvarima
• ljubav treba trajati

Nakon razdvojenosti od četiri mjeseca ponovno skupa

Inače, ravnateljica Doma za starije i nemoćne Dubrovnik učinila je veliku stvar za bračni par Mirčevski. Kada su odlučili živjeti u domu, prvo su bili na Grudi gdje Aleksandru nije odgovarao zrak zbog čega su ga prebacili u grad, a Ružica je ostala u Konavlima. On je skoro svaki dan automobilom išao da se vide što je bilo naporno za ljude u njihovim godinama. Požalio se ravnateljici Marini Sambrailo i ona je odmah riješila tu situaciju da ih spoji. Tako su Aco i Ruža nakon četiri mjeseca ponovno bili skupa.

Sada uživaju u zajedničkim šetnjama svakog dana do Gruža. Upravo to im je najviše nedostajalo za vrijeme strogog lockdowna kada je prijetila opasnost od koronavirusa pa su domovi za starije bili u gotovo opsadnom stanju zbog straha od bolesti Covid-19. Sad su cijepljeni kao prioritetna skupina tako da su nešto mirniji po tom pitanju, ali i dalje vlada oprez pa svi nose maske.

- Bilo je teško boraviti zatvoren u domu, a jedno vrijeme nismo smjeli ni iz sobe izaći. Volimo biti aktivni jer to je spas pa čak ujutro činimo gimnastiku. Općenito pazimo na svoje zdravlje i kilažu i ne pretjerujemo u ničemu - malo jedemo, ne spavamo previše i ne izležavamo se. Imamo svoju sobu i lijepo nam je, nemamo razloga za svađu, ali ni za veliko veselje zbog gubitka sina - kazuje Aleksandar.

Oboje kažu kako im je brak ljepši nego što su ga zamišljali.

- Ja sam u braku sretan pa i presretan što je sigurno ključ sreće jer sam u 87. godini bez štapa i čio. Naš brak traje 60 godina jer smo se dobro upoznali, uvijek smo u četiri oka sve rješavali. Ponekad neke stvari treba zadržati za sebe jer sredina zna biti zločesta - savjetuje Aleksandar, dok Ružica dodaje kako je važno zajedništvo i tolerancija.

- Čovjeka u početku nosi strast i zanesenost, ali kasnije dođu druge okolnosti, no ljubav treba trajati. Potrebno je nešto i 'progutati', a nipošto se ljutiti na svaku sitnicu - zaključila je Ružica Mirčevski.

*Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik Petkom