Početak veljače donio je novost koja nije nimalo „sjela“ građanima. Radi se o tome da vozila sanitetskog prijevoza moraju plaćati cestarinu, a u prvim informacijama Doma zdravlja Dubrovnik rečeno je da ta promjena znači da će se odsad medicinski prijevozi iz ustanove voziti starim putem, osim ako korisnik sam ne plati cestarinu. Ta objava izazvala je niz reakcija onih koji su bili pacijenti, ali i onih koji su svjesni da im jednog dana takav prijevoz može zatrebati. Zaredali su se komentari. 

„Pa je li ovo moguće? Ovdje se više ne zna tko je lud, a tko pametan?“, stoji u jednom od komentara, a nastavlja se nizom onih u istom tonu.  „Bože moj ima li kraja? Ja sam bila pacijent koji je ìšao samo do Splita, pa do ulaska na autocestu. Ajme meni, uz dužno poštovanje vozača i pratnje, bilo je grubo, a zamislite tako do Splita ili Zagreba“, piše jedna od čitateljica. I tako redom… Šok i nevjerica oko ove odluke, koja se nekima možda čini kao mala stvar, ali onima koji su putovali van Dubrovnika i starim i novim putem, definitivno značajna.

Dan nakon ove objave, stigla je informacija iz Doma zdravlja Dubrovnik da se odluka odgađa za 1. ožujka, no ipak nije tako. Za pojašnjenje smo pitali ravnatelja ustanove Branka Bazdana, koji nam govori kako se radi o odluci dijelom Hrvatskih autocesta, a dijelom Ministarstva prometa, koji su donijeli novi Pravilnik. 

„Dom zdravlja od 1. veljače plaća cestarinu. Problem je u tome, što ja vidim, što je našim Pravilnikom i HZZO-om određeno da hitne pacijente iz ustanove u ustanovu, znači iz ustanove opće bolnice koja je nižeg ranga u klinike koje su većeg ranga, hitne pacijente prevozi sanitetski prijevoz. Tu je po meni najveći problem ili previd da se naplaćuje za sanitetski prijevoz koji je u biti hitni“, objašnjava Bazdan i dodaje da će OB Dubrovnik pokrivati troškove za hitne pacijente, a druge će pokrivati Dom zdravlja jer HZZO te troškove zasad ne priznaje, za razliku od nekih drugih stvari koje „pokrivaju“. 

Pojasnio je i da je, nažalost, odgoda naplate na ožujak bila dezinformacija, a što se tiče vožnje van autoputa kaže: „Naravno da se neće voziti starim putem, to je bio samo jedan manevar da se ukaže na problematiku, koja je nelogična.“

DALEKO NAJVIŠE PRIJEĐENIH KILOMETARA

Ukazalo se zaista na problematiku koja je uz moguće korisnike sanitetskog prijevoza, uznemirila i one koji su u njemu zaposleni, pa tako i Hrvoja Čikora, vozača sanitetskog prijevoza. 

„Isključivo se ne vozi starim putem radi Doma zdravlja i ravnatelja, jer je on na kraju donio odluku da ćemo mi to ipak plaćati novcima Doma zdravlja. Kako bi to izgledalo? Neki su imali priliku i osjetiti s obzirom da nam je dosta često i zatvoren autoput koji plaćamo, pa onda moramo nekad ići okolnim putem. Nama vozačima i nije toliki problem, ali pacijentu je to užas, u zatvorenom prostoru po 8 do 12 sati, ako vas zapadnu Krapinske toplice ili Bizovačke toplice, to bi se 13 sati vozilo. Da ne govorim Rijeka, Rab… Ne bi se moglo voziti, od 90 puta možda bi vozili 45, jer je non-stop bura i slično. Tako da ne znam kako bi to išlo i nije mi uopće jasna ta odluka, koja pogotovo na nas utječe jer imamo daleko najviše kilometara od svih saniteta u Hrvatskoj, a vjerojatno i svih hitnih službi“, govori Čikor. 

Na ako se i zanemari ova odluka, sanitetski prijevoz i inače je zahtjevan, pogotovo kad se uzme u obzir položaj Dubrovnika. 

„S pacijentom normalni, redovni put, ako se ne radi o hitnom slučaju traje negdje šest sati, a ako je riječ o hitnom slučaju nešto manje, ali ništa osjetno. Borba je, a u svakom slučaju pacijentu nije ugodno“, objašnjava Čikor. 

Što se tiče samog autoputa, postoje određena pravila, koja su znala zbuniti ljude koji bi rekli da se rotacije „pale bezveze“. 

„Mi smo dosad po zakonu morali kad bi ušli normalno uzeti karticu, na izlazu s autoceste morali smo upaliti svjetlosne signale ako nije hitno. Ako je hitno, može se kontaktirati policija da nam se diže rampa, imali smo dosta takvih slučajeva. Nažalost, neki su pacijenti i preminuli, ali to je sve sastavni dio ovoga posla. Nije lako sve to proživljavati, ali najteže je pacijentima, mislim, voziti ih okolo preko Knina, Sinja… Zamislite ljeti da moramo voziti Zagreb, moramo ići u Split starom magistralom. Došli bi do Splita za 5 i po’ sati“, dodaje Čikor i dodaje kako imaju veliku podršku građana. 

6500 EURA TROŠKA PROSJEČNO SAMO ZA ZAGREB 

„Radimo abnormalno puno posla za naše područje, samo u našoj županiji vozimo od Prevlake do Janjine, to je ogroman prostor. Dosta puta smo dobili pohvale, naravno, bude i kritika, to je sve normalno, ali podržali su nas, a mislim da to i zaslužujemo“, priča Čikor i osvrće se na neke od komentara u kojima stoji da bi zaposlenici sanitetskog prijevoza mogli autocestu platiti i sami.

„To ne bi imalo nikakvog smisla, mi radimo za plaću, a ne kako bismo plaćali iz svog džepa. Na mjesečnoj bazi prosječno vozimo 60 puta u Zagreb, dakle u mjesec dana to je 6500 eura cestarine samo na Zagreb, da ne govorim Split, Rab, Rijeka, Ugljan… To je abnormalni trošak”, tvrdi. 

Vožnja van županije je svakodnevica, a postoje i 24-satna dežurstva za hitne slučajeve, koja uskaču ako helikopter i avion ne mogu poletjeti, uz pratnju medicinskog osoblja. Posao je to izazovan na puno načina.

„Zahtjevan je, ali u drugu ruku se osjećate ispunjenim jer pomažete ljudima na neki način. Svatko tko misli da je volan lak kruh, mora znati da nije tako. Možda jesam malo mlađi, ali imam kilometara i kilometara i to iz iskustva govorim. Pogotovo u nekim kriznim situacijama kad moraš ići malo brže, pa se nekad i ljudi ne znaju prilagoditi sirenama… Ima tu svega. Često govore kako palimo sirene iako ne moramo, to nije istina. Mi upalimo sirene jer moramo odvesti čovjeka na dijalizu, ako on ne dođe na dijalizu, on ne može izdržati dva dana… Nije lako, zahtjevno je, ali definitivno ispunjava“, objašnjava Čikor. 

No takav posao ostavlja traga i na privatnom životu. 

„Definitivno utječe. Primjerice, kad se vozi u Zagreb, obavezno je prespavati. Ipak ste udaljeni od obitelji dva dana. Ali valjda su žene navikle, imaju razumijevanja“, smije se Čikor. 

Dubrovački sanitet samo u županiji pokriva područje od Prevlake do Janjine

DOK DURA, DURA 

Iskoristili smo priliku i provjerili kako se ponašati kada se zateknemo s vozilom upaljenih rotacija na prometnicama. Mnogi ljudi, u najboljoj želji, pogrešno reagiraju.

„Osnovno je ne zakočiti i ukopati se na mjestu, jer to može biti pogubno i za mene i za vozača automobila. Bilo bi idealno nastaviti se voziti istim ritmom, ne usporavati, ne ubrzavati, dati se što više u desnu stranu. Kad to napravite vi, ali i oni iz kontra smjera, mi bez problema prolazimo kroz sredinu. To je idealno. Znam da se ljudi prepadnu u momentu kad čuju sirenu i to shvaćam, ali najgore je u svakom slučaju zakočiti“, kaže Čikor. 

U svakom slučaju, što se tiče ove nenadane i neželjene promjene, zasad troškove pokriva Dom zdravlja Dubrovnik, a povremeno i bolnica, ali dokad, ne zna se.

„Došla je obavijest 1. veljače da se cestarina mora plaćati, a kad se digla pobuna, koja je krenula iz Dubrovnika, već 2. veljače je došla obavijest da se ne plaća. Međutim, to na kraju nije ispalo točno, odnosno Hrvatske autoceste nisu dobile obavijest. Mi nastavljamo voziti autoputom, iskreno ne znam za druge sanitete, plaćamo karticom Doma zdravlja. Zasad ide tako, a dokad će to biti… Hoće li se rješavati? Nadam se da hoće! Mislim, mi smo svaki dan na autoputu, svaki dan. Meni to nikako nije jasno i mogla se napraviti nekakva regulativa. Prednost ispred nas ima HGSS, oni nisu toliko na autoputu. Momcima svaka čast, rade svoj posao vrhunski, ali govorim samo primjer. Hitna mora izaći na prometnu nesreću, to stoji, ali sve hitne slučajeve koji idu iz bolnice u bolnicu vozimo u prvi KBC gdje je moguće. Malo je nelogično, ali što je tu je“, kaže Čikor i zaključuje da u zdravstvu ima dosta stvari koje su nelogične, pa je u neku ruku bolje šutjeti.

No ipak postoji nada da će podignut glas i to upravo u Dubrovniku utjecati na odluku koja je donijela dodatne troškove zdravstvenim institucijama. Da se ne bi kroz nekoliko mjeseci opet govorilo o vožnji starim putem.