U Dubrovniku se u rujnu održala Ljetna škola molekularnih bioznanosti u medicini i međunarodni simpozij o oksidacijskom stresu. Uz brojne teme o kojima je bilo riječi, pažnju su posebno privukla predavanja organizatora Nevena Žarkovića, doktora medicine, znanstvenika pri Institutu Ruđer Boškovića i dugogodišnjeg profesora na osječkom Sveučilištu i renomirane stručnjakinje medicinske biologije Anne Negre–Salvayre, više znanstvene suradnice pri francuskom istraživačkom institutu Inserm. Žarković je karijeru započeo 1984. godine u organizacijskom odboru Škole biofizike koja se održavala u Dubrovniku, a vratio se 40 godina kasnije organizirajući sličan događaj uz želju da to postane tradicija koja će pomagati doktorima, a na kraju sve u korist pacijenata.

Njegovo predavanje odnosilo se na spontano izlječenje od raka, dok je profesorica Negre-Salvayre govorila o kardiovaskularnim bolestima. Iako na prvu zvuče kao dvije posve nepovezane teme, vezuje ih treća tema, a to je oksidacijski stres. Što je to, kako utječe na razvoj brojnih bolesti, ali i kako pomaže u borbi protiv malignih bolesti, razgovarali smo s ovo dvoje znanstvenika.

OKSIDACIJSKI STRES
Kada govorimo o oksidacijskom stresu, ne govorimo o psihološkom fenomenu kojem se u moderno doba pridaje sve više značaja. Nije tu riječ o 'nervozi' zbog posla, problemima u obitelji i slično, nego o metaboličkom stanju organizma koje je definirano poremećajem neravnoteže između prooksidansa i antioksidansa. Jedni su odgovorni za starenje i odumiranje stanica, drugi za regeneraciju i rast. Riječ je dakle o jednom toliko fascinantnom životnom procesu koji se svake sekunde odvija u svakome od nas, a o njemu znamo toliko malo. Zbog njega starimo i dobivamo bore, pa čak i bolesti srca, zbog njega se sa životnim teškoćama ponekad nosimo iznimno dobro, zbog njega se može oboljeti od malignih bolesti, a paradoksalno on i liječi maligne bolesti. Pokušali smo 'otpetljati' ovu jednu, čini se na prvu, vrlo zamršenu zagonetku znanstvenih pojmova, koja je na kraju priče toliko logična i fascinantna.

Razgovor smo otvorili predavanjem Francuskinje Negre-Salvayre koja je govorila o pojavnosti kardiovaskularnih bolesti, s posebnim osvrtom na aterosklerozu i povezanost s oksidacijskim stresom. Ona ističe kako su ovakva događanja iznimno bitna jer je riječ o razradi teme od kemije i fizike pa sve do patofiziologije i kliničkog aspekta. Vrijedno je to iskustvo za studente medicine i liječnike kako bi dobili informacije o važnom problemu kojeg liječnici ne razumiju uvijek dovoljno dobro.

KAKO MASNE NASLAGE POSTAJU TOKSIČNE
„Kardiovaskularne bolesti nastaju zbog masnih naslaga u stijenkama krvnih žila. Međutim, one nastaju kroz dugo životno razdoblje, dakle bolest se razvija postepeno. Osim starenja, razvoj bolesti ubrzan je i faktorima rizika. Pitanje koje možemo postaviti jest - kako te masne naslage postaju toliko toksične za krvne žile? Postoji veliki broj događaja koji sudjeluju u tome, a među njima je i fenomen oksidacije. Oksidacija lipida zapravo je jedan od okidača nastanka masnih naslaga na stijenkama krvnih žila“, objašnjava na početku profesorica Negre-Salvayre. Kako u zdravom tijelu postoji balans, tako se u nekim kliničkim stanjima javlja neravnoteža. Posljedica te neravnoteže je upravo nastanak lezija i masnih naslaga na stijenkama krvnih žila. Tako antioksidansi igraju važnu ulogu u zaustavljanju ili usporavanju procesa oksidacije stanica. No, ne znači to nužno da se odmah treba okrenuti suplementaciji.
„Uobičajena zdrava prehrana, a posebno mediteranska, sadrži dovoljnu količinu antioksidansa i nema potrebe za uzimanjem suplemenata. Šteta je što ljudi ne koriste uvijek sve te prednosti i dobrobit tradicionalne kuhinje za usporavanje razvoja mogućih bolesti“, upozorava profesorica i dodaje kako 'brza hrana' nikako ne bi smjela biti na našim jelovnicima učestalo.

Anne Negre–Salvayre

POZITIVNE ŽIVOTNE NAVIKE
Uravnotežena prehrana jedan je od ključnih čimbenika održavanja zdravlja, no ne i jedini.
„Teško je dati univerzalne savjete jer postoje tolike različitosti među ljudima. Ne možemo standardizirati upute i zbog genetskih razlika među osobama, pa i spola. Recimo, što se tiče kardiovaskularnih bolesti, žene rjeđe obolijevaju od muškaraca jer ženski hormoni djeluju protektivno. Međutim, nakon menopauze se javlja neravnoteža, a rizik razvoja ovog tipa bolesti u žena raste“, pojašnjava profesorica i napominje kako je ključno stvoriti pozitivne životne navike. 
„To znači, uz uravnoteženu prehranu, ne pušiti, smanjiti izlaganje zagađenju i voditi računa o krvnom tlaku i kolesterolu“, navodi znanstvenica dobru kombinaciju kao polazišnu točku brige o zdravlju. Međutim, magični savjet ne postoji, nekome tko je u genetskoj predispoziciji za razvoj kardiovaskularnih bolesti ponekad ni sve ovo neće pomoći u sprječavanju njene pojavnosti.

STRES NIJE UVIJEK NEPRIJATELJ
„Osim toga, i psihološki stres utječe na razvoj oksidacijskog stresa. No, ljudsko tijelo je čudesno, nekada psihološki stres može stimulirati razvoj zaštitnih barijera kako bi se pripremili na više 'važnoga' stresa i proizvodnju supstanci koje bi nas u tom slučaju štitile od štetnih utjecaja. Malo stresa, dakle, nije uvijek neprijatelj!“, iznosi još jednu zanimljivost profesorica Anne Negre–Salvayre.

Oksidacijski stres nije samo pojam u istraživačkim radovima vezan isključivo uz eksperimentalnu medicinu, postoji i mnogo mjerenja koja se mogu napraviti u propitkivanju balansa, odnosno statusa (anti)oksidansa u organizmu. Međutim, kako pojašnjava Negre-Salvayre, mjerenja ne znače mnogo jer ih je vrlo teško interpretirati.
„Naravno, ponekad je to i jednostavno, recimo kada vidimo niske razine vitamina E, koji je antioksidans, onda znamo kako pacijent može razviti probleme koji se tiču oksidacijskog stresa. Ne mislim nužno na kardiovaskularne bolesti, jer oksidacijski stres može potpomoći razvoju širokog spektra bolesti. Uzmimo za primjer neurodegenerativne bolesti, depozit oksidiranih lipida u mozgu postoji kod Alzheimerove i Parkinsonove bolesti. Također, starenje je povezano s oksidativnim stresom jer kroz godine prirodno dolazi do opadanja razine antioksidansa“, pojašnjava i iznosi vrlo jednostavan primjer: kada se koža izlaže UV zračenju stimulira se fotostarenje, to izaziva oksidacijski stres što dovodi do formacije bora i drugih znakova starenja.

PARADOKS RAKA I OKSIDACIJSKOG STRESA
Doktor Neven Žarković  govorio je o povezanosti oksidacijskog stresa s nastankom raka, svojevrsnom terapijskom paradoksu i u konačnici o spontanom izlječenju.
„Mi živimo zahvaljujući tome što dišemo zrak, a taj zrak koji je izvor energije, baš kao motorima s unutarnjim izgaranjem, onda dovodi i do nekih neželjenih procesa. Oni podrazumijevaju stvaranje slobodnih radikala kisika kao vrlo nestabilnih molekula koje onda oštećuju bjelančevine, masti, nukleinske kiseline i šećere“, govori Žarković i pojašnjava kako se ti procesi mogu događati dugo vremena pa organizam tada prilagođava stanice na takav oblik dugotrajnog agresivnog stresa, razvijanjem drugačijih mehanizama obrane od onih koji su normalni za normalne stanice, a sve s ciljem preživljavanja.„Tako promijenjene stanice koje se ne mogu vratiti u prvotno stanje, zovemo mutiranima i u konačnici maligno transformiranima. One postaju potencijalno zloćudne stanice koje će se umnažati nekontrolirano bez razloga i uništavati sve oko sebe“, pojašnjava Žarković i dodaje kako danas, empirijski i egzatno znamo kako je većina zloćudnih tumora prije ili kasnije, u svojem nastanku, bila vezana uz oksidacijski stres.
„S druge strane, tumori koji su nastali uslijed oksidacijskog stresa - predstavljaju oksidacijski stres za cijeli organizam trajno. Zbog toga se koriste terapije koje se opet oslanjaju na mogućnost pretvorbe kisika u radikale kisika, ne bi li sada ubili tumorske stanice koje su na takav način nastale. Sve to po logici – klin se klinom izbija“, iznosi zanimljivost doktor Žarković i pojašnjava kako upravo na tom principu djeluje zračenje i veliki broj lijekova koji se koriste u kemoterapiji. Oni djeluju prvenstveno preko oksidacijskog stresa, ali imaju tu specifičnost izraženije djelotvornosti na tumorske stanice, u odnosu na normalne.

Neven Žarković

NAJVEĆA ZAGONETKA, ALI I ODGOVOR
Najveća zagonetka i izazov, najmanje istraženi i najmanje poznati su fenomeni spontanog izlječenja raka, navodi doktor Žarković. „Neki preduvjeti kako bi čovjek mogao kazati kako je došlo do spontanog izlječenja su jasno definirani, dok drugi otvaraju više pitanja nego daju odgovora“, iskreno progovara. Naravno, prvo je potrebno imati nepobitno potvrdan patohistološki nalaz s dijagnozom raka. Drugi preduvjet je da pacijent nije smio dobiti oblik terapije koji bi na danas razumljiv, znanstveno objašnjiv način, mogao biti uzrok izlječenja. „To ne znači da ljudi nisu uzimali nešto, a nisu htjeli reći doktoru. Brojne studije u svijetu pokazuju kako preko 80 posto onkoloških bolesnika uzima još nešto, osim onoga što im je ordinirano, ali to ne žele reći liječnicima“, navodi Žarković i govori kako upravo zbog toga znanstvenici ne mogu isključiti mogućnost kako neki od takvih 'tajnih' pripravaka djeluje, samo nije dovoljno poznat ili istražen.

„Suvremena medicina podrazumijeva čovjeka kao osobu u cjelini, ne liječi simptome niti bolest, nego čovjeka. Uzima njegove fizičke, mentalne, psihičke i duhovne karakteristike. O tim spiritualnim karakteristikama najmanje znamo, ali znamo kako u bilo kojem kliničkom istraživanju lijekova otprilike 30 posto pacijenata reagira na placebo, lažni lijek“, govori Žarković i objašnjava kako postoji ta jedna, sigurno učinkovita metoda autosugestije koja dobro djeluje kad ljudi vjeruju. Događa se tako da čovjeku koji nije dobivao evidentiranu, potencijalno učinkovitu terapiju, tumor u cijelosti ili djelomice nestane. Njihove prognoze koje su često bile vrlo loše postaju bespredmetne jer umjesto mjeseci, ljudi žive godinama bez tegoba.

FENOMEN SPONTANOG IZLJEČENJA
„Temeljem brojnih istraživanja, vjerujem kako iza ljudi koji su doživjeli takav fenomen spontanog izlječenja, kao uzrok stoji oksidacijski stres“, poentira. „U ovom slučaju one promjene koje se u organizmu razvijaju uslijed zloćudne bolesti ili terapije koja nije sama po sebi dovoljno učinkovita, izazvat će oksidacijski stres. Ne znači da će on postojati trajno, ali može izazvati promjene molekula koje će moći postati dugotrajnog učinka i simulirati oksidacijski stres te postići protutumorski učinak“, pojašnjava pozadinu djelovanja. „Isti ti produkti koje bismo inače gađali drvljem i kamenjem kao negativce, mogu ispasti junaci koji uspiju eliminirati tumor. Vjerujem kako se, kod onih sretnika kod kojih se dogodi spontana regresija, nešto takvo događalo, samo nije bilo praćeno. Kada istu situaciju promatramo u eksperimentalnim modelima, onda nedvojbeno znamo kako to može napraviti upravo takav efekt, potpuni nestanak tumora“, govori i dalje pojašnjava tri osnovna načina na koja se to događa.

IMATE LI BIJELU MRLJU NA KOŽI?
„Prvi je način da uspori rast tumora i potakne ga da počne sličiti normalnom tkivu kako bi proizvodio bjelančevine koje podsjećaju na one od kojih je nastao. Kada to počne raditi, onda sporije raste. Stanice tumora rade bjelančevine kako bi imale neku funkciju, to im ne ide dobro, ali se za to vrijeme ne mogu dobro dijeliti“, pojašnjava pa nastavlja: „Nakon toga može nastati drugi proces - programirana stanična smrt. Nakon što tumoru spriječe rast, promijenjene bjelančevine natjeraju ga da pomalo napravi suicid, odnosno nestane“, govori i napominje kako se to događa prerijetko.
„Vjerujem kako će istraživanja u tom smjeru, kojih ima premalo, u budućnosti znatno unaprijediti terapiju tumora. Osim toga, vjerujem kako je puno ljudi prošlo nešto takvo, a ne znaju. Uzmimo za primjer melanom, jedan od najgorih tumora koji postoji, kada spontano nestaje obično ostavlja bijelu mrlju. To je jedan prekrasan 'dokaz' (ne pravi, za njega bi nam trebao nepobitan nalaz), jer njegov crni pigment koji je normalno ponašanje nenormalnog umnažanja stanica prestaje u trenutku kada se tumorske stanice više ne mogu širiti. Tada se prestaje proizvoditi, stanice shvaćaju da su suvišne jer se ne mogu umnažati, odumiru i ostavljaju bijelu mrlju na koži“, priča Žarković, no dodaje kako bijele mrlje mogu biti i od madeža, nekih ozljeda i slično, ne znače one nužno kako je bila riječ o spontanom izlječenju tumora, iako i to može biti situacija.
„Gotovo svako tkivo i svaki tip tumora koji smo u Institutu Ruđera Boškovića analizirali i objavili rad o pojavi proizvoda oksidacije lipida, pokazuju takvu reakciju. Normalne stanice u blizini tumora stvaraju kao prirodni citostatik produkte oksidacijskog stresa lipida, vezane uz bjelančevine, koje će ubiti tumor. Nije to teško zamisliti kako se isto događa i kod ljudi, samo nije bilo praćeno i dokazano, pa to zovemo spontanom regresijom“, zaključuje.

NE ODBIJAJTE TERAPIJU!
No, da ne bude zabune, doktor Žarković napominje kako su ove situacije prerijetke i kako pacijenti ni pod kojim slučajem ne trebaju odbijati terapiju za rak. „Ako imaju takvu mogućnost, pacijent treba otići na operaciju, uzeti kemoterapiju, radioterapiju, ako to može podnijeti. Za onoga koji ne može, terapija će biti zaustavljena jer doktori nikoga neće ubiti dajući terapiju. Treba pokušati dobiti i potporu obitelji i prijatelja jer psihološki aspekt zaista pomaže. Još jedna stvar koja pomaže je aktivnost, iako je to često nemjerljivo teško, ali čovjek se mora pokušati boriti i vjerovati u budućnost. Ako vjera može pomoći, bolje se i moliti nego koristiti neke znanstveno neprovjerene metode liječenja, čajeve, tablete i slično“, savjetuje. Žarković i Negre–Salvayre slažu se kako nije sigurno ići lokalnim 'travarima' po preporukama baba, susjeda i prijatelja, već pribjegavati isključivo provjerenim lijekovima i protokolima liječenja koji imaju dokaz kako djeluju, a sve u dogovoru s liječnicima.

Pokušali smo 'otpetljati' ovu jednu, čini se na prvu, vrlo zamršenu zagonetku znanstvenih pojmova, koja je na kraju priče toliko logična i fascinantna

HODANJE ČINI ČUDA, A NAŠE TIJELO JE ČUDESNO
Kao jedan vrlo važan 'recept', a posebno za starije ljude, kao najbolji način za izgraditi kapacitet obrane organizma protiv oksidativnog stresa i pratećih bolesti, navodi laganu vježbu. Odnosno onu vježbu koja odgovara mogućnostima i kapacitetu tijela pojedinca. Kao najbolju vježbu navodi hodanje, stoga preskočite lift i pođite skalinima i smanjite vožnju automobilom i autobusom.

Koliko je samo čudesno to naše ljudsko tijelo i kakve sve mogućnosti leže unutar stanica koje nas čine bićima, koliko malo o sebi znamo, i koliko puno još trebamo istraživati, propitkivati, dokazivati i na kraju učiti pokazuje ovaj razgovor koji možemo završiti jedino rečenicom koju je profesor Žarković izgovorio – Negdje dobijemo odgovor, a negdje se samo otvara još više pitanja, nego li smo dobili odgovora.

*Iz tiskanog izdanja Dubrovačkog dnevnika