Krajem studenog dubrovačkom javnosti odjeknula je vijest kako je koncesionar lapadske plaže, Dubrovački zalasci sunca dospio na poreznu ‘listu srama’ zbog duga od 822 tisuće eura, nastalog neplaćanjem koncesije. Tek nekoliko dana nakon te vijesti, stiže još jedna – tvrtka je ušla u postupak likvidacije.  Iz vrha ‘Sunseta’ dolaze vijesti kako planiraju namiriti sva dugovanja, zbog čega nisu pokrenuli postupak stečaja, već likvidacije. 

Tvrtka se već tri godine spominje i u kontekstu spornosti upravljanja koncesijskim područjem s obzirom na to da postoje dvije sudske presude, od kojih jedna potvrđuje kako su Dubrovački zalasci sunca legalno izabran koncesionar, dok druga to osporava. Kako se u javnosti potenciralo pitanje je li dosadašnji koncesionar djeluje u skladu sa zakonom, Županija je zatražila od DORH-a preispitivanje zakonitosti te se još očekuje konačni pravorijek.

Prostor glavne lapadske plaže nikada nije dobio onakvo uređenje kakvo mu priliči, skladno, poštujući sve njegove povijesne datosti

BEZ IDEJE I SMISLA, UVALOM JE ZAVLADAO BETON

Prostor plaže u Uvali Lapad i njenog okolnog dijela koji je u naravi razdijeljen na dvije koncesijske cjeline, već godinama predstavlja jednu od najvećih boljki prostornog (ne)uređenja za Lapađane. Naime, dodjeljivanju koncesije 2015. godine prethodio je natječaj za arhitektonska rješenja prostora, a pobijedio je jedan za koji se javnost konsenzusom složila kako se uklapa u povijesnu namjenu prostora, ali ostvaruje i sve potrebe sadašnjosti i potencijale budućnosti. Autorica tog rješenja cijenjena je arhitektica Sonja Tadej koja je predvodila grupu čiji je rad u konačnici vrednovan kao najbolji. Na temelju tog nagrađenog rada trebalo je pristupiti i izradi glavnog projekta, ishođenju lokacijske i građevinske dozvole, no nešto se na putu od ideje do realizacije izgubilo. Iako su dozvoljena bila određena odstupanja, čak je i arhitektica Tadej 2017. godine u vrijeme početka radova na uređenju plaže, komentirala kako se urađeno znatno razlikuje od zamišljenog. To je bilo vidljivo već po sječi stabala koja je tada zarila duboku ranu u tijela Lapađana koja je i danas, čini se svježa, jednako kao i prije šest godina.

Već se vidi utjecaj mora i vremenskih prilika na očito, pogrešne odabire materijal

Što će se dogoditi s plažom sada, hoće li ona nastaviti propadati, sezonu dočekati kao sramota koju ćemo turistima objašnjavati sa 'znate, bio je tu jedan projekt, trebalo je to biti, sad se čeka...', ili će se koncesija s Dubrovačkim zalascima sunca raskinuti i provesti novi natječaj? Sve se to pitaju Dubrovčani, pa smo sve to pitali Dubrovačko-neretvansku županiju koja je nadležna za upravljanje pomorskim dobrom na kojemu se dodjeljuju koncesije. 

DVA SU MOGUĆA SCENARIJA

Unatoč zavrzlami s presudama, iz Županije su istaknuli kako se nisu stekli uvjeti za raskid ugovora o koncesiji, pa za sada čekaju odluku Vrhovnog suda, po čijem će pravorijeku onda žurno i postupiti. Sve može rezultirati potvrdom dosadašnjeg koncesionara ili raspisivanjem novog natječaja. 

Ono što je za budućnost lapadske plaže bitno jest to što je tvrtka Dubrovački zalasci sunca pokrenula postupak likvidacije, a ne stečaja. Iako jedan i drugi pojam označavaju formalni prekid djelovanja društva, razlike između postupaka su velike. Naime, likvidacija se provodi isključivo ako se podmire sve obveze društva, dakle sva dugovanja, a kako su iz tvrtke ranije komunicirali da je likvidacija rezultat upravo kontradiktornih sudskih odluka, odnosno izostanak konačnog pravorijeka i posljedično nemogućnost daljnjeg financiranja projekta, likvidacija se čak može i obustaviti pozitivnom presudom Vrhovnog suda.

Najnoviji dodatak 'Sunset priči' izgrađen je ovog ljeta, a radio je tek nekoliko tjedana

'PROSTOR VELIKIH KVALITETA STOJI DEVASTIRAN'

“Uvala Lapad, prostor velikih topografskih kvaliteta, stoji devastiran“, govori magistar inženjer arhitekture i urbanizma, Dubrovčanin Ivan Mostahinić, s kojim smo razgovarali o ovom prostoru i svemu što je on danas, što je bio, ali i što bi trebao biti. 

Ivan Mostahinić, magistar inženjer arhitekture i urbanizma

„Budući da nisam puno banja tamo obavio, uglavnom ga pamtim po burovitim šetnjama zimi. Uvijek ugodan i meditativan, bio je to prostor sačinjen od oblutaka, mora, zelenila, jedne betonske kuće i jednog predivnog betonskog tobogana. Dakle, prostor sačinjen uglavnom od prirodnih i vrlo malo umjetnih elemenata koji je, ljeti malo više, a zimi malo manje, kako i priliči, vrvio životom. Prostor je to koji je mnoge generacije podigao“, prisjeća se prostora kakav je bio nekad i kakvim ga brojni Dubrovčani nastavljaju sa sjetom pamtiti. 

'OD PUNO SVAČEGA, A NIČEGA, DOBILI SMO BRISANI PROSTOR'

Mostahinić pak dodaje kako je potrebno i razumjeti te prihvatiti kako se porastom turističkog standarda i kvalitete usluge stvari mijenjaju. 

„Prostor ipak  zahtjeva određenu prilagodbu samom vremenu. Teži se 'prenapucanim' rješenjima koja ne nastaju po principu 'genius loci' (duh , osobitost mjesta op.a.), odnosno koja ne iskorištavaju, a može se reći čak i negiraju prirodne datosti prostora. To su rješenja u kojima je puno svačega, a zapravo nigdje ničega, što se, kako i sami svjedočimo, na kraju dogodilo. Od puno svačega, dobili smo brisani prostor, pripremu za nešto koja je podrazumijevala ukidanje prirodnih datosti prostora. Kao mladi arhitekt, a prvenstveno dijete iz Grada, smatram da ovu nepovoljnu situaciju treba iskoristiti i pristupiti uređenju uvale na cjelovit i najmanje invazivan način“, govori Mostahinić uz konkretne smjernice. 

Puno je svega u prostoru, a zapravo ničega. Mikroambijenti kakvi su bili planirani, nikada nisu realizirani

'DOBRO RJEŠENJE VEĆ POSTOJI, ALI SE U OBIJESTI IZGUBILO'

„Taj prostor treba graditi elementima koji su ga oduvijek gradili i njima postići odgovarajući standard turističke ponude koji će biti prihvatljiv i ugodan i samim građanima koji ipak, za razliku od stranih posjetitelja, taj prostor koriste kontinuirano i kojima taj prostor u konačnici ostaje“, ističe i dodaje kako problematiku prostora uvelike čini njegova dimenzija. 

„Nedvojbeno je da mu treba pristupiti formiranjem mikroambijenata, ali nikako na štetu cjeline. Primjeren odgovor na tu problematiku ponuđen je u izvornom, pobjedničkom natječajnom radu profesorice Tadej koji se negdje putem, u pohlepi i obijesti, izgubio“, zaključuje Ivan Mostahinić, magistar inženjer arhitekture i urbanizma. 

Nabacanost sadržaja bez vizije, jasno je vidljiva dodavanjem šankova, taraca, platoa... a koji nikada nisu zaživjeli

RIJEČ LAPAĐANA JE JASNA – VRIJEME JE ZA POPRAVNI!

Ivo Batričević, Lapađanin, ljubitelj mora i obale, dugogodišnji pomorski djelatnik i strastveni sakupljač kartolina i fotografija koje su obilježile Dubrovnik nekad, kaže kako bi najviše volio da se sve betonirano skine o trošku koncesionara. 

„Trebalo bi skinuti beton pikanerima, vratiti plodnu zemlju, posaditi nova stabla i opet napraviti minimalistički restoran s kabinama što smo nekada imali. Ponovno vratiti život na javnoj plaži kakav smo imali i kakav brojni pamte iz svoje mladosti. Javna plaža treba ostati ono što je uvijek i bila, a njen simbol – tobogan izgrađen 1937. godine bi trebalo renovirati kako bi se danas djeca mogla spuštati i uživati u njemu“, govori Batričević i dodaje kako su on i brojni Dubrovčani o svemu ovome neiscrpno pisali na društvenim mrežama još u vrijeme kada je projekt uređenja plaže krenuo. 

„Bilo je to vrijeme ogorčenosti jer smo vidjeli u što se sve to pretvara“, naglašava. 

Komarci će se, izgleda, nastaviti razmnožavati u ovom kaosu od nikad dovršenog prostora

PODSJETIMO SE KAKO JE PROSTOR PRVO ŠTO PRODAJEMO

Još jedan Lapađanin, Ivica Milošević, dijeli razmišljanja s Batričevićem, a i on je jedan od onih koji su još od prvih dana i sječe stabala koja je šokirala grad neumorno pisali i upozoravali na uništavanje zelenog krajobraza nauštrb hladnog betona. 

„Koncesionar je Uvalu Lapad bespovratno devastirao i uništio. Odmah se vidjelo kako on ne uređuje plažu da bi poboljšao prijašnji izgled, nego da bi plažu doveo u stanje kako bi što više na njoj zaradio. Plaža se više ne može vratiti u prvobitno stanje, ali moglo bi se posaditi koje stablo i postaviti klupe. Gornji dio iza tobogana gdje je 'kvazi restoran' izgleda kao zagrebački Jakuševac, a prije je tu bila velika taraca. Treba vratiti travicu da se može prošetati, poviše plaže je također nekada bila taraca, a i park treba urediti da izgleda lijepo, jer prije devastacije plaža je zimi bila puna šetača“, zaključuje Milošević. 

Cijeli projekt nikada nije dobio svoj konačni izgled, a već godinama izgleda kao da je još u izgradnji

Ovakva razmišljanja dijeli veliki broj Dubrovčana s kojima smo razgovarali, plažu u uvali unificirano se u razgovorima naziva sramotom i ruglom. Najveća će pak sramota tek uslijediti ako plaža i sezonu 2024. godine dočeka bez konkretnog vodstva, jer već sada je puna smeća i porušenih drvenih konstrukcija, a tek je nekoliko tjedana prošlo od kada objekti ne rade. I dok su Hrvati naučeni na povremeni kaos u svim sferama društva, pa tako i u sudstvu, poduzetništvu i prostoru, treba se podsjetiti kako turistima prodajemo upravo prostor. Zato bi se i s prostorom, kao našim najvažnijim atributom konačno trebali ponašati onako kako priliči dobrim gospodarima – skladno, s mjerom. Izbjeći pod svaku cijenu pohlepu i obijest, jer rezultati potonjih su vidljivi ponegdje, nažalost, i desetljećima. 

*Iz tiskanog izdanja Dubrovačkog dnevnika