Tim povodom je objavio tekst naziva "Fotografija je moja radost i sreća već točno pola stoljeća" koji prenosimo u cijelosti:

"Danas je 21.03.2024.!

Pa, što, reći će netko, no potpuno drugačije na ovaj datum gleda ovaj Željko.

Naime, na ovaj datum, ali prije točno pola stoljeća, sam možda i najbolju odluku u životu donio, pa doslovce od siromašnih usta studentskih otkinio i u prodavaonici Optika, novosadskog poduzeća Cineoptic, u Dubrovniku svoju prvu kameru, malenu, od aluminija i plastike učinjenu, i najjeftiniju u ponudi, Smenu 8M  kupio.

I zauvijek gospođu Ružicu Krišković i gospara Miša Lazarevića,koji su tad tamo radili, zapamtio.

Kod njih sam i prvu opremu za samostalno razvijanje crno - bijelih filmova, sve potrebno za tamnu komoru, filmove(najčešće istočnonjemačke ORWO NP 20 i ORWO NP 27, pokoji Fotokemikin Efke i kasnije, kad sam imao bolje kamere i engleski Ilford),  fotopapire od 6 x 9, 9 x12, 9 x 14,  18 x 24 i 30 x 40 cm kupovao.
Kad sam se mojoj dragoj, siromašnoj  mami Dubravki kupovinom kamerice pohvalio, jako sam je rasplakao i rastužio. Ona je doslovce od usta svakog mjeseca otkinila da bi meni studij u Dubrovniku, a mojoj mlađoj sestri Mariji i sebi jako skromno preživljavanje u Našicama, omogućila.
Sjećam se kako mi je pisala da nisam trebao na kameru trošiti, nego kad počnem raditi, onda štediti, pa hladnjak i televizor si ponajprije kupiti.  Na to sam joj s optimizmom odgovorio da ću s kamerom i radom to jednoga dana sigurno moći, a da je bolje da kameru kupim i radim, pa će sve ostalo vremenom i radom poštenim i savjesnim doći.

Da nisam toliko u fotomaterijal i opremu kroz život ulagao, sigurno bih sada bar puno bolji i noviji auto, ako već ne i koji, u sadašnje doba vrlo popularan, apartman imao.

No, niti sekunde ni pare, lipe ili centa do danas za, i u, fotografiju uloženih mi nije žao!

Moj dragi čika Jozo, gospar Josip Lošić, mi je, beskrajno siromašnom, kao početniku željnom sve kvalitetnije opreme, njemačke marke za kupovanje prvih boljih kamera posuđivao, nikad me vratiti taj novac nije požurivao, niti, kad ću napokon, pitao. Vraćao sam mu, i vratio, kad i koliko sam koji put imao, nikad ni pfeniga više od onoga koliko mi je posudio nije zahtijevao. I na taj način mi nesebično pomagao. Počivao u miru, a s njegovima najdražima tetom Jelicom, Katicom, Dubravkom i Tomislavom sam do danas dobar ostao.

Sigurno se ne bih toliko životu i svim tim fotogeničnim ljepotama oko sebe radovao.

Dug je put otada do danas bio, ne samo da sam dodatnih  50 godina ostario, nego se bar 40 kilograma od tada i udebelio, čupavom i gustom dugom kosom uokolo hodio, sad sam i proćelav, puno tanje i rjeđe kose, djelomično već i posijedio...
No, fotografiju, ispočetka kao hobiju, pa poslu, sad u penziji opet kao hobiju, nisam zaboravio, život sam fotografiji doslovce posvetio.
I onoj iz života, i onoj novinskoj, za cijeli vijek sam se tiskarskom bojom "opio".

Jako sam sretan i ponosan bio kad sam svoje prve tiskane fotografije u Lausu, Listu omladine Dubrovnika, zahvaljujući pozivu gospara Marina Gozze, pred Božić 1975. vidio, kao što sam i sada sretan i ponosan što sam u Dubrovačkom Dnevniku, zahvaljujući gosparu Nikši Klečak (čim sam u penziju, pa i samo čaše mlake vode iz rubineta od zadnjeg poslodavca i bar onog ljudskog "hvala" za otpremninu pošao),  i u mirovini svakog tjedna foto kolumnu ljudi iz našeg najdražeg i voljenog Dubrovnika, na dvije stranice, objavljivati dobio.

Trebam zahvaliti na prilikama za puno slika objaviti, ponešto više zaraditi, i posao fotoreprtera dobiti gosparima Nikoli Isufi, Mišu Milić, Marinku Vlašić, Peru Maldini i gospođi Vjeri Šuman u Dubrovačkom vjesniku, Matu Jerinić i Stipi Puđa u Slobodnoj Dalmaciji...

Ne mogu zaboraviti ni  gospođu Tanju Milić iz Libertine, koja je s velikim povjerenjem bila pri ruci, kad se prestalo filmove razvijati i trebalo je za moderna vremena i tehniku obrade fotografija kompjuter imati, a ja bio bez pare i dinara u ogromnoj muci.
Hvala im svima najljepša...

Ipak, kad me netko pita tko mi je bio najdraži i najbolji glavni i odgovorni urednik, odgovor je samo jedan - gospar Nikola Isufi je te moje osobne "titule" ponajviše vrijedan. Prvi mi je stalnu priliku, još u studenom 1978. godine dao, u moj rad i sposobnosti uvijek vjerovao...

Na ovoj prigodnoj slici vidi se "Metuzalem" sa svojim vlastitim "grobljem slonova", rijetko koji objektiv, blic i kamera tu radi k'o nova, sve je istrošeno, od milijuna i milijuna okidanja i snimljenih fotografija potrošeno, a dok je radilo uvijek sa radošću i strašću, kao prvoga dana pred 50 godina oko vrata, u foto torbama i u rukama nošeno.

I u radu, i za zabavu korišteno...

Čak i dandanas volim, gdje god da jesam,  oko sebe glediti, motiv zanimljiv primijetiti, pa ne časeći snimiti.

A veliku većinu tih fotografija spontano "krstim",  naslove slikama dajem rimovane, jednostavno mi bljesne, odmah dobijem inspiraciju, jako puno čitam, premda samo romane.  
Poeziju, zašto da krijem, ne kupujem, ne čitam i ne razumijem...

Neću više puno gnjaviti, za ovu jubilarnu fotografiju nisam uspio sve svoje bivše i voljene fotoaparate skupiti i s ovim preostalima snimiti.
Kroz moje su ruke i Zenit E, Praktica Super TL, Lubitel 2 (6 x 6 cm), Nikomat, bar po 2 Nikona FE i Nikona FM, Nikon F 2 AS  Photomic, još jedan Nikon F3, Nikon D70, mali plavi (uz to i podvodni), Nikon...

Bilo je i objektiva, u brzini iz ruke ispuštenih, pa o kamen dubrovački razbijenih, čak i u more zauvijek potopljenih.
Negdje su putem, u selidbama i kojekakvim životnim situacijama, neke kamer(ic)e ili zagubljene, ili izgubljene, možda čak i (ne)namjerno bačene, a među njima i ona prva, najdraža Smena 8M, kupljena 21. ožujka 1974.

Ova, koju u lijevoj ruci držim, je "zamjenska", da znate o kojoj kamerici još uvijek mislim i zborim.

Pred koju godinu mi ju je dragi prijatelj Zoran Čabrilo poklonio i tako ovu sliku mojih kamera kroz pola stoljeća "premostio". U desnoj ruci Nikon D850 držim, najbolju i najkvalitetniju kameru  koju imam i koju za, meni osobito važna, povremena snimanja koristim...", naposao je Željko Tutnjević.