'Živjela sam u Dubrovniku. Osvanulo je jutro. Nije padala kiša, padale su granate. Avioni su letjeli iznad Srđa. Iz njih su pucali po Gradu. Bježali smo. Bojala sam se. Čvrsto sam zagrlila mamu i braću. Nismo znali gdje je tata. Uspjeli smo pobjeći. Moj stariji brat je ostao u Dubrovniku. Mislim na njega i još se bojim. Voljela bih da sva djeca Hrvatske budu u svojim domovima,' tako glasi dirljivi tekst tada djevojčice, a danas odrasle žene koja je u Dubrovniku provela dio djetinjstva, do Domovinskog rata nakon čega je izbjegla u Split, a potom i u Imotski.

Zorana Lamza, koja se tada prezivala Pancirov, sa svojih je deset godina napisala sastav u kojeg je pretočila svoje emocije iz ratnog Dubrovnika i dok ga je čitala pred razredom nije mogla suspregnuti suze.

'To nam je bio zadatak na vjeronauku dok sam nekoliko mjeseci pohađala osnovnu školu u Imotskom. Redovnica koja je predavala vjeronauk dala nam je zadatak da napišemo nešto o ratu i tako je nastao moj sastav. Dok sam ga čitala pred cijelim razredom, nisam mogla suspregnuti suze i imala sam knedlu u grlu. Za mene je to bilo vrlo emotivno iskustvo. Bila sam jedina prognanica u cijeloj školi koja je doživjela granatiranje, skloništa i izbjeglištvo,' prisjeća se Zorana.

Kako kaže, riječ je o šturom sastavu, napisanom na dječji način, ali njoj vrlo dragom, a isti je tada objavljen i u župnom listu 'Grad na gori'. Iako već dulje vrijeme živi u Zagrebu, u Dubrovnik se često vrati mislima.

'Taj grad mi je ostao u sjećanju kao nikad prežaljen. Živjela sam u Mokošici u koju često pobjegnem u mislima, a koja sada vjerojatno posve drugačije izgleda. Često se sjetim kupanja u Štikovici, đardina, skalina,' kazala je Zorana. Stres joj je predstavljala i činjenica kako je stalno morala mijenjati škole, a u svakoj je bila stigmatizirana samo zbog toga što je izbjeglica. 

Ratni period je za nju i njenu obitelj bio poprilično težak. Zorana ima dva brata od kojih je jedan za vrijeme Domovinskog rata u Dubrovniku ostao kao vatrogasac, a obitelj tjednima nije znala je li uopće živ. Vijest o tome kako je živ dobili su preko radio amatera u Sarajevu dok je veliki dio njegovih kolega poginuo. Kasnije su se svi preselili u Zagreb jer je njen otac izgubio posao, a jedna plaća, koju je zarađivala njena majka, nije bila dovoljna kako bi se cijela obitelj prehranila.

Zorana danas živi u  Zagrebu i sretno je udana te ima tri djevojčice, a srednje dijete ima cerebralnu paralizu i kroničnu respiratornu insuficijenciju.

'S kćerkom sam prošla brojne hospitalizacije, reanimaciju i sve to me učinilo osobom koja se bori i koja se zna boriti,' tvrdi Zorana koja je, zajedno s još tri majke, osnovala Udrugu  roditelja vitalno ugrozene djece 'Kolibrići'.

Govoreći iz sadašnje perspektive, naglašava kako se nedovoljno poštuju djeca s posebnim potrebama kao i njihove obitelji, a gotovo svakodnevno se susreće s problemima koje ima kao majka djeteta s teškoćama u razvoju i problemima s papirologijom.

'Kad bi se sva sredstva utrošila onako kako bi trebalo, a to je svakome jednako, svatko od nas bi imao i više nego dovoljno za sebe. Nažalost, u ovoj Državi je potrebno uložiti toliko muke i truda kako bi takva djeca i njihovi roditelji ostvarili svoja prava koja bi i bez toga morali imati, a čemu svjedoče brojni prosvjedi koje su organizirali roditelji djece s teškoćama u razvoju,' kazala je Zorana.

Međutim, kako tvrdi, i Domovinski rat, ali i sve teške životne situacije s kojima se susretala nakon toga samo su ju samo dodatno ojačale.  Nesumnjivo, Zoranu čekaju još brojne borbe, no sigurno je kako će svaku od njih uspjeti dobiti, kako je to naučila još od malih nogu.