Razgovarala: Ellie Leoni

Kako je sve počelo? Jesu li ljudi s obzirom na političku situaciju u tadašnjoj državi neposredno prije rata očekivali da će potencijalni sukob eskalirati do te mjere koja se na mnoge dalmatinske otoke, uključujući i Lopud reflektirala blokadom kada je riječ o povezanosti s kopnom? Koliko su stanovnici bili spremni na takvu situaciju?

Što se tiče spremnosti, mi smo ovdje već imali planove kako reagirati u kriznim situacijama. Ja sam bio predsjednik kriznog štaba. Mi smo već unaprijed planirali u slučaju rata gdje će biti škola, gdje će biti skloništa za ljude, tako da smo za vrijeme rata tj. okupacije imali ova mjesta u funkciji. Također, preuzeli smo brigu o izbejglicama koje su dolazile 's kraja'. Hoteli su srećom, neposredno prije početka rata napunili sva skladišta hranom te tako bili u mogućnosti opskrbljivati stanovništvo tijekom opsade.

Jeste li već unaprijed pretpostavili da će se stvari dogoditi onako kako su se i dogodile? Spomenuli ste da ste prije same blokade isplanirali rukovođenje kriznim situacijama. Nije se dogodilo to da su vas brodovi zatekli nespremne?

Da, tako je, mi smo sve to unaprijed isplanirali za svaki slučaj. Bili smo spremni na sve, iako smo bili slabo naoružani. Imali smo pripremljene planove u slučaju blokade. Jedini je problem bio što nismo imali jedan veći agregat za proizvodnju električne energije da sačuvamo kvarljivu hranu kao što je npr. meso. Jedan dio takvih namirnica smo odvezli u Grad i dali policiji, a jedan dio koji nisamo uspjeli sačuvat smo naravno bacili.

Bili smo jako dobro organizirani. Što se tiče samog rata, on je bio neizbježan, bez njega nije sve moglo proći jer neprijatelji nebi tek tako popustili. Ljudi su ovdje na otoku znali da će se nešto dogodit, ali nisu mogli ni slutiti da će se dogoditi nešto poput ovoga što se dogodilo, do ovakvih razmjera. Sam rat je u Hrvatskoj počeo ranije, a kod nas je blokada počela u manjim razmjerima od 1. listopada, a potpuna blokada je dosegnula svoj maksimum 4. listopada. Brodovi su kružili cijelo vrijeme oko otoka. Topovnjače su vrebale iz Zatona i iz Slanoga.

Imali smo sreće da smo mogli malo i poći na ribanje s obzirom da je uvala ovdje pomalo skrivena, pa smo mogli doma nešto uhitit pa od toga spravit objed, jedino što nam je falila struja.

Što se tiče naše civilne organizacije, bila je vrlo funkcionalna. Imali smo straže, cijelo mjesto je učestvovalo u kriznim situacijama. Hranom smo se, kao što sam već rekao, opskrbljivali iz hotela, sve smo dijelili. Jedan dio je bio namjenjen za mještane, a drugi za izbjeglice. Imali smo i kuhinju, vrata su bila otvorena za sve i tamo se mogao pojest topli obrok. Svi su su sudjelovali i dali svoj doprinos u tim trenucima. Žene su pekle kruh ispod peke jer nije bilo struje. Izbjeglice koje su došle na otokm smjestili smo u hotele danas Villu Vilinu (tadašnju Sutjesku), Hotelu Pracat, Villi Senkićevo. I vojsku smo ovdje zbrinjavali, ponekad bi prenoćili. Škola se nalazila u prostorijama podruma hotela Grand

Koje su sve postrojbe dolazile na otok?

Dolazili su Makarani, Splićani, IV. brigada, Omišani, HOS-ovci.

Kada je nestala struja na Lopudu? Koliko dugo je nije bilo i jeste li umeđuvremenu pronašli privremen način na koji ste improvizacijom uspostavili kakav-takav napon na mreži?

Odmah nakon što je trafostanica u Mokošici razorena kada su navalili na Dubrovnik nestalo je struje i na Lopudu. Agregati su nam došli tek u drugom mjesecu nakon Nove godine. U početku su bili predviđeni za mjesta gdje su bili najnužniji, a kasnije, kada je došao jedan veliki agregat, spojili su ga na mrežu preko trafostanice i tako smo svi dobili malo struje za osnovne stvari. Nismo mogli sve, ali barem smo imali svjetlo, mogli smo poslušat radio i eventualno pogledat televiziju. To nam je puno značilo.

Gdje je bio vaš krizni štab? Kako ste komunicirali i s kime ste sve mogli komunicirati putem telefonske linije koju ste također improvizirano uspostavili?

Mi smo imali rastegnute žice pomoću kojih smo komunicirali sa stražom iz kriznog štaba. Imali smo vezu i s vanjskim svijetom, a to je išlo preko pošte, ne znam točno tehničke detalje jer se u to ne razumijem. Imali smo komunikaciju s ljudima koji su ostali u Dubrovniku zatečeni situacijom i nisu mogli doći ovamo pa smo mogli i s njima imati dnevnu vezu ali u određeno i predviđeno vrijeme za to.

Koji je zapravo razlog da nikada nije došlo do desanta na Lopudu, s obzirom da su okupatorske snage mogle lako pretpostaviti da je to malo i miroljubivo mjesto, s malo stanovnika, nespremno za rat, bez većih zaliha oružja?

Razlog je taj što su oni kukavice. Oni zanju tući izdaleka, rušit crkve, bolnice, tući po civilima ali kada se treba suočiti 'prsa u prsa', tu su jako loši. Mi nismo imali temelje za neku dobru obranu što se tiče samog oružja, uglavnom bilo je nekoliko lovačkih pušaka, ali ne i profesionalnog oružja za ratovanje.

Jesu li okupatori mogli izvršiti invaziju na otok s obzirom na situaciju u kojoj mještani nisu imali profesionalno oružje, a oni su suprotno tome imali svo moderno naoružanje tadašnjeg vremena tj. profesionalnu vojnu opremu?

Molgli su oni izvršiti invaziju kad su god htjeli ali oni su kukavice, oni se boje. Jedino što oni znaju jest rušiti iz daljine i ubijat. Imali su takvu moć i bili su u takvoj poziciji da to mogu.

Među vama koji ste sudjelovali u tim kriznim situacijama i rukovodili ste ih, jeste li se bojali, jeste li sumnjali u to vrijeme da će Dubrovnik, Lopud i cijela okolica biti u potpunosti okupirani? Kako ste planirali reagirati u takvoj potencijalnoj situaciji?

Oni se nikad nisu usudili nogom stupiti ovdje. Strah je u svima nama bio, svi smo se mi bojali, ludo bi bilo govoriti da smo bili toliko hrabri da se nismo nimalo bojali. Ipak, taj nas je strah tjerao na još veću hrabrost jer nam je bio motovacija da se svim srcem borimo. U najgorim trenucima, snage s ova tri otoka priskočile su braniti Dubrovnik. Također, po noći su vozili hotelske brodice koji dosežu brzinu cca. 7 NM, nisu bili gliseri tada. Opskrbljivali su nas oružjem i ostalim potrebštinama.

Ako uzmemo u obzir ne samo mještane, nego i izbjeglice i sve one koji su za vrijeme rata i blokade ovog područja boravili na otoku, je li itko poginuo ili stradao na bilo koji način?

Za vrijeme blokade nije nitko stradao, jedino jedan civil koji je pošao brati sparoge i ušao u minsko polje. To se dogodilo na samom početku blokade.

Je li se ikada dogodilo da su brodovi zapucali po nekome tko je plovio barkom po uvali?

Nekoliko puta su zapucali i pokušali zastrašiti one koji su bili malo hrabriji, ali na sreću nije se ništa dogodilo i nitko nije bio ranjen. Ipak, primili smo mi isto puno tih granata, dosta ih je palo po otoku, otprilike nekih tristotinjak, ali srećom nije bilo veće štete i ništa se tragično nije dogodilo.

Je li ikada na Lopud došla humanitarna pomoć?

Ne znam točne datume s obzirom da nemam trenutno dokumente pri ruci. Došla je humanitarna pomoć negdje pred Novu godinu i nakon nje. Dolazila je dva-tri puta tu. Ja sam recimo jednom s hotelskim plovilom išao u Lapad te sam prevozio hranu i osnovne potrepštine poput mlijeka i sl.

Kada je riječ o koracima koje ste morali poduzimati, je li se dogodila situacija u kojoj ste zbog uzbune trebali konkretno djelovati kako biste obranili mjesto?

Naravno da bi reagirali kada bi vidjeli avione. Jednom se dogodilo da smo mislili da je došlo do invazije. Došlo je tada do zbrke na Lopudu ali srećom bilo je riječ o zabuni i nije se ništa dogodilo. Lažnih uzbuna nije bilo. Bilo je straha, bilo je svega, ali nikada da je netko namjerno alarmirao lažnnom uzbunom tek tako. Inače, lažnih ubuna nije bilo. Dobro je bilo kako je moglo bit, dobro je završilo, nikome nije 'pala dlaka s glave'. Bilo je gadno i teško, bilo je puno straha, ali srećom nikome se nije ništa dogodilo.

Ellie Leoni