Praznik rada u nas se komotno može nazvati i praznikom apsurda koji dobro dođe opozitnim društvenim strukturama. Vladajući, ma tko god oni bili kroz napominjanja što su učinili za radnička prava, jugonostalgičari kako bi se prisjećali nekih drugih vremena, a moderna ljevica kako bi odaslala utopije o radničkom društvu.

Pritom, Prvom maju sasječena su krila te se danas ono u kupoprodaji nekoliko vreća graha od strane političkih stranaka, a što se eto naziva tradicijom do te mjere da se zamjera strankama koje kolektivno kusanje graha nisu organizirale, što dođe taman kao završna poruga pojmu radnika u ekonomski, ali i posebice duhovno osiromašenoj zemlji.

Puno je tu tema koje sa sobom nosi Prvi maj, puno teoretskih smjernica o kojima se može razmišljati. A svoja razmišljanja o ovoj temi za Dubrovački dnevnik iznio je pravnik i turistički vodič Marko Sjekavica, inače jedan od rijetkih članova Radničke fronte u Dubrovniku. Sjekavicu smo fotografirali pored nekadašnjeg odmarališta Put, jednog od simbola vremena u kojem je i Praznik rada nešto predstavljao

Učinili smo zanimljiv prevrat. Nekoć to je bio dan u kojem se protestiralo, zatim uz ideju o 200 bogatih obitelji postao je dan graha i karanfila, a u zadnje se gubi i ta simbolička nota, postao je to izletnički dan.

OVO JE JOŠ TUŽNIJE GLEDANO IZ PERSPEKTIVE NEKOĆ NAPREDNE ZEMLJE

- Istina je da više ni prvomajski grah i garofoli nisu preveć u modi, spremni su da postanu dijelom muzealija „crvene povijesti“. Sumnjam da u današnjem našem okruženju imaju značajniju snagu i dublju simboliku.  Sam Prvi maj, Praznik rada, koji bi trebao biti jedan od najvažnijih praznika u državnom sekularnom kalendaru, ustuknuo je pred nekim blagdanima revizionizma, kreacionizma, isključivosti i nacionalističke mitomanije. Sve ovo još je tužnije, gledano iz perspektive nekad napredne zemlje, koja je u svakodnevici živjela radnička prava, radne akcije, radnička odmarališta, radničku stanogradnju, radničko samoupravljanje, radničke proslave, solidarnost, bratstvo i jedinstvo. A svela se na i dalje radničku zemlju, u kojoj je međutim radničkoj klasi, konzumerističkim manipulacijama, sve većim seljenjem života u simulakrum virtualne stvarnosti i prebacivanjem područja društvene borbe s ulica u varljivu sferu društvenih mreža, otupljena svaka oštrica, brisanjem klasne svijesti - napominje Sjekavica.

-  Sveprisutne i sve prodornije reklame (u stilu filma Johna Carpentera „They Live“) za sijaset nepotrebnih proizvoda, kroz koje se suptilno infiltriraju kako estetske, tako i etičke vrijednosti, reality shows, kultura globalnog sajma taštine, fake news, degradacija sustava obrazovanja na svim njegovim razinama, sve je to, skopčano s rastućom deprivilegiranošću radništva, koju možemo pratiti kroz pad njegove platežne moći još od 1970-ih, doprinijelo klasnoj eroziji, u smislu mogućnosti radničke borbe. Nažalost, zbog upravo navedenoga, veliki dio radnica i radnika politički se identificira sa svojim izrabljivačima i već viđenog li apsurda, priklanja se desnim populističkim političkim opcijama, koje mu najviše rade o glavi. Posebice u našim tranzicijskim okolnostima, gdje prelazak s konja na magarca još nije do kraja proveden, gdje unatoč stihu o nezastarijevanju privatizacijskog kriminala, taj kriminal se do današnjega dana uspješno nastavlja, dakako u orkestraciji i operacionalizaciji od strane svih razina aktualne političke vlasti - dodaje Sjekavica.

O SMJERU RAZVOJA DRUŠTVA

Nastavio je dalje osvrnuvši se na ono što naziva prvomajskom krivuljom.

- Vrijedno je promisliti o smjeru razvoja društva koje je prošlo svoju prvomajsku krivulju od Prvog maja kao dana protesta i borbe za radnička prava, preko Prvog maja - dana proslave, uz svima dostupno i zasitno narodno jelo te crvene fjore u reveru, do Prvog maja: bezlične prilike da se pod okriljem prazničkih privilegija, makar na jedan dan, pobjegne od svakodnevnog eksploatacijskog konteksta. Iako će, u potonjem slučaju, baš one najobespravljenije, nekad zvane proletarijat, i na ovaj, prvenstveno njihov, dan, ostati za kasama, recepcijama, šankovima, s metlama, kantama užeglog ulja, krpama za prašinu, punim pelenama, za ekranima, na telefonskim linijama…, dakako bez 50 posto veće prazničke dnevnice, koju im garantira, mnogim poslodavcima posebno mrska, odredba Zakona o radu.  - njegove su riječi.

Osvrnuo se na prošli sistem.

- U socijalističkoj Jugoslaviji se imalo što slaviti za Prvi maj jer rad je tada imao sasvim opipljive konzekvence u životnom standardu: radnom narodu osiguravao adekvatne stan, hranu, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, odmarališta i to pretežno po ključu socijalne pravednosti. Ne sumnjam da će kritičari, oni zlonamjerni ili slabije memorije, uprijeti prstom u tadašnje privilegiranije elite, tada, kao i sada, razne potkapacitirane i  kvarne funkcionere, no bez ikakve potrebe da se idealizira "l'ancien regime", takve zamjerke ne mogu dovesti u pitanje, danas, za mnoge samo sanjanu, kvalitetu života u socijalizmu, u kojem su voćke rada bile puno blagorodnije - za mnoge, a njihovi plodovi pravednije raspodijeljeni - naglašava.

- U zemlji sinekurista, gdje je glavni motiv političkog angažmana kriminalno stjecanje kapitala za sebe i svoje, gdje je politička organizacija na vlasti, domaćim i međunarodnim sudskim presudama, dobila epitet kriminalne, rad dakako nije na cijeni ni na ugledu. Dogodi se među ne-radnicima perjanicama i neki radoholičar-operativac poput rahmetli Bandića, neki kultivirani prevoditelj-pjesnik poput inpriđuniranog Sanadera, ili neka ambiciozna profesorica, čiji je jezik neuhvatljiv za pravosudna tijela palanke, poput u europske zvjezdice lansirane ekspertice za svoj resor Šuice… Takve iznimke još više od prosječnih političkih fikusa, obezvređuju rad jer namjesto da njihov društveni angažman bude "honoris causa", svi su oni, što je jednostavnom matematikom izračunljivo, neovisno o broju svojih radnih sati, do krajnjih granica neproporcionalno (postoje u slučaju nekih indicije, drugih pak osnovana, a nekih od njih dokazana sumnja) popunili svoje i bližnjih si svojih ćese. Uz dužnu presumpciju nevinosti, nije na ovom pisanju da ispituje ičiju kaznenu odgovornost, međutim ono što je poražavajuće je da ti i takvi politički radnici i te i takve političke organizacije kontinuirano uspijevaju osvojiti vlast, dobivši glasove i povjerenje upravo onih radnica i radnika koje su osiromašili, obespravili, unesrećili - kazuje Sjekavica.

- Sustavnom i planskom degradacijom, klerikalizacijom, šovinizacijom obrazovanja, uplivom krupnog kapitala u izborni proces kapitalističkog poretka, o čemu vrlo zorno govori judikatura predmeta Vrhovnog suda SAD-a, popularno znanog pod imenom „Citizens United“, neuspjelim suočavanjem s ratnom traumom iz 1990-ih i zakašnjelim devetnaestovjekovnim fabriciranjem kulta nacije, to im uspješno polazi za rukom. Radnički otpor onemogućen je u startu brisanjem radničke svijesti, koja je ostala zamagljena iza privida demokracije, slobode i domoljubnog zanosa. Ohrabruje činjenica da su 2021. u Hrvatskoj, u izvjesnom jačanju lijeve i radničke političke opcije koje su kroz artikuliranost svojih stavova i koruptivnu nekontaminiranost ostvarile znatno veću vidljivost i doseg parlamentarnom prisutnošću Radničke fronte i koalicije Možemo - precizirao je.

O PRAVIMA RADNIKA U STIHIJSKOM POSTSOCIJALISTIČKOM TURIZMU

Pitamo ga što je ono što sam vidi u Dubrovniku, kakva su ustvari prava radnika.

- U predpandemijskom dubrovačkom turizmu, gaženje radničkih prava doživjelo je svoje vrhunce.  Kao turistički vodič to sam svakodnevno svjedočio u brojnim hotelima, restoranima pa čak i na pojedinim lokalitetima kulturne i prirodne baštine. Pomahnitala eksploatacija radne snage gdje, recimo, jedna sredovječna šefica sale, s dvoje ili troje mladih priučenih konobara, na izmaku snaga, bez slobodnih dana i radeći u dvije smjene, poslužuje 200-tinjak nestrpljivih, gladnih i žednih, socijalno nezainteresiranih gostiju, koji su platili uslugu i koji uglavnom nemaju ni volje ni kapaciteta upuštati se u dublje analize često umornih i namrgođenih lica koja su sretali u hrvatskom ugostiteljstvu i turizmu. Lica umorna i namrgođena, ne zbog prirođene hrapave naravi, lijenosti ili nesrdačnosti, već zbog gramzljivosti njihovih poslodavaca koji su ostvarivali iz sezone u sezonu pozamašne profite, a nisu htjeli zaposliti dodatni personal, osigurati mu smještaj, hranu, slobodne dane. Poznati su mi i slučajevi gdje se branilo ugostiteljskim radnicama, koje su posluživale najskupljom i najfinijom hranom bogate goste na ekskluzivnim banketima, da ostatke te iste hrane pojedu ili ponesu doma, već su se netaknuti viškovi bacali u smeće, a osoblje je trebalo trošiti kupone, koje je od poslodavca kao dio plaće dobivalo za prehranu - dodaje.

- Vozači taksi servisa i aplikacija, koji su u jeftinijem smještaju s bosanskohercegovačke strane granice, dijelili krevet, na način da je jedan radio, dok je drugi spavao i obrnuto, jednako živopisno opisuju stanje radničkih prava u stihijskom postsocijalističkom turizmu. Na drugoj strani tezulje, malo je svijetlih praksi gdje znam da su primjerice vlasnici restorana osigurali, u srcu sezone, svojim zaposlenima, tjedno plaćeni slobodan dan, dnevni odmor, topli obrok, povećanu plaću za noćni rad, rad nedjeljom i praznikom - iznio je Marko Sjekavica.

PROBLEM RADNIŠTVA U NJEGOVOJ JE PASIVIZACIJI

Napominjemo da sve u svemu Praznik rada možda i ne mora biti živ kao prije, ali da je zanimljivo kako nije uspio zaživjeti u nekakvom modernom obliku, već opisuje ga samo odumiranje.

- Problem gubitka prvomajskog smisla i nemogućnosti radničke samoorganizacije i borbe za veća i što je važno, u praksi poštivana, zakonski propisana, radnička prava, leži i u slabosti sindikata, koji su, bojim se, dok gledam godinama, ako ne i desetljećima, sliku istih protagonista, sa svojim pretežno foteljaškim i potkupljivim načinom, zapravo preslika neradništva, eksploatacije i kalkulacije, jasno vidljivih kod držatelja poluga vlasti. Vječiti problem radništva je u njegovoj pasivizaciji i nedostatku borbenog elana uslijed psiho-fizičke iscrpljenosti teškim uvjetima rada. I upravo zato, nakon mog današnjega napornog kako fizičkog tako i intelektualnog rada, nalazim sad u 2:51 u noći, vremena, koncentracije, snage i entuzijazma za sročiti ove retke jer smatram da su bitni i da mogu imati nekog odjeka među onima koji rade i koji cijene svoj i tuđi rad. - dodaje.

- Spreman na opaske o salonskoj ljevici i dakako svjestan privilegiranosti vlastitog položaja naspram mnogih čiji je rad obezvrijeđen i mizerno plaćen, unatoč njihovim kvalifikacijama, sposobnostima, odgovornosti, poštenju, radišnosti, spomenem se Eleanor Roosevelt, situirane, bijele, obrazovane i utjecajne žene, koja se odlučila angažirati u borbi za ljudska i socijalna prava, ne iz vlastite potrebe, već iz osjećaja odgovornosti i većih mogućnosti borbe iz svoje povlaštene pozicije, na kojoj se, što spletom okolnosti, što svojim kvalitetama, našla. Moj cjelokupni volonterski angažman kao Predsjednika dubrovačkog društva turističkih vodiča, u cilju zaštite strukovnih, a time dakako i radnička prava, bio je pokretan upravo takvim promišljanima. Moja osobna valorizacija rada, angažman na promicanju radničkih prava i opredjeljenje za socijalističko društvo, dobrim su dijelom hranjeni sviješću da one najobespravljenije često nemaju svoj glas niti snagu za borbu, što zbog straha od gubitka zaposlenja i prihoda, egzistencijalne ugroženosti, kroničnog zamora od stresnih, napornih i dehumanizirajućih uvjeta rada, koji ostavljaju malo mjesta, energije i volje za borbu za veće društveno blagostanje, iz naše sadašnje perspektive sve udaljenije, ali zasigurno moguće. - zaključio je Marko Sjekavica.